Otac dvoje ubijene djece iz Prijedora: Da mi je da mu kažem što mi ubi dijete?
Meni je strijeljana čitava porodica, izvedeno je na strijeljanje 33 člana, a od njih je samo troje preživjelo. Ispred porodične kuće u naselju Zecovima, zaseoku Gradina strijeljano je mojih dvoje djece, kćerka Nermina, koja je imala šest godina i sin Nermin koji je imao 12 godina, kaže Fikret Bačić, predsjednik inicijative roditelja za izgradnju spomenika za ubijenu djecu u Prijedoru.
On je danas zajedno sa drugim građanima učestvovao u obilježavanju Međunarodnog dana bijelih traka u Prijedoru, pri čemu je cilj okupljanja bila podrška roditeljima 102 djece ubijene 1992. godine u Prijedoru, koji traže od lokalnih vlasti da im se odobri izgradnja spomenika djeci u centru grada. Fikret Bačić nosio je dvije bijele ruže, u znak sjećanja na Nerminu i Nermina, javlja Anadolu Agency (AA).
“Supruga, majka, moje tri snahe sa njihovom djecom, bratići, bratičine, stričevići, strina, njena djeca, njeni unuci, strijeljani su 25. jula, a onda su tijela nestala, odnesena su u nepoznatom pravcu i do danas nisu pronađena”, pričao je Fikret Bačić.
Prema njegovim riječima od ubijene djece najmlađi je bio bratić Ernest koji je imao dvije godine, a najstariji 16 godina stičević Zikret.
On kaže da su 23. jula srpske vojne snage došle u selo, otjerale su muško stanovništvo u logore, a kod njegove kuće ostala je grupa vojnika koja je žene i djecu zatvorila u podrum i tu ih držala dva dana.
“Otišli su 25. jula na čišćenje hrvatskog dijela sela, Briševo, u povratku sa tog zadatka su svratili i rekli da se ne trebaju bojati da ih neće niko dirati, da jedna ili dvije žene izađu, namire stoku, naprave nešto za jesti i da budu tu na okupu. Međutim, pošto je bila neuslovna prostorija, moja strina je rekla da sa svojim kćerima, unucima i snahom pređe u svoju kuću, a tu je ostala moja majka, žena, djeca, snahe i njihova djeca i oni su prešli u dnevni boravak da im bude udobnije, da imaju na šta sjesti. Došla je opet vojska, jedan vojnik je ušao i rekao im, izlazite svi napolje. U tom momentu moja majka je rekla nema ovdje nikoga ovdje su samo žene i djeca, a on je rekao bez obzira izađite svi vani. Svaka žena je uzela svoju dječicu za ruke i sišli su u dvorište. Moj stričević je ostao zadnji, bio je nekako ositan, dok je pokušao da nađe nešto da se obuje začuo je rafale. Dok je silazio niz stepenice gledao je vojnika kojeg je prepoznao, to je Ilija Zorić. Gledao je kako jedan vojnik pištoljem potvrđuje posao, pucao je u one koji su davali znakove života. Isti scenario je bio kod strinine kuće”, kaže Fikret Bačić i objašnjava da je taj stričević jedan od članova porodice koji je uspio da preživi.
Tijela do danas nisu pronađena, Fikret Bačić je zahvaljujući sopstvenom istraživanju došao do dvije potencijalne lokacije, koje i dalje nisu istražene.
“Bio sam u Njemačkoj 1992. godine na terenu sa firmom, kada me to zadesilo. Napustio sam 1998. godine Njemačku, mogao sam ostati i raditi dalje, ali sam s namjerom došao, mislio sam da je to država, da su zakoni, da pronađem tijela, da ih ukopamo tamo gdje im je mjesto u šehidsko mezarje, da imamo gdje otići da proučimo fatihu. Međutim, razočarao sam se, jer od 1998. godine do danas jedino što se desilo jeste da su pohapšeni osumnjičeni i da im se sada sudi u sudu BiH. Tijela nismo uspjeli pronaći, još uvijek tragamo za njima, mislim da bi to bilo olakšanje i kraj moje misije”, kaže Bečić.
Prema njegovim riječima u vezi sa strijeljanjem njegove porodice uhapšene su tri osobe, koje su prepoznate, protiv njih se vodi postupak, a još ima 11 osoba koje su optužene za čišćenje Zecova.
“Vjerovatno je i od njih neko bio na strijeljanju moje porodice”, kaže Fikret Bačić.
On već godinama zna i sretao je osobe koje su kasnije uhapšene.
“Rekao sam i tužiocu, i na sudu, volio bih da to nije suđenje kakvo je sada pošto sam ja s tim ljudima sjedio, igrao fudbal, