Ko su bili posljednji Kotromanići?

Uvod

Piše: Jusuf Džafić

  Često imamo priliku pročitati ili čuti kako je Katarina Kosača-Kotromanić (1425-1478)[i], kćerka hercega Stjepana Vukčića Kosače (1404-1466)[ii] i supruga pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša (?-1461)[iii], posljednja bosanska kraljica, odnosno kako je Mara (Marija, Jelena) Branković-Kotromanić[iv], supruga posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića (1438-1463), posljednja bosanska kraljica, te kako je jedna od spomenute dvije kraljice legitimni nasljednik bosanske kraljevske krune. Ponekad se spominje i Matija Radivojević Kotromanić, vazalni kralj osmanske Bosne (1465-1471). Međutim, u svemu tome baca se sjena na princa Ishaka-bega Kraljevića (tur. Kraloğlu) Kotromanića[v] i njegove potomke, te princezu Eminu Tarihi-hanumu Kraljević (tur. Kralkızı)[vi], koji spadaju među posljednje punokrvene pripadnike dinastije Kotromanić poznate pod svojim imenima.

  Kako bismo razjasnili ko su posljednji članovi bosanske vladarske kuće Kotromanić, poglavito ko su bili Ishak-beg Kraljević i njegovi potomci, te ko je bila njegova sestra Emina, donosimo u nastavku njihove kraće biografije. Biografije su poredane hronološki prema godini smrti.

Emina Tomašević Kotromanić (oko 1456. ili 1459-nakon 1474)

  Emina Tarihi-hanuma Tomašević Kotromanić (rođ. Katarina), kćerka kralja Stjepana Tomaša (vld. 1443-1461) i kraljice Katarine Kotromanić, te polusestra kralja Stjepana Tomaševića (vld. 1461-1463).

  Ne postoji jedinstveno mišljenje oko godine njenog rođenja. Kada je Katarinin otac Stjepan Tomaš umro 1461. godine, bosansko prijestolje je naslijedio njen polubrat Stjepan Tomašević. Katarina  je sa bratom i majkom i dalje nastavila živjeti na kraljevskom dvoru.

  Padom Bosne pod Osmanlije 1463. godine, sultan Mehmed el-Fatih (1444-1446, 1451-1481)[vii] je naredio da se kralj Stjepan Tomašević pogubi zbog izdaje[viii], a da se njegova mlađa sestra Katarina i mlađi brat Sigismund pošalju u Istanbul. U Istanbulu je Katarina zajedno sa bratom prešla na islam i dobila ime Emina, odnosno Tarihi-hanuma.

  Dalju brigu o malodobnoj Emini je preuzeo Isa-beg Ishaković (oko 1414-1472), krajišnik Bosansko-skopskog krajišta (1454-1463) i drugi bosanski sandžak-beg (1464-1470)[ix]. Radi toga je prešla iz Istanbula u Skoplje, gdje se obrazovala i odgajala pod tutorstvom Isa-bega. Inače, postoji teorija da je Isa-beg dalji rođak Kosača, pa samim tim i Eminin rođak, koja je po majci bila Kosača.

  Princeza Emina je mlada preminula prirodnom smrću u Skoplju. To je bilo nakon 1474. godine, jer se te godine posljednji put spominje u osmanskim izvorima. Uzrok smrti nam nije poznat. Pokopana je u Skoplju, gdje joj je Isa-beg kasnije podigao turbe. Turbe postoji i danas. Turbe se bilo srušilo 1963. godine u zemljotresu koji je razorno pogodio Skoplje. Obnovljeno je u periodu 2011-2014. godine.[x]

Katarina Kosača-Kotromanić (1425-1478)

   Katarina Kosača-Kotromanić, kćerka hercega Stjepana, supruga kralja Stjepana Tomaševića i posljednja kraljica majka. Rođena je u Blagaju, stolnom gradu hercega Stjepana.

  Herceg Stjepan se borio da očuva de facto nezavisnost Huma (Hercegovine), pa je iz straha od Osmanlija bio prinuđen da održava prijateljske odnose sa kraljevskom dinastijom Kotromanić. Kao plod tih odnosa, sklopljen je brak između Katarine i kralja Stjepana Tomaša 1446. godine, čime je unutrašnja razjedinjenost Bosne smanjena. Budući da je Stjepan Tomaš već bio obećao papi da će iskorijeniti heretičke krstjane – pripadnika Crkve bosanske, nova kraljica Katarina se morala odreći bogumilske vjere i prihvatiti rimokatoličku vjeru.

  Kao i njen muž Stjepan, i Katarina je postala vatreni pobornik katoličanstva. Posebno je pomagala franjevački prozelitizam diljem Bosne, tačnije nasilno prevjeravanje bosanskih krstjana) u katoličanstvo. Nasilna pokrštavanja su se intenzivirala od 1449. godine pa nadalje i nisu prestajala sve do pada Bosne pod osmansku vlast. Tako je samo u 1459. godini čak 40 000 krstjana pobjeglo pred terorom u hercegovačke krajeve, kako one pod kontrolom hercega Stjepana, tako i u one pod kontrolom Osmanlija.[xi] Takođe, Katarina je zaslužna za gradnju prvih katoličkih crkvi po Bosni: crkve Presvetog Trojstva u Vrilima kod Kupresa, crkve Sv. Katarine u Jajcu, crkve Sv. Tome u Vranduku, te započete crkve u Bobovcu.

   Kraljica Katarina je sa kraljem imala troje djece, mlađe djece kraljeve: Sigismunda (kasnije Ishak-beg), Katarinu (kasnije Emine) i sina nepoznatog imena o kojem historijski izvori šute.

  Nakon što su Osmanlije zauzele Bosnu 1463. godine, Katarina se prvo povukla na Kupres. Odatle je, preko Konjica, pobjegla u Ston, a otud u Dubrovnik na otok Lopud. Tu je boravila oko dvije godine. Budući da joj je Dubrovačka republika kao vazal Osmanskog carstva nije mogla pružiti potrebno utočište, otišla je u Rim, odakle je do smrti učestovala u pokušajima organizovanja protuosmanskih pohoda koji bi u konačnici doveli do oslobođenja Bosne.

  Kraljica Katarina je posljednje godine života provela kao redovnica trećeg reda franjevačkog samostana Ara Coeli u Rimu. Budući da je sebe smatrala posljednjom legitimnom nasljednicom bosanske krune, a sa sobom je u Rim bila donijela i bosanske kraljevske insignije, među kojima je bila i sama kruna, oporučila je 20. oktobra 1478. godine Bosnu i bosansku krunu svojoj djeci kao baštinu, pod uslovom da se vrate u katoličku vjeru. U slučaju da to ne učine, onda Bosna i bosanska kruna pripadaju papi Sikstu IV (1471-1478) i njegovim papskim nasljednicima.

Matija Radivojević Kotromanić (poslije 1450-1490)

  Matija Šabančić Radivojević Kotromanić, sin kralja Radivoja Ostojića (1433-1435) i prvi od dva vazalna kralja osmanske Bosne (1465-1471).

  Matija je bio jedan od tri sina protukralja Radivoja Ostojića koji se sa Tvrtkom II borio za vlast u Bosni. Matijina braća su bili Tvrtko (-1463) i Đurađ (djel. 1455).

  Odmah po zauzeću Bosne, Mehmed el-Fatih je pogubio bosanskog kralja i sve koji su bili umiješani u izdaju i antiosmanski savez sa Ugarskom i Papskom državom. Tom prilikom su pogubljeni Matijin otac Radivoj i njegov brat Tvrtko. Matija je, zajedno sa drugim zarobljenim pripadnicima vladarske kuće Kotromanić, odveden u Istanbul. U Istanbulu je Matija boravio dvije godine, gdje je izabrao da zadrži svoju vjeru, za razliku od svojih rođaka Žigmunda i Katarine, koji su postali muslimani.

  Krajem 1465. godine Mehmed el-Fatih je postavio Matiju za nominalnog kralja Bosne, kao protutežu ugarskim banovinama na dijelu Bosne koji je Ugarska u jesen 1463. godine bila zauzela (Jajačka banovina i Srebrenička banovina), te kako bi ugodio bosanskom plemstvu koje je izabralo da ostane u osmanskom dijelu Bosne.

