Propagadne i manipulativne tehnike u FTV serijalu ‘Sunniti, šiiti’

Želimo vjerovati da su i sagovornici u epizodi izmanipulisani, pa se nećemo baviti njihovim djelima i nakanama nego korištenim propagandnim tehnikama.

Nećemo se baviti ni sa nakanama FTV-a ili ličnošću autora serijala, nego njihovim djelom.

Propagandne tehnike koje su autori koristili u gledanoj epizodi, prema definiciji, su sljedeće:

zanemarivanje historijskog konteksta, nedovoljno potkrepljivanje činjenica, upotreba autoriteta, obezličavanje druge strane prikrivanjem njenih stavova i posebnosti, upotreba stereotipa, emocionalni sendvič, čak i emocionalno otežane riječi.

POSEBAN TRETMAN

U tekstu se, na primjer, navodi: „Većinska skupina muslimana, kasnijom podjelom nazvana sunitima, pripadnike Poslanikove porodice shvataju samo ashabima, ne dajući im nikakvu prednost. Zaslužuje li Ehli Bejt, Ali Aba, njih petero, Poslanik Islama, Ali, Fatima, Hasan i Husein, poseban tretman?“

Kako bi konzumentima (kojima pitanje jeste upućeno) dali potvrdu da Ali Aba zaslužuje „poseban tretman“, autori daju prostora Edinu Urjanu Kukavici, koji citira i ajet: „Allah želi da vas o porodico Poslanikova očisti od svake nečistoće“. Kukavica tako naglašava ljubav prema porodici Poslanika, te za to kao argument koristi ajet iz Kur’ana (propagandna tehnika „upotreba autoriteta“). Pun pogodak je kada Kukavica kaže: „Iz naše ljudske perspektive, govoriti o porodici Božijeg Poslanika, koja je spomenuta u Kur’anu u takvom kontekstu, bilo bi kao da žaba govori o aurori borealis“.

Potom slijedi sunnija Mustafa Spahić sa kratkom izjavom (20 sekundi): „Ja odgovorno tvrdim, sa punom sviješću i punoj pameti, princip Islama nije kastinski sistem, da se iz krvnog potomka izvlači imam ili šejh.“

Onda opet Edin Urjan Kukavica: „Hajde da za trenutak, za ovu priliku, odvojimo pitanje nasljeđivanja od pitanja znanja“. Kukavica potom naširoko obrazlaže i opravdava šiitske stavove o pravu nasljeđivanja potomaka Božijeg poslanika. Konzumentima poruke se tako suptilno pojašnjava da šiije svoje stavove ne zasnivaju na krvnom srodstvu, nego znanju.

Ne pojašnjava im se stav Ehli Sunneta, naravno.

U ovom dijelu koristi se i propagandna tehnika „emocionalno otežane riječi“, kada Kukavica pravi pauze u izjavi ili se kroz suze osmjehuje govoreći o porodici Poslanika.

Ovim propagandnim postupcima autori ističu šiitsku ljubav prema Ehli Bejtu i šiitski tretman Ehli Bejta, kao jedini prihvatljiv i mjerodavan, namjerno zapostavljajući ljubav Ehli Sunneta naspram časne porodice Poslanikove.

Autori propuštaju kazati da je Ehli Bejt kod sunija izuzetno voljen i cijenjen i da su hadisi koje oni prenose zapisani u svim knjigama hadisa, kao i da je znanje Alije izuzetno cijenjeno.

Ehli Sunnet voli Ehli Bejt i odaje im svaku počast, jer to je i odavanje počasti samom Poslaniku. To jeste poseban, sunnitski tretman porodice Božijeg Poslanika, koji se od šiitskog razlikuje u sljedećem: šiije smatraju da je Ehli Bejtu, odnosno Aliji, trebala pripasti vlast nakon smrti Poslanika.

Istina je da Muhammed a.s. nije oporučio ko će biti halifa poslije njega već je to prepustio Ummetu. Ashabi su kao prvog halifu izabrali Ebu Bekra, pa Omera, pa Osmana, pa Aliju. Sve drugo, posebni tretmani ili opravdanja, je podmetanje vlastitih želja kao historijskih činjenica.

IMAMI, HADISI ILI HADIS?

U tekstu se navodi: „Svako vrijeme zbog svoje specifičnosti potrebuje ljude, imame, koji će vjeru tumačiti, usklađivati sa vremenom u kojem se ona prakticira. Ove tvrdnje dokazuje mnoštvo predaja, hadisa, Allahovog poslanika, koje prihvataju obje strane u Islamu, koje nedvosmisleno ukazuju na to da će ovaj segment, dio misije Allahovog Poslanika Muhammeda, poslije njega nastaviti 12 odabranih osoba“.

Potom slijedi sagovornik Mehmedalija Hadžić koji navodi da je Poslanstvo završeno, ali da nije prestalo vođenje ljudi. Mehmedalija Hadžić čak citira Fatihu, nudeći prijevod: „Vodi nas Pravim Putem“, umjesto: „Uputi nas na Pravi Put“.

Autori u ovom dijelu epizode perfidnim postupkom ponovo pojašnjavaju i opravdavaju konzumentima šiitsko učenje o imamima, te čak podmeću i potrebe za imamima (prema šiitskom shvatanju imama), otvarajući prostor za nesvjesno kod konzumenata poruke. Tako se ne kaže „..potrebuje ljude koji će vjeru tumačiti..“, nego „..potrebuje ljude, imame, koji će vjeru tumačiti..“

Prema ranim šiitskim teolozima imam je, naime, vođa islamske zajednice i njegova funkcija je da primjenjuje objavljeni šerijatski zakon. I Poslanik i imam su tumači Allahova Zakona, a nekada su i sami zakonodavci, te, shodno tome, odbaciti mišljenje imama znači odbaciti Riječ Božiju.

U Ehli Sunnetu imam je vođa, lice koje generalno predvodi namaz, vazi, podučava vjeri i vjerskim propisima. On podučava, ne tumači, nije halifa, vlast, i nije zakonodavac. On jeste vođa, ali ne u tako širokom shvatanju kao kod šiija.

Autori teksta otvoreno kažu da će tumačenje vjere nakon Poslanika nastaviti „12 odabranih osoba“, navodeći i da to dokazuje mnoštvo predaja i hadisa. Autori su namjerno izostavili pojašnjenje „tumačenja“, ili „vođenja“, kako bi kazao Mehmedalija Hadžić.

Kada je riječ o hadisu da će ovaj ummet imati 12 halifa iz plemena Kurejš, on se nalazi u Sahihul-Buhari, ali se njegovo tumačenje kod sunnijskih muhaddisa potpuno razlikuje od tumačenja šiijskih učenjaka.

Šiije inače ne priznaju zbirke hadisa na koje se oslanjaju suniti, pa je simptomatično da spominju i kao protuargument uzimaju baš taj hadis, a brojne druge koji govore o vrijednosti ashaba, posebno Ebu Bekra i drugih, u potpunosti odbacuju. To su dvostruki aršini koji su naučno neprihvatljivi.

Očigledno, ne radi se ni o „mnoštvu predaja i hadisa“, kako nameću autori.

ALIJA, R.A.

Kada je u pitanju Alija, sagovornik Ibrahim Avdić navodi da je Alija bio u samoizolaciji, da je bio opozicija, da se bavio poljoprivredom, a Kukavica i da je žrtvovao interes, blagostanje, potrebe, sve zarad „jedinstva ummeta“.

Ovdje se naglašava da je Aliji učinjena nepravda, da mu je silom oduzet hilafet što i jeste šiitski stav, čak i da je Alija toga bio svjestan. No, ne iznosi se ništa više od toga, na primjer da je prihvatio halife, da su halife i konsultovale Aliju oko određenih pitanja, da su prihvatale njegove sugestije i savjete, da je učestvovao u vođenju hilafeta na taj način.

U kakvim je odnosima bio Alija sa halifama kazuje i to da je Esma bint Umejs, supruga Ebu Bekrova, brinula o Poslanikovoj kćeri Fatimi, Alijinoj supruzi, dok je bila u tuzi zbog smrti Božijeg Poslanika. Esma ju je i okupala i stavila u kefine nakon smrti. Kada je Ebu Bekr preselio na ahiret, Esmu je oženio niko drugi do Alija.

Alija je također svoju i Fatiminu kćer dao halifi Omeru, a nije zgoreg i podsjetiti na imena Alijinih sinova i unuka:  Ebu Bekr b. Ali, Osman b. Ali, Omer b. Ali, Ebu Bekr b. Hasan, Omer b. Hasan.

Upravo izostavljajući te činjenice o vezama i odnosima Alije i halifa ili čast i ljubav koju Ehli Sunnet bjelodano vijekovima izražava naspram Alije i njegove porodice autori propagandnim postupkom (tehnika nedovoljnog potkrepljivanja činjenica) daju prostor samo za „nepravdu“ naspram Alije, što je učenje šiita.

MUAVIJA, R.A.

