Refleksije djelovanja Muslimanske braće na BiH: Osnivanje društva ‘El-Hidaje’

            Eho onoga što se događalo na egipatskoj društvenoj sceni u pogledu vjerskog prosvjetno-pedagoškog djelovanja “Ihvanu’l-muslimina”, svog je najočitijeg i najautentičnijeg izraza imao u društvu “El-Hidaje” u čijem su osnivanju, kako smo vidjeli, najizravnije sudjelovali naši studenti koji su svoje studijske dane proveli u Kairu upravo u vrijeme nastanka, izrastanja i profiliranja tog velikog vjerskog pokreta. Nastanak “El-Hidaje” događa se pred kraj “prve faze” pokreta “Ihvanu’l-muslimina” – “faze propagiranja, prezentiranja i promoviranja ideje, odnosno upoznavanja sa njom svih narodnih slojeva”, kako će se o njoj izraziti Hasan Benna na desetu godišnjicu osnivanja Pokreta[1]– i u suštinski istom društvenom ambijentu u kojem je dominirala vjerska, kulturna i moralna zapuštenost, te ekonomska zaostalost i ovisnost muslimanskog naroda i u kojem je prevladavalo osjećanje beznađa; kojeg su sa svih strana snažno zapljuskivali talasi različitih ideologija i orijentacija, stranih islamu i islamskim vrijednostima, koji su svoje djejstvo produbljivali do u samu srž.

Stoga se, već u prvom broju “El-Hidaje” ističe da “uvažavajući one teške poratne prilike, koje su prouzrokovale opadanje i slabljenje visokih moralnih vrednota i nepokolebljive vjerske svijesti, kao i slabljenje duhovnog zajedništva, ilmijja je došla do punog uvjerenja, da pojedinačan rad ne može donijeti željenih rezultata”, te da je, prema tome, bilo nužno pristupiti organiziranom djelovanju.  Dalje se kaže da će ilmijja “sa puno snage i volje raditi na podizanju muslimana Velike Jugoslavije u vjersko-moralnom, kulturnom i ekonomskom pogledu”, te da će “služiti kao uzor svojoj braći muslimanima u razvijanju i njegovanju bratske sloge i ljubavi”.[2]

Osnivačka skupština društva održana je 8. marta, 1936. godine u Sarajevu, a prisustvovali su joj “i delegati svih stručnih ilmijanskih udruženja”, kako stoji u “Prvoj riječi” prvog broja lista “El-Hidaje” (str. 14). “Po prvi put iza ujedinjenja”, kaže se dalje, “ilmija iz Bosne i Hercegovine je došla u dodir sa ilmijom našeg juga. Na ovaj se način manifestovala sloga i želja za zajedničkom saradnjom ilmije iz čitave naše Kraljevine”.

U “akcionom odboru” koji je pripremao osnivačku skupštinu nalazi se i Alija Aganović, a već je nadrugoj redovnoj glavnoj skupštini, održanoj u Sarajevu, 16. augusta 1937. godine, “uzeo riječ i H. Seid Idris ef. iz Skoplja”, koji je “spomenuo, da slično društvo, pod istim imenom postoji i u Kairu i da se je to društvo, kao i neka druga društva, proširili izvan granica Egipta…”, te da bi on želio “da se i ovo naše društvo ubuduće proširi po cijelom Balkanu”.[3]

Nakon odobrenja pravila, 25. juna 1936. godine, “Osnivački odbor je odmah prešao na organizaciju društvenih jedinica, koje su po pravilima predviđene u svim sreskim mjestima gdje živi naš muslimanski elemenat”. [4]

Glavna godišnja skupština društva “El-Hidaje”, održana 16. septembra 1936. godine, stavit će u dužnost Glavnom odboru osam osnovnih zadatak a koji su sasvim na tragu onih zadataka koje su sebi u obavezu stavili “Ihvanu’l-muslimin” na početku svog angažmana.

Ti zadaci, kako stoji u prvom broju lista “El-Hidaje”, jesu sljedeći:

1. U vjerskom i moralnom podizanju muslimana nastojati da se održava što veći broj predavanja u džamijama i drugim zgodnim mjestima u kojima bi se široke narodne mase upućivale u vjerske i moralne zasade islama. Predavanja da se održavaju sistematskim radom i da se obrađuje jedno pitanje sve dok se u tom pravcu ne postignu izvjesni rezultati i u masama se ne stvori istinsko raspoloženje da se one pokrenu protiv izvjesnih nemuslimanskih djela (npr. borba protiv alkohola, prostitucije, oponašanje zapadne mode, luksuza itd). Ova predavanja po mogućnosti štampati u zasebnim knjižicama.
2. U privrednom podizanju muslimana iznalaziti načine kako bi se naša privreda mogla što jače da podigne  i da se među muslimanima probudi osjećaj međusobne privredne saradnje. Naročito nastojati zgodnim sredstvima da se naši potrošači što uže vežu uz naše privrednike što je i opća narodna potreba…
3. Iznalaziti načine da se materijalna sredstva I.v.z.  povećaju i da se postojeća vakufska dobra što racionalnije iskoriste kako bi se na takav način osigurala materijalna sredstva za pristojno plaćanje murtezike i podizanja potrebnih vjerskih ustanova. U tom pravcu izraditi naročita uputstva.
4. Voditi propagandu da se sva ilmija začlani u “El-Hidaje” i pristupi ovom velikom vjerskom pokretu, a uz to da se radi čuvanja i unapređivanja svojih materijalnih interesa začlani u svoje strukovne organizacije. Radeći u ovom pravcu podizati autoritet ilmijanskog staleža kao duhovnog vođe muslimana.
5. Osnivati omladinske vjerske sekcije u okviru sreskih odbora i povjereništva i među omladinom izgraditi pionire vjersko kulturnog pokreta, koji vodi društvo “El-Hidaje”.
6. U općem radu oko kulturnog i prosvjetnog podizanja osigurati što tješnju saradnju svjetovane inteligencije.
7. Budući da se ovo udruženje oslanja na rad onih redova ilmije koji izravno djeluju među narodom, a to su autonomni vjerski službenici (imami, mualimi i muderisi) potrebno je dati sva moralna i materijalna sredstva toj ilmiji…
8. Da pokrene organ društva koji će biti uređivan u propagandističkom i vjersko moralnom pravcu i širiti ideje društva, a ujedno biti i glasnik strukovnih organizacija ilmije.

“Pošto je izvršen izbor glavnog i nadzornog odbora”, kaže se na kraju izvještaja sa Glavne godišnje skupštine, “g. H. Ali ef. Aganović se zahvalio skupštinarima na lijepom odzivu i zamolio ih da iz duše porade da bi se ovo udruženje što bolje razvilo, te da porade da se društvene ideje među muslimanima što jače razviju i prošire”.[5]

Upravo onako kao što su “Ihvanu’l-muslimin”, kako smo vidjeli, islam nastojali zahvatiti u njegovom totalitetu i svojim djelovanjem obuhvatiti i prožeti sav lični, porodični i društveni život, stavljajući pri tome akcenat na vjersko-moralni preporod naroda kao segmenta koji u bitnome obilježava stanje jednog naroda, istu tu orijentaciju uočavamo i kod “El-Hidaje”.

“Cilj je velik”, ističe se u apelu javnosti, “žrtve koje će se u ovom pravcu podnijeti bezuvjetno će uz Božiju pomoć donijeti dobrih plodova u napretku naše islamske zajednice. Ilmijja složna i ujedinjena po svom visokom pozivu hoće da pruži primjer i svojoj dragoj braći muslimanima, da ih privede u krilo velikog vjersko kulturnog pokreta, koji će muslimane vjerski, kulturno i privredno podignuti i osnažiti”.[6]

“Društvo “El-Hidaje” sa raznim predavanjima treba da što dublje zađe u najšire narodne slojeve”, stoji u “Društvenom glasniku” 3. broja “El-Hidaje”. “Zato svi članovi El-Hidaje trebaju u tom pravcu da doprinesu što više žrtava u vjerskom i kulturnom podizanju našeg muslimanskog svijeta”. (Str. 55).

Već u četvrtom broju lista “El-Hidaje” (mart, 1937.), u uvodnom redakcijskom članku “Na početku Nove godine 1356”, ističu se pitanja na koja se treba fokusirati. “Zaostali smo u vjerskom životu”, stoji u tekstu. “Naročito poratne prilike su u tom pravcu katastrofalno djelovale. Široki muslimanski slojevi su osiromašili, a kao nužna posljedica siromaštva javlja se slab i nedovoljan vjerski život i opadanje morala”. (Str. 58).

U nastavku se kaže: “Kako nas ne može zadovoljiti stanje u našem vjerskom kulturnom životu, tako nas ne može zadovoljiti ni stanje u našem privrednom životu”. Zatim: “Ni naše zanatstvo ne stoji ništa bolje”; potom: “Svjesni smo svi velike vrijednosti i važnosti našeg seljaka”. Tekst se završava konstatacijom: “Polje rada na kome ilmijja mora da djeluje je vrlo široko… Ovaj veliki rad na narodnoj njivi će ilmijja moći uspješno izvesti u saradnji sa svjetovnom inteligencijom i svim javnim radnicima iz širokih narodnih slojeva”. (Str. 59).

Karakter i smjernice “El-Hidajinog” rada možda ponajbolje oslikava jedan tako naslovljeni nepotpisani tekst objavljen u broju 6 iz IV godišta lista. Iako je tekst ustvari odgovor na optužbe da se “El-Hidaje” bavi politikom, iz njega se razumije kako su i ljudi okupljeni oko ovoga društva islam razumijevali kao cjelinu i kako su ga u svome radu nastojali zahvatiti kao cjelinu, s potencijalima s kojima su raspolagali – upravo ono što su zagovarali i Ihvanu’l-muslimin.

“Iz njihovih prigovora i primjedaba El-Hidaji”, stoji u tekstu, “izgleda da neki smatraju vjerskim radom govoriti samo o ahiretu, dženetu i džehenemu i o “faziletima” pojedinih dana i noći u godini i ništa više. Govoriti pak o cjelokupnoj vjerskoj nauci, o vjersko-prosvjetnim pitanjima, o organizovanju vjerskog života i rada na pravim islamskim temeljima, zahtijevati da vjerska pravila i propise svi jednako moramo poštovati i čuvati – reći dakle nešto u vezi sa ovozemnim životom i prilikama smatraju neki, izgleda, političkim radom u koji se ilmija pa ni njihova organizacija El-Hidaja ne smiju upuštati. Takvo mišljenje o vjeri i vjerskom radu može imati neko ili iz nepoznavanja islama ili iz hotimično i svjesno krivog tumačenja njegova, a ni jedno ni drugo nije dobro”.[7]

Što se tiče sredstava djelovanja “El-Hidaje”, na putu realizacije zacrtanih ciljeva, njih je u svom predavanju koje je održaona samoj skupštini ilmijje, definirao sam Mehmed Handžić.[8] On tu navodi “glavna četiri” puta u afirmiranju islama: hutbu, vaz koji nije vezan zao dređeno vrijeme iza određeno mjesto, pisane članke  i “svojim djelom privlačiti svijet vjeri (usvei-hasene)”.

Na kraju ovog predavanja Handžić ističe: “Ovako ujedinjena naša ilmija moći će doći u dodiri sa ilmijom drugih islamskih zajednica”, te u nastavku dodaje: “Ovo buđenje naše ilmijje treba računati jednim dijelom i jednom iskrom sveopćeg islamskog buđenja, koje se danas na cijelom svijetu osjeća i jasno vidi”.[9]

Ubrzo po svom osnivanju “El-Hidaje” poduzima široke aktivnosti na planu organiziranja i propagiranja svojih ideja među najširim narodnim masama– isto ono što su činilii “Ihvanu’l-muslimin” u svojoj prvoj fazi. Ona će to najvećim dijelom činiti posredstvom predavanja koja su držana u svakoj pogodnoj prilici, te preko svog istoimenog lista, gdje će Mehmed Handžić i Kasim Dobrača pokazati izuzetan angažman. U tu svrhu osobito su korišteni mevludi: muški, ženski, omladinski…, zatim 17. danramazana– dan historijske Bitke na Bedru– koji je proglašen i danom “El-Hidaje”, što je, imajući u vidu sve implikacije te Bitke, očito imalo za cilj sugerirati spremnost da se uloži krajnji napori požrtvovanost na afirmaciji i odbrani islamskih načela, te aktivnu borbu protiv neislamskih tendencija.. 

Tako se u “El-Hidaji” br. 5, npr., upućuje poziv “svim društvenim jedinicama “El-Hidaje” da se u povodu mevluda u svim džamija ma svoga područja upriliči“ učenje Mevludi-šerifa uz prigodna predavanja”. “Ovaj dan društvene jedinice trebaju da provedu i propagandu među braćom muslimanima za jačanje i širenje ideje El-Hidaje i danas to je uširokim muslimanskim masama popularizirati El-Hidaju i upisati što veći broj društvenih članova”. (Str. 88).

Okakvoj se kampanji radilo može se ilustrirati podatkom da je “za godinu dana od 22. decembra 1936. god. do 31. decembra 1937. godine sreski odboru Jajcu održao (je) što u gradu što u obližnjim mjestima 74 predavanja”, [10] dok samo u zramazan 1942. ukupan broj “predavanja po društvima i vazova po džamijama u samom Sarajevu iznosi oko tri stotine”.[11]

U izvještaju s druge redovne glavne skupštine, održane 16. avgusta 1937., ističe se da je rad “prošlog odbora bio uperen samom organizovanju društva”, te da “ta organizacija nije ni do danas potpuno provedena”, kao i to da, uz veliki rad i zalaganje čelnih ljudi, “dosada prijavljeni broj redovnih članova i pomagača u cijeloj Kraljevini iznosi1960”.[12]

“Nas ne zadovoljava da od blizu 2,000,000 muslimana u Jugoslaviji bude samo oko 2.000 članova u našoj organizaciji”, kaže se u nastavku ovog izvještaja, uz opasku da se, budući da se radi o prvoj godini rada društva, u buduće može na dati većem uspjehu.

Međutim, većeg uspjeha nije bilo ni u narednoj godini i pored velikog entuzijazma i zalaganja članova El-Hidaje.

“Razne jedinice “El-Hidaje” uraznimmjestima”, kažeseuizvještajustrećeGlavnegodišnjeskupštine, “održalesutokomovegodineoko120 predavanja, većinomovjerskimtemama. Ta su predavanja držana uz ramazan, zatim prigodom Vak’atul-Bedra, Nove godine, mubarek večeri i u drugim raznim prilikama. Pored toga jedinice “El-Hidaje” u nekih 15 mjesta priredile su ove godine i “El-Hidajine” mevlude uz koje su bila uvijek i prigodna predavanja”.[13]

Teškoće na koje je nailazila El-Hidaja u svom organizacionom ustrojavanju i populariziranju svojih ideja – a koje su se ponajviše ogledale u nedostatku materijalnih sredstava kojih udruženje “nije imalo za raspolaganje u ovu svrhu”[14]–  podjednako su pratile i njezin istoimeni list, koji nije bio običan vjerski list, već “glasilo ‘vjersko-kulturnog pokreta’ koje se, kao i taj pokret, angažirano zalaže za ‘vjersko, kulturno i ekonomsko podizanje širokih muslimanskih slojeva”.[15]

U istom ovom izvještaju navodi se da je te, dakle druge godine rada i djelovanja – upravo kad Ihvanu’l-muslimin u Egiptu završavaju svoje prvo desetljeće, svoju prvu fazu i trijumfalno ulaze u drugu “fazu izgrađivanja ličnosti” – svega “bilo 1350 pretplatnika lista, od kojih 206 nijesu članovi udruženja”, zbog čega bi “trebalo na svaki način nastojati da se list što više proširi”.[16]

“Moramo konstatovati da je odaziv sa svake strane slab”, rezignirano ističe Handžić, napominjući da, što se tiče listova “svi bez iznimke jedva životare”, za šta je kriva “nerazumna sredina koja svijesti nema”.[17]

On, međutim, neće posustati već će napomenuti da se “poznavanje vjere i vjerskih propisa i pouka”, pored vazova i predavanja, te članaka u raznim listovima, može širiti “i posebnim knjigama i brošurama”,[18]što će kasnije poprimiti i svoj praktični izraz, kao dodatni oblik prosvjetno-pedagoškog djelovanja ove organizacije.

Rad na propagiranju El-Hidaje bio je nastavljen. Posvuda su držana predavanja o različitim temama prilikom kojih bi predavač govorio i o “radu El-Hidaje, cilju i sredstvima iste”.[19]

“Ciljevi i zadaci društva su vrlo veliki:”, piše Kasim Dobrača u “četvrtoj godini El-Hidaje”,[20]“promicanje i širenje vjerske prosvjete i islamskih moralnih krijeposti među našim muslimanima”. “S pravom bi se očekivalo da jedno društvo ovakvih ciljeva…”, kaže on, “bude u svojoj četvrtoj godini mnogo jače, da njegovo ime bude poznato u svakoj našoj kući na selu i u gradu, da interesovanje za to društvo bude veliko, da se sa oduševljenjem doprinosi širenju i jačanju njegovom. No to nažalost nije slučaj”.

Dobrača dalje portretira poražavajuće stanje muslimanskog naroda. “Na sve strane u našoj zajednici opažamo slabost i zaostalost pa i u vjersko-prosvjetnom pogledu. Život našeg seljaka, trgovca, zanatlije i radnika nije skoro ni malo u skladu sa vjersko-moralnim propisima islama… Mnoge islamske dužnosti i vrline padaju u zaborav u svim klasama našeg društva, a mjesto njih dolaze razne opačine i loši običaji”.

Tako, nakon četiri godine intenzivnoga rada, El-Hidaja je po čitavoj Bosni i Hercegovini ipak imala “50 svojih jedinica”, premda se “broj članstva nije (se) mnogo promijenio od lanjske godine. (Sada imamo oko 2.000 članova, što redovitih, što pomagača).”[21]

Potkraj 1941. godine Kasim Dobrača piše oštro intoniran tekst “Ulema (njena uloga, odgovornost i mogućnosti njenog rada)” usmjeren na zvaničnike Islamske zajednice. Tekst je štampan na deset stranica i pojašnjava šta je to prava ulema a šta “ulema po formi”, što je možda i najbolji pokazatelj da je “El-Hidaje” bila neka vrsta alternativnog ulemanskog pokreta, upravo onako kakvi su bili i Ihvanu’l-muslimin u Egiptu. Dobrača u ovom članku govori o jadnom stanju u vjerskoj zajednici u kojoj su, uglavnom, profitirali beskičmenjaci i poltroni, neznalice koji su se stavljali “u službu niskih partijsko-političkih ciljeva”.[22]

On tu izražava velika nadanja od tek uspostavljene Nezavisne Države Hrvatske. Ipak, jedan detalj iz ovoga članka u kontekstu naše radnje privlači posebnu pažnju. On sugerira da su čelni ljudi “El-Hidaje” pažljivo pratili događanja u ostalim dijelovima muslimanskog svijeta, da su s njima bili upoznati. “Naime, zadnjih nekoliko desetljeća…”, kaže on, “opaža se u islamskim zemljama preporod i napredak u vjersko-prosvjetnom životu, opaža se život i kretanje nakon dugog zastoja i izražava se težnja za vraćanjem starom naprednom vjersko-prosvjetnom radu”.[23]

S ratnim nedaćama, ali i u očigledno povoljnijoj političkoj klimi, El-Hidaje pojačava svoj rad. Njezin utjecaj, ali i masovnost, kao i materijalna podloga, postaju sve veći. Naprimjer, u “Društvenom glasniku”, u martovskom broju 1942. godine, objavljen je spisak vaiza i predavanja koji će se održati u Sarajevu, pojedinačno u svakoj džamiji, s tačno označenim terminom i predavačem, za muški svijet, za ženski svijet i u muslimanskim društvima. Dalje se kaže da je uoči 17. ramazana – Dana El-Hidaje – predavanje “u prostorijama društva Merhamet” održao Kasim ef. Dobrača. “Tom prilikom je” ističe se, “sakupljeno dobrovoljnih priloga za fond lista 4755. – kuna i upisano preko 30 novih članova”,[24]da se poslije vaza u Ričici “za jedan čas sabralo za ciljeve naše El-Hidaje 3.245. – kuna”, da se na vazu u Ilijašu “odmah pred džamijom sakupilo 5000. – kuna”.[25]

U istoj ovoj rubrici Ibrahim Trebinjac piše o svečanosti pobjede na Bedru u Visokom, gdje je Sinan ef. Sokolović “…iznio glavne smjernice rada “El-Hidaje”, rekavši da je ovo društvo postalo društvo ne samo ilmije, nego i svih muslimana”.[26]

Već u narednom broju lista navode se “novi članovi dobrotvori i utemeljači”[27], što je bila i ustaljena praksa. Na ovom mjestu navode se i zanimanja novih članova: Oruč Raif, obućar, Čabaravdić Edhemaga, trgovac, Karavdić Rabija han., udata Čabaravdić, Zubić M. Malko, kožar, Ćurčić Fahrudin ef., zubotehničar, Kunić Hamdo, težak…

Ovo jasno upućuje na to da je “El-Hidaja” kao društvo sve više zaživljavala u narodu i da je u svoje redove nastojala uključiti sve društvene slojeve, upravo onako kako su to radili i Ihvanu’l-muslimin u Egiptu. Slijedeći taj kurs, krajem 1944. godine “održani su na poziv El-Hidaje sastanci svjetovne inteligencije i ilmije. Na ovim sastancima od strane Glavnog odbora El-Hidaje izneseno je pitanje vjersko-prosvjetnog podizanja našeg svieta i pitanje bliže suradnje naše vjerske i svjetovne inteligencije”. Pritom je usvojeno zajedničko mišljenje da “vjersko prosvjetni odgoj naših masa najbolja je podloga za naš družtveni duhovni i kulturni napredak uobće”.[28]

Konstatirajući kako, s uključivanjem i svjetovne inteligencije u rad na vjersko-prosvjetnom podizanju masa “El-Hidaja postaje zajedničkom svojinom svih naših konstruktivnih duhovnih snaga, na kraju ‘Društvenog glasnika’ se kaže da je “sličan sastanak radi istog pitanja održat je istih dana i sa čestitim i najuglednijim predstavnicima našeg građanstva”, koji su također izrazili “podpunu pripravnost za podpomaganje El-Hidaje u njenom vjersko-prosvjetnom nastojanju”.[29]

Društvo “El-Hidaje”, zahvaljujući intenzivnim držanjem predavanja i propagiranjem svoje ideje, te aktivnim zalaganjem njezinih članova na općedruštvenom planu, krajem Drugog svjetskog rata već je bilo zadobilo snažan općedruštveni status. Tako se u rubrici “Družtveni glasnik” ističe da je, usljed ratnih neprilika, samo polovina El-Hidajinih jedinica mogla nesmetano raditi, te da se stoga ne zna tačan broj članova u protekloj godini. “Točan broj članova ne možemo dati, jer nijesmo od svih jedinica dobili podataka”, navodi se u izvještaju objavljenom polovinom 1944. godine. “Porast članova dosta je velik kako redovnih tako i pomagača”.[30]

Pored svog istoimenog lista koji je, manje-više izlazio redovno, i pored brojnih predavanja održanih širom Bosne i Hercegovine posredstvom kojih su muslimani upoznavani s ‘idejom El-Hidaje’, društvo El-Hidaje je, u svrhu realiziranja svojih ciljeva, štampala i posebne publikacije. Tako u prvom broju lista iz 1944. godine[31]stoji da je u prethodnoj godini štampano nekoliko naslova: “Vazovi” od merhum Hadži Mehmed ef. Handžića, koji su štampani u 5.000 primjeraka”. Zatim zbirka dova iz Kur’ana i Hadisa, također od Handžića, te “separatne otiske iz našeg lista”, zapravo izbor radova objavljenih u “El-Hidaji”, kao što su “Pamćenje Kur’ana napamet…”, “Vaz” od Adema ef. Salkićevića, džematskog imama iz Doboja, “Islam i čistoća”, predavanje misirskog alima Abdul-Fettah Halife…”

Dalje se napominje da je, na prethodnoj godišnjoj skupštini “Glavni odbor zaključio izdati biografiju Muhameda a.s., nekoliko opasnih bolesti našeg družtva i Izbor iz starih kasida”.

Knjigu “Nekoliko opasnih družtvenih bolesti kod nas” je, umjesto Husejna Đoze, kako je bilo predviđeno, napisao Ibrahim Trebinjac. Rad se sastojao od 71 strane a “predgovor je napisao naš valjani profesor i sadanji predsjednik El-Hidaje, vriedni radnik za islamsko dobro Kasim ef. Dobrača”.

Knjiga, kako se navodi, tretira društvene bolesti koje su bile veoma raširene među muslimanima i koje je El-Hidaja svojim djelovanjem nastojala suzbiti: “alkoholizam (upotreba opojnih pića), kocka, prostitucija, nepismenost i neprosviećenost, nesloga i pocjepkanost, lienost i nerad, slab vjerski osjećaj itd.”