Pesimizam – razarač zdravog društva

Dok su zlatni momci naše fudbalske reprezentacije, u utorak navečer, svjetlali kolektivni obraz naše države, sa tribina se orila višedecenijska navijačka pjesma čiji refren, neobjašnjivo za taj trenutak, govori o životu koji je razočarao pjesnika do te mjere da mu ni općeprisutni miris behara ne odvraća misli od vlastite boli. Zvuči paradoksalno, zar ne?

Pjesme koje pjevamo, psovke kojih se prisjećamo, jauci, povici i uzvici koji nam se omaknu u trenucima velikih emocija sreće, radosti, tuge, ljutnje ili iznenađenja su izdajice podsvijesti jednog cijelog narodnog mentalnog sklopa. To je dresura koja se ne da lahko popraviti ni obrazovanjem, ni uobičajenim kućnim odgojnim metodama. Stanovnici ove zemlje su godinama, planski i svjesno, odgajani (da ne kažemo dresirani) na negativistčki pristup životu, stoga nije čudo što se nekad čini da smo postali narod cinika, skeptika, pesimista i gunđala. Pitanje je, dakle, šta je bilo prije: taj mentalni sklop ili neki drugi koji je evoluirao u ovaj?

Jedan od mnogih aktuelnih primjera duboke uvriježenosti negativizma je humor zbog kojeg nas naši susjedi hvale. Nepojmljivo je, u bilo kojem dijelu svijeta, da je nacionalni hobi prepričavati viceve u kojima su glavni akteri vječito nadmudreni, naivni i glupi, pa je logična posljedica takvog šablona općedominantni stereotip o tome kako su Bosanci glupi. Upakovano kao “šala na vlastiti račun“ smatra se uspjehom i ponosom to što je već neko smislio da je, nakon skoka sa ruba svemira, sljedeći izazov Felixa Baumgartnera da preko biroa u Bosni nađe posao. To je samo jedan od mnogih primjera kako se sva moguća dešavanja u svijetu i kod nas prelamaju kroz prizmu negativizma, koja nas i našu situaciju boji tamnim bojama. Enciklopedije i rječnici kažu da je pesimizam ili negativizam mračno shvatanje i gledanje svijeta oko sebe. To je, zapravo, filozofsko učenje po kojem je ovaj svijet i sve u njemu najgore što može biti, sva stvarnost nevrijedna i besmislena, pa se životu pristupa bez volje, predaje se rezignaciji ili hrabrosti bez iluzija. Pesimizam je i stanje uma u kojem se očekuju nepovoljni ishodi ili vjeruje da će zlo ili teškoća u životu prevagnuti nad onim što je dobro i lijepo. Uobičajeni primjer ovog fenomena je pitanje o čaši koja je tačno do pola ispunjena vodom. Ako nam se čini da je čaša napola puna, umjesto napola prazna, onda se svrstavamo u optimiste, a ako je ona pak napola prazna, tada je naš pogled na svijet negativistički.

Filtriranjem ulaznih informacija do zdrave pameti

Ovakvo stanje može se prevazići jedino promjenama u samom narodu, ističe dr. Hasanović. “Svaki pojedinac treba da vidi šta je to dobro za njega i da bude svjestan da niko drugi neće napraviti ništa dobro za njega. Svako, dakle, treba preuzeti odgovornost za sebe i za svoju porodicu. Kada tu napravimo promjenu, izbjeći ćemo ovu kolektivnu depresiju“, kaže dr. Hasanović. U stvaranju koletivne depresije i pesimizma značajnu ulogu, po njegovom mišljenju, imaju i mediji koji publici svakodnevno nude negativan sadržaj, izvještavaju samo o lošim stvarima. Ovakvo stanje, konstatuje, vrlo negativno utječe na psihičko zdravlje stanovništa. “Ako mi svaki dan slušamo samo loše stvari, ne vidimo perspektivu, onda je očekivano da to ima velikog utjecaja na psihičko zdravlje. Ljudi traže pomoć, ali mnogi na loš način: konzumiranjem alkohola, pušenjem, drogom, do novca pokušavaju doći prevarama, uzimaju kredite i zadužuju se. Dakle, sve pogrešno rade. Umjesto toga treba da vide pozitivne primjere oko sebe, ljude koji na pošten i zakonit način uspijevaju opstati i da se na njih ugledaju“, navodi dr. Hasanović.