  Matija je kraljevao šest godina kao marionetski kralj. Najvjerovatnije je njegova kraljevska oblast obuhvatala Lašvansku dolinu, tj. dolinu rijeke Lašve[xii]. Matija je imao diplomatske veze sa Dubrovačkom republikom, koja mu je slala i izvjesne darove kao bosanskom kralju.

  Matija se zadnji put spominje kao bosanski kralj 1471. godine. Ne zna se razlog njegove smjene niti njegova daljnja karijera. Na bosanskom prijestolju ga je naslijedio Matija Vojsalić Hrvatinić. Kao protutežu osmanskom bosanskom kraljevstvu i Matija Korvin, ugarski kralj (1458-1490), je postavio 1471. godine Nikolu Iločkog (1410-1477), slavonskog velikaša, za kralja ugarske Bosne (1471-1477).

Matija se zadnji put spominje kao bosanski kralj 1471. godine. Ne zna se razlog njegove smjene niti njegova daljnja karijera. Na bosanskom prijestolju ga je naslijedio Matija Vojsalić Hrvatinić. Kao protutežu osmanskom bosanskom kraljevstvu i Matija Korvin, ugarski kralj (1458-1490), je postavio 1471. godine Nikolu Iločkog (1410-1477), slavonskog velikaša, za kralja ugarske Bosne (1471-1477).

Matija je preminuo poslije 1490. godine. Bio je oženjen Turkinjom islamske vjeroispovijesti. Pretpostavlja se da su imali potomke, ali o njima ništa ne znamo.

Marija Branković-Kotromanić (1447-1498)

Jelena (Marija) Branković-Kotromanić, kćerka srpskog despota Lazara Brankovića (1456-1458), supruga kralja Stjepana Tomaševića, te posljednja bosanska kraljica i posljednja srpska despoina. Rođena je u Smederevu, prijestolnici despotovine Srbije. Njeno kršteno ime je Jelena.

Brak između bosanskog prijestolonasljednika Stjepana Tomaševića i princeze Jelene je sklopljen 1. aprila 1459. godine. Odmah po sklapanju braka, Stjepan Tomašević je naslijedio svoga tasta despota Lazara na prijestolju Despotovine Srbije, a Jelena je postala despoina i uzela vladarsko ime Marija (Mara), koje je bilo prihvatljivije za katolički svijet.

Međutim, vladavina novog bračnog para u Srbiji je bila kratkog vijeka. Osmanska vojska Mehmeda II Fatiha (1444-1446, 1451-1481) je zauzela Smederevo 20. juna 1459. godine i time uništila Srpsku despotovinu. Bračni par je pobjegao u Bosnu na bosanski dvor kralja Stjepana Tomaša, oca Stjepana Tomaševića.

Smrću kralja Stjepana Tomaša, Stjepan Tomašević je postao novi bosanski kralj, a princeza Marija nova bosanska kraljica. Katarina Kotromanić je zadržala titulu kraljica-majka.

No, nakon svega dvije godine, osmanske trupe su preplavile i Bosnu. Pao je Bobovac, Jajce i na kraju Ključ. Kralj je na Carevom polju kod Jajca pogubljen zbog izdaje, a kraljica Marija je pobjegla na jadransku obalu. Određeni izvori navode da su Stjepan Tomaš i Marija Branković-Kotromanić imali djecu, ali o njihovoj sudbini ništa pouzdano ne znamo.

Dalja sudbina kraljice Marije nije skroz rasvjetljena, jer su ionako historijski izvori puni kontradiktornosti. Znamo da je prvo potražila utočište u Dubrovačkoj republici. Kraljica nije dugo boravila u Dubrovniku, već se sa svojom pratnjom skrasila u Mletačkoj republici, tačnije u benediktanskom samostanu Sveti Stjepan pod borovima kod Splita. Budući da su je u samostanu posjećivali, između ostalog, Bosanci i Ugari, što nije odgovaralo mletački političkim interesima, Mleci su naredili splitskom knezu da je na lijep način udalji iz Splita, kako bi to u konačnici dovede do njenog trajnog odlaska iz Mletačke. Tako je kraljica Marija, pod izgovorom loših životnih uvjeta u samostanu, zamoljena 1466. godine da se preseli u Šibenik ili neko susjedno ostvo. Uvrijeđena time, kraljica je napustila Split, te preko Istre otišla kod svoje majke u Ugarsku. U Ugarskoj je navjerovatnije bila do 1484. godine.[xiii] Za svo to vrijeme je bezuspješno pokušavala da izvuče materijalnu korist od onih koje smatrala da su joj dužni, na osnovu činjenice da je ona posljednja bosanska kraljica i posljednja srpska despoina.