Kada je u pitanju Muavija autori serijala ipak ne uspijevaju prikriti animozitet naspram ovog ashaba. Naglašavaju Muavijinu ljubav prema vlasti i moći (tehnika upotrebe stereotipa), da je napravio emirat, njegovo protivljenje navodnim najavljenim smjenama, itd. Koriste se inserti iz šiitskog filma u kojem je Muavija obučen kao kralj. Uopće se i ne spominje Muavijin zahtjev Aliji da se ubice prethodnog halife Osmana pronađu i kazne.

I Zubejr, Talha i Aiša su upozoravali Aliju da odmah izvrši kazne nad Osmanovim ubicama.

Ne spominje se ni podatak da su Aliju, kada su vidjeli da će Alija potpisati primirje sa Muavijom, izdali upravo njegovi sljedbenici, ostavili ga i na kraju ga ubili. Haridžije.

I Husejna su izdali njegovi sljedbenici. Ubio ga je Šurehbil b. Kurt Ed-Dababi El-Kilabi, Ebu Es-Sabiga.

Autor u epizodi naglašava da Husein nije mogao prihvatiti Jezida kao halifu, te da je reagirajući na pritiske i navodne najave ubistva, napustio Mekku. Ne spominje da je Husejn bio u Mekki, sve dok ga šiije iz Iraka nisu počele zvati da dođe kod njih. To potvrđuju sve historijske knjige, i šiitske i sunnijske.

Husejn je napisao pismo u kojem kaže: Doprla je do nas žalosna vijest, ubijen je Muslim b. Akil, Hani b. Urve, Abdullah b. Jaqtar, naše su nas šiije prevarili i izdali, pa ko želi od vas da sada napusti ovo mjesto , neka ide, neće snositi nikakva grijeha. (Ia’almu El-Weri, od Et-Tabrisija, 949, Kešfu-l-Gimme). Et-Tabrisi je poznati šiitski učenjak.

Za Ehli Sunnet generalno, nokat Husejnov vrijedi više od Jezida, ni to se ne spominje.

SEKUNDE I SENDVIČI

Gotovo svi sagovornici u ovoj epizodi, osim profesora Mustafe Spahića, ne skrivaju simpatije naspram šiitskog učenja, ili su im autori dodijelili tu ulogu, uzimajući iz konteksta njihove riječi. Profesoru Spahiću autori su namijenili ulogu sunnije, druge strane, ali propagandnim tehnikama njegov se nastup u epizodi minimizira.

Profesoru Spahiću tokom cijele epizode daje se vrlo malo prostora,  a sagovornici koji slijede naširoko obrazlažu i opravdavaju šiitsko učenje. Spahiću se ne dozvoljava da sunnitske stavove pojašnjava, ostalim sagovornicima u epizodi da. Tom propagandnom tehnikom se stav Ehli Sunneta umanjuje, a forsira se šiitski.

Da je cilj ove epizode bio objektivan pogled na sljedbe u Islamu, autori bi dali dovoljno prostora i za stavove i učenje Ehli Sunneta. To se, međutim, nije desilo.

Valja i napomenuti, kako smo već naglasili, koriste se i inserti iz šiitskih propagandnih filmova, a za potenciranje određenog stava pojedini se detalji ponavljaju. Na primjer, oko treće minute se u tekstu navodi da je Poslanik na Oprosnom hadžu Aliju proglasio Mevlom, podigavši mu ruku u zrak. Isti detalj se ponavlja nakon minutu – dvije: Poslanik diže Alijinu ruku – Alija je nasljednik (tehnika emocionalni sendvič: emocija – racionalno – emocija).

Autori su, nažalost, suptilnom propagandom nastojali prije svega dati odgovor na pitanje ko je bio u pravu između dvojice, Alije i Muavije, zbog čega njihovo djelo i podvrgavamo oštroj kritici i između kadrova. U svakom slučaju, mora im se priznati odlično vladanje propagandnim tehnikama.

Pitamo se ako se ovakvim podlim metodama koristi javni servis kojeg plaćaju svi građani BiH, i vjernici i ateiste, u muslimani i kršćani, i sunije i šiije gdje nas vodi skolnost javnih emitera da budu u službi raznih centara moći. Do sad smo navikli da su javni servisi lojalni političkim strankama, a sad nam FTV otvara mnogo pitanja i nedoumica.

Za čije interese je FTV uradila ovaj projekat?

Na kraju posebno napominjemo da je princip Ehli-sunnetskog učenja ne pravljenje razlika među ashabima, ne ulaženje u rasprave o tome ko je upravu i na kraju niko od uleme nikad nije zanjekao pogreške pojedinih ashaba, npr. Muavije.

Za Akos.ba piše: Sanadin Voloder