U Sarajevu smo razgovarali sa magistrom Sabahudinom Šarićem, sociologom, koji nam je u razgovoru rekao da ako postoji kolektivni pesimizam, on je zasigurno instruiran izvana i, prema njegovom mišljenju, to je specijalni psihološki rat. Najveće žrtve tog ratovanja su upravo oni koji slijepo prihvataju ono što im se servira u medijima, a koji bez ikakvih skrupula pišu samo ono što odgovara ciljevima vlasnika kapitala u njihovim novinama. Prisjetio se i scene kada je na jednom od predavanja, dok je bio student političkih nauka, jedan od profesora rekao da je novinarstvo najgori oblik prostitucije i da su se te riječi samo potvrdile kroz medijsku propagandu crnila. Međutim, on naglašava da u narodima postoji ugrađen mehanizam zdravog razuma i intuicije koji uspjeva da zaštiti većinu građana od nametnutnog pesimizma. Nažalost, jedini način za to vidi u samonametnutoj medijskoj izolaciji ili nastajanju novih medija koji će svoje izvještavanje obavljati savjesno, imajući u vidu da nije cilj deprimirati ljude, već im pružiti korisne informacije koji će im poboljšati kvalitet života.

Zabranjenost očajavanja u vjeri

U razgovoru sa hfz. Husejnom ef. Čajlakovićem iz Zenice čuli smo i teološku perspektivu koju nam je ugledni hafiz šaljivo ispričao: “Kažu da je optimista napravio avion, a pesimista padobran. Nije svaki pesimizam, ako vodi oprezu i mudrosti, loš.“ Međutim, stav učenjaka islama o pesimizmu je izveden iz kur’anske zabrane kojom se izričito zabranjuje beznadežnost i očaj. Dake, pesimističan pogled na svijet je izričito zabranjen, a vjernicima se naređuje da uvijek optimistično očekuju Božiju milost i oprost grijeha, te da se nadaju nagradi za svoja dobra djela. Ako to ne čine, onda oni imaju loše mišljenje o Bogu. Lično ime prvog satane ili šejtana, po kur’anskoj tradiciji, je Iblis, što je izvedenica arapskog glagola “eblese“, a znači očajavati. Shodno značenju njegovog imena, njegov glavni grijeh je to što se nije pokajao za svoju neposlušnost,već je pod dojmom veličine svoga grijeha pomislio da za njega nema nade i time postao prvi pesimista. Hafiz Čajlaković je u razgovoru za Novo vrijeme rekao da su pesimisti “sijači sumnje i nereda“. Objavljene vjere, a posebno Islam, stalno pozivaju na pozitivan i vedar pogled na svijet oko nas, a Kur’an, u više navrata, insistira da se čovjek divi Božijem stvaranju, savršenstvu uređenja svemira i prirodnog poretka stvorenoga, a takav pogled na svijet ne može nikako dovesti do sumornog negativizma.

Pesimizam se filozofski može posmatrati i kao odbrambeni mehanizam koji ukazuje na stalno stanje straha od neuspjeha i poraza, od napada i sankcija. Gledajući iz te perspektive na bosanskohercegovačko drustvo, može se zaključiti da nas je neko porobio, blokirao i da nas drži u stalnom grču. Stalna medijska promocija crne hronike, te motiviranih napada na “ličnost dana“ zbog političkih i ekonomskih interesa dovela je do totalnog gubitka povjerenja u kredibilitet medija, ali nam i otela posljednji trag velikodušnosti, optimizma i merhameta kao centralnih vrijednosti dobroćudnih Bosanaca i Hercegovaca. Medijsko djelovanje u Bosni i Hercegovini se može okarakterisati kao terorizam, jer riječ terorizam potiče od latinske riječi “terror“, a znači veliki strah.

Strah, kompleks i stid od samog sebe

Čega se to mi toliko plašimo? Historija će zabilježiti, a mi već sad znamo da se Bosanci i Hercegovci nisu uplašili ni gladi ni žeđi, nisu pali u masovnu histeriju radi vremenskih nepogoda ili klimatskih ekstrema. Dokaz za to je period rata u kojem su Bosanci i Hercegovci pokazali da se ne plaše čak ni smrti, jer su i u ratu nastavljali živjeti, školovati se, žene su se uređivale, čak smo imali izbor za Miss BiH… Bosancima i Hercegovcima je, zapravo, nametnut strah od sopstvenog upjeha. Toliko puta su uspješni pojedinci našeg društva brendirani tajkunima da se ljudi boje bogatstva. Djeca se u školama stide svog znanja da ih ne bi prozvali štreberima, a značajan faktor pri bilo kojoj većoj investiciji je “upadanje komšijama u oči“. Taj strah od vlastitog dobra je u nama stvorio kompleks niže vrijednosti koji liječimo arogancijom i ohološću, a arogancija i oholost razaraju društvo. Divljanje vlastitog ega zbog nesigurnosti u vlastitu vrijednost je tradicionalni merhamet dovelo do općepoznate maksime o tome da je čovjek čovjeku vuk. To je barem tako u medijskoj projekciji naše realnosti.