Onda se 1484. godine kraljica Marija preselila na dvor sultana Bajazida II (1481-1511)[xiv]. Inače, kraljica Marija će od tada pa do kraja svoga života imati zaštitu Osmanske carevine i uživati visoki ugled na Porti.[xv] Od sultana Bajazida kraljica je tražila da interveniše da joj Dubrovnik, inače osmanski vazal, isplati zaostavštinu njenog djeda srpskog despota Đurađa Brankovića (1427-1456). Sultan je već u oktobru 1484. godine naredio Dubrovčanima da joj isplate dotičnu zaostavštinu, a ako bi imali šta protiv, da dođu na Portu na ročište. Konačno, u martu 1486. godine sultan je naredio da joj bespogovorno isplate dotičnu zaostavštinu.[xvi]

Na osmanskom dvoru Marija je ostala desetak godina, a potom se preselila kod svog dajdže Manojla Paleologa u Čorluu kod Tekirdaga (današnja eur. Turska).

Kraljica Marija se posljednji put izravno spominje 1495. godine u još jednom sporu sa Dubrovčanima. Naime, kraljica je zahtijevala od dubrovačkih vlasti da njoj počnu isplaćivati srbijanski dio tradicionalnog stonskog danka, koji su Dubrovčani isplaćivali bosanskim i sprskim vladarima još od 1333. godine, a čiji je srbijanski dio, od propasti Srpske despotovine, isplaćivan srpskim manastirima Hilandar i Sveti Pavle na Svetoj Gori (polustrvo Atos, sjeverna Grčka).[xvii] Kraljica je uspjela u svojoj namjeri, ali nije dugo uživala novi prihod, budući da preminula 1498. godine. Iz pisma Ahmed-paše Hercegovića Kosače, čuvenog velikog vezira bosanskog porijekla, koje je dotični napisao

1501. godine i adresirao na Dubrovčane, vidi se da se srbijanski dio Stonskog danka od 1500. godine ponovo isplaćuje gorepomenutim svetogorskim manastirima.

Ishak-beg Kraljević Kotromanić (1449?– nakon 1490)

  Ishak-beg Kraljević (rođ.Sigismund (Šimun, Žigmund) Kotromanić, sin pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša i kraljice Katarine Kosače, te istaknuti osmanski velikodostojnik. Sestra mu je Emina-hanuma Kotromanić (rođ. Katarina), a polubrat Stjepan Tomaš Kotromanić.

  Po majčinoj lozi djed mu je herceg Stjepan Kosača, pradjed Vukac Hranić (? -1432), a dajdže Vlatko (1427-1489), Vladislav (1426-1490) i Ahmed-paša Hercegović (rođ. Stjepan Hercegović Kosača) (1459-1517). Znači, djeca Ahmed-paše Hercegovića – Ali-beg Širi, hafiz Ahmed-beg Hercegović, Mustafa-beg, Mehmed-beg i Huma su mu dajdžići, odnosno dajdžična. Moguće da su mu rođaci po materi krajišnici Bosanskog krajišta Ishak-beg (1414-1439)[xviii] i njegov sin Isa-beg Ishaković, ako je tačna tvrdnja da je Ishak-beg porijeklom iz porodice Hranić/Hranušić. Preko Kosača je u srodstvu i sa Ferhad–begomVukovićem-Desisalićem, bosanskim sandžakbegom (1568-1572) i graditeljom poznate sarajevske džamije Ferhadije.[xix]

  Po očevoj lozi djed Ishak-bega je kralj Stjepan Ostoja (1398-1418), pradjed Tvrtko I Kotromanić (1353-1391), kralj Bosne, Srbije, Hrvatske, Dalmacije i Primorja, amidže bosanski kraljevi Radivoj Ostojić (1432-1435) i Stjepan Ostojić (1418-1421), a amidžić Matija Kotromanić (1465-1471), nominalni kralj Bosne za vrijeme Osmanlija.