Uloga ili krivica medija

Prof. dr. Avdibegović je za Novo vrijeme govorila i o postojanju bosanskog paradoksa, ogromne razlike između onog što se predstavlja medijski o Bosni i onoga što nalazimo na terenu. Svi smo svjedoci ove razlike, jer i sami često primjetimo pozitivne primjere iz našeg okruženja, ali o tim primjerima mediji ne govore, pa ih i mi brzo zaboravljamo. Dok u drugim državama mediji grade nacionalni ponos, čak i nacionalne mitove, naši kao da vode, doduše još uvijek, neobjavljeni rat protiv svojih konzumenata. Naravno da je lahko prestrašiti i uplašiti, pa strah je najprimarnija emocija koja se najlakše aktivira i najmanje kreativnosti treba uložiti kako bi se strahom neko izmanipulirao. Čemu takva vrsta manipulacije? Jesu li mentori onih koji javno istupaju i u elektronskim i u štampanim medijima svjesni da time trasiraju sumoran put nizbrdo za cjelokupno društvo u kojem i oni sami žive? Optimistično se nadamo da nisu bili svjesni onoga što čine i da će se uskoro trgnuti iz svog bunila i preusmjeriti svoje djelovanje ka kolektivnom dobru svih nas. Mi, građani kojima je dosta percepcije da živimo na dnu svih ljestvica i spiskova, apeliramo da nas izvještavaju na način koji će nam olakšavati buđenje svakog sljedećeg jutra, jer samo takvi mediji se mogu smatrati korisnim članovima ovoga društva.

Pitali smo građane o tome šta misle, jesu li mediji glavni propagator pesimizma u društvu?

• Da, smatram da mediji utječu na javnu svijest, a s obzirom da se u naslovima često nalaze tvrdnje tipa: ništa ne valja, iz godine u godinu sve lošija situacija, ništa u ovoj zemlji ne ide naprijed i slično, naravno da šire pesimizam. Šta drugo očekivati nakon ovakvih naslova, nego pesimizam i beznađe – kaže Sinanudin Bajrić iz Bihaća. • Da. Radim na brojim projektima koji afirmiraju pozitivizam i pronose mir, dijalog, humanost i sve one pozitivne činjenice kojih ima u BiH, pa zato znam kako mediji slabo ili nikako pronose te vijesti, a o pesimističnim i negativnim bruje svaki dan – kaže Kenan Hodžić iz Zenice. • Da. Današnji mediji itekako šire pesimizam, jer mnoge stvari iznose površinski i bez provjere vjerodostojnosti i plasiraju narodu putem medija. Narod jednostavno sve vidi crnim – smatra Mersudin Šišman iz Goražda. • Mislim da učinak medija na društvo ne možemo sagledati kroz staru binarnu opoziciju optimizam-pesimizam, ali ako bih baš morao odgovoriti, taj odgovor bi onda bio da – kaže Hamza Ridžal iz Sarajeva. • Moj odgvovor na to pitanje je ne! Mislim da su mediji samo poštar koji raznosi sadržaje koji su puni pesimizma. Ne možemo od medija očekivati da naprave bolju političku situaciju ili poprave političke stranke, stavove i sl. To očekujemo od vlasti i političkih autoriteta, a mediji su samo posrednici za informacije koje su ili pozitivne ili negativne – smatra Fahrudin Beganović iz Cazina. • Ne! Mediji izvještavaju o situaciji kakva jeste,a situacija nam ne daje prostora za optimizam – kaže Jasmin Rekić iz Bihaća. • Mediji su najviše krivi. Kod nas kad se nešto uradi, odmah u dnevnik. Bio sam u Njemačkoj tri mjeseca, gledao sam njihove kanale i slušao radio. Nema tamo mnogo politike niti negativnih stvari, samo pozitivno nešto: projekti, poslovi, svijet itd. Kod nas se samo o politici priča, kao da je to nešto što treba da utječe na živote svih nas i stalno se ističu negativne stvari – smatra Jusuf Čelebić iz Bihaća.

(akos.ba/novovrijeme.ba)