   Prilikom osmanskog zauzeća Bosne 1463. godine, dok je još bio tinejdžer, zarobljen je zajedno sa sestrom Katarinom. Odveden je u Istanbul, gdje je prešao na islam, te promijenio ime u Ishak. Odgajan je u Istanbulu i Karahisaru (jugozapadna Anadolija). Nikada se nije vratio hrišćanstvu, iako ga je majka Katarina više puta pokušavala nagovoriti na takav korak.

  Ishak-beg je izgradio sjajnu karijeru u Osmanskom carstvu. Budući da je mladalačke dane provodio u osmanskom dvoru Top Kapiju, najvjerovatnije se obrazovao na Enderunu, elitnom dvorskom univerzitetu. Po svršetku univerziteta, bio je sposoban da se lati državničkih funkcija. Nalazimo ga 1473. godine u pratnji sultana Mehmeda el-Fatiha tokom pohoda protiv Uzuna Hasana (1453-1478), sultana Ak Kojunlua[xx].

  Ishak-beg je aktivno sudjelovao u Prvom osmansko-memlučkom ratu (1485-1491). Bio je pod komandom svoga dajdže Ahmed-paše Hercegovića. Tako je učestvovao 1486. godine u bici kod Adane. Bitka je završila osmanskim porazom i tada je Ishak-beg zarobljen i odveden zajedno sa rođakom Ahmed-pašom u Kairu u tvrđavu kod memlučkog sultana Kajt-beja (1468-1496). Tamo su zbog iskazanog junaštva carski primljeni. Obećavane su im sve počasti. Čak je sultan nudio Ahmed-paši ruku svoje kćeri samo da ostane u Egiptu u memlučkoj službi. No, njih dvojica su mudro odbijali sve ponude. Poslije godinu dana zarobljeništva, pušteni su 1487. godine 892. godine po Hidžri), zajedno sa poklonima za sebe i osmanskog sultana.

  Ishak-beg je po oslabađanju nastavio da obavlja administrativno-vojne službe u Osmanskoj carevini. Krajem 1487. godine je postavljen za sandžakbega Karasija (današnji Balikesir, sjeverozapadna Anadolija). Ponovo se uključio i u osmansko-memlučke sukobe. Učestvovao je, između ostalog, u bici kod Tarsusa 1488. godine i u drugoj bici kod Adane 1488. godine. U obje bitke Osmanlije su doživjele poraz. U bici kod Tarsusa poginuo je Ferhad-beg, otac Gazi Husrev-bega i osmanski velikodostojnik.

  Ishak-beg je bio učesnik i u znamenitoj Krbavskoj bici 1493. godine, zajedno sa Gazi Husrev-begom, budućim bosanskim sandžakbegom (1521-1525, 1526-1534, 1536-1541), te Hadum Jakub-pašom, tadašnjim bosanskim sandžakbegom (1490-1493). Tada je osmanska vojska, na čelu sa bosanskim jedinicima, do nogu potukla ugarsku vojsku, na čelu sa hrvatskim jedinicama.

    Ishak-beg je bio i sandžakbeg Bolua (sjeverozapadna Anadolija). Posljednji put je spomenut u Egiptu, u jednoj ispravi iz decembra 1493. godine.

   Pretpostavlja se da je preminuo 1494. godine.

   Ishak-beg je bio porodičan čovjek. Iz prvog braka sa grčkom plemkinjom, nama nepoznata imena, imao je četvero djece: kćerke princezu Hatidžu i princezu Nilufer, te sinove princa Aliju i princa Mustafu. Nakon smrti prve supruge, oženio se po drugi put Turkinjom Nilufer sa kojim nije imao djece.

Zaključak

  Princ Alija Kraljević Kotromanić, princ Mustafa Kraljević Kotromanić, princeza Hatidža Kraljević Kotromanić i princeza Nilufer Kraljević Kotromanić, djeca princa Ishaka-bega Kraljevića Kotromanića, su posljednji živući Kotromanići kojima je historija zapamtila imena. Pretpostavlja se da su živjeli i dijelovali u sjeverozapadnoj Anadoliji u blizini Bolua i Balikesira (Karasija), gdje im je otac imao posjede. Da li su oni ostavili potomke i koliko potomaka, nije nam poznato, ali, budući da su muslimanske porodice, posebno begovske (plemenitaške) porodice bile uglavnom brojne i razgranate, nije isključeno da njihovi potomci i danas žive u Anadoliji.

  Dakle, Emina Tomašević Kotromanić, Katarina Kosača-Kotromanić, Matija Radivojević Kotromanić, Marija Branković-Kotromanić i Ishak-beg Kraljević Kotromanić spadaju među posljednje historijski potvrđene članove bosanske kraljevske kuće Kotromanić, ali, ipak, gorespomenutim sinovima i kćerkama Ishaka-bega Kotromanića pripada čast da ponesu naziv posljednji Kotromanići.

[i] Vidi o kraljici Katarini:Ilarion Ruvarac,Katarina, kći Tvrtka I. bana (od 1353.–1377.) i od 1377.–1391. kralja bosanskoga, Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 4/1892, knj. 3, str. 205–211. Za detaljnu literaturu vidi: Esad Kurtović, Prilog bibliografiji radova o bosanskoj kraljici Katarini (1425-1478) (U povodu 525 obljetnice smrti), Bosna franciscana 22/2005, Sarajevo, str. 201-211.

[ii] Vidi o hercegu Stjepanu: Grupa autora, Herceg Stjepan Vukčić Kosača i njegovo doba, Preporod, Mostar, 2005. Opširnije o Kosačama vidi rad Peje Ćoškovića, gdje je navedena pozamašna i skoro sva literatura koja se tiče Kosača: Pejo Ćošković, Kosače, hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=244, 25.11.2015, 8:23.

[iii] Opširnije o Kotromanićima vidi rad Peje Ćoškovića, gdje je navedena pozamašna i skoro sva literatura koja se tiče Kotromanića: Pejo Ćošković, Kotromanići, Hrvatski biografski leksikon, hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=249, 25.11.2015, 08:16.

[iv] Vidi o kraljici Mari: Senja Mahinić, Životni put posljednje bosanske kraljice, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 17/2014, str. 211-224; Đuro Tošić, Poslednja bosanska kraljica Mara (Jelena), Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine, 3/2002, Beograd, str. 29-60.

[v] Vidi o Ishak-begu: Safvet–beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci, Matica Hrvatska, Zagreb, 1931; Ibid., Kratka uputa u prošlost BiH, Vlastita naklada, Sarajevo, 1900, str. 14, 15; Edin Urjan Kukavica, Znameniti i zaboravljeni Bošnjaci u osmanskom sultanatu, Behar, 95/2010, str. 71; Mustafa Spahić, Povijest islama, El-Kalem, Sarajevo, 1996, str. 565; Tomo Vukšić, Papa Pio II. i kralj Stjepan Tomaš, Fenomeni “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, Institut za istoriju u Sarajevu-Hrvatski institut za povijest, Sarajevo-Zagreb, 2005, str. 304.

[vi] Vidi o Emini Tarihi-hanumi: Safvet–beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci; Ibid., Kratka uputa u prošlost BiH, str. 14, 15; Edin Urjan Kukavica, Znameniti i zaboravljeni Bošnjaci u osmanskom sultanatu, Behar, 95/2010, str. 71; Mustafa Spahić, Povijest islama, str. 565; Tomo Vukšić, Papa Pio II. i kralj Stjepan Tomaš, Fenomeni “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, str. 304.

[vii] Vidi o sultanu Mehmedu II: Mehmed Surejja, Istanbul, 1890, Matbea Amire, Sicilli Osmani, sv. 1, str. 67-68.

[viii] Bosna je od 1435. do 1461. godine redovno, kao osmanska vazalna država, plaćala danak Osmanlijama. Međutim, kralj Stjepan Tomašević (1461-1463) je odbio 1462. godine da plati danak, pritom obznanivši svoj antiosmanski savez sa Ugarskom i Papskom državom, što su Osmanlije smatrale  izdajom i objavom rata.

[ix] Vidi o Isa-begu: Vedad Biščević, Bosanski namjesnici Osmanskog doba, Connectum, Sarajevo, 2006, str. 53-62; Enes Pelidija – Feridun Emecen, İsa Bey, İslam Ansiklopedisi, Türkiye Diyanet Vakfı, Istanbul, 2000, sv. 22, str. 475-476.

[x] Skoplje: Otvoreno obnovljeno turbe posljednje bosanske princeze, www.klix.ba/vijesti/bih/skoplje-otvoreno-obnovljeno-turbe-posljednje-bosanske-princeze/141225120, 1.12.2015., 8:30.

[xi] Osmanlije su 1416. godine zauzeli Foču, Čajniče, Nevesinje, Pljevlje, Prijepolje, Priboj. Godine 1418. su osvojili Višegrad i Sokol u Međurječju. Od 1435. godine drže čvrsto u svojim rukama i Hodid sa Sarajevskim poljem, a sljedeće 1436. godine uzimaju i Sreberenicu i Zvornik. Vidi podrobnije o osmanskom osvajanju Bosne: Grupa autora, Osmansko osvajanje Bosanske kraljevine, Institut za historiju, Sarajevo, 2014; Vedad Biščević, Bosanski namjesnici Osmanskog doba, str. 12-25.

[xii] Lašvanska dolina otprilike obuhvata današnje općine Travnik, Novi Travnik, Busovača, Kiseljak i Vitez.

[xiii] Iskreno rečeno, ne možemo sa stopostotnom pouzdanošću utvrditi gdje je boravila kraljica Marija do 1484. godine: da li je preselila u Ugarsku ili je ostala u Dalmaciji. Međutim, mletački izvještaji upućuju da je vijest o kraljičinom preseljenju u Ugarsku tačna. (Vidi: Senja Mahinić, Životni put posljednje bosanske kraljice, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 17/2014, str. str. 216). 

[xiv] Vidi o sultanu Bajazidu: Mehmed Surejja, Sicilli Osmani, sv. 1, str. 24-25.

[xv] Postoji mišljenje da se kraljica Marija po dolasku u Istanbul preudala za nekog spahijskog starješinu i da je ta udaja izvor njene političke moći i sultanove podrške. (Vidi: Senja Mahinić, Životni put posljednje bosanske kraljice, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 17/2014, str. 221-223)

[xvi] Kada je i da li je uopće Dubrovnik isplatio dotičnu zaostavštinu kraljici Mariji nije nam poznato. (Vidi: Senja Mahinić, Životni put posljednje bosanske kraljice, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 17/2014, str. 217-218)

[xvii] Naime, koristeći višegodišnji iscrpljujući bosansko-srpski rat (1326-1333), Dubrovčani su uspjeli 1333. godine dogovoriti sa srpskim vladarem kraljem Dušanom (1331-1355) i bosanskim vladarem banom Stjepanom II Kotromanićem (1322-1353) kupovinu Stona i Stonskog rata (Pelješca). Zauzvrat su svake godine plaćali srpskom vladaru i bosanskom vladaru po 500 perpera (dukata). Taj iznos zvao Stonski danak, dohodak, tribut.

[xviii] Vidi o krajišniku Ishak-begu: Vedad Biščević, Bosanski namjesnici Osmanskog doba, str. 47-50; Feridun Emecen, İshak Bey, İslam Ansiklopedisi, sv. 22, str. 524-525.

[xix] Nažalost većina pisaca griješi kada smatra da su Gazi Ferhad-beg sin Iskenderov (umro 1568), graditelj Ferhadije u Tešnju, Ferhadije Žepču i subaša (zapovjednik) tešanjske tvrđave, i Ferhad-beg Vuković Desisalić (umro 1572), bosanski sandžakbeg i graditelj sarajevske Ferhadije, ista osoba. Tako da uglavnom imamo literaturu gdje su njihove biografije izmiješane: Vedad Biščević, Bosanski namjesnici Osmanskog doba, str. 124-127; Safvet–beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci.

[xx] Ak Kojunlu (u prijevodu bijela ovca) je bila azerbejdžanska turska plemenska federacija koja se prostirala na prostoru današnjeg Azerbejdžana, Jermenije, istočne Turske, zapadnog Irana i sjevernog Iraka od 1378. do 1501. godine.

Izvor: Glasnik IZ, br. 11-12, 2015, str. 1183-1194

Akos.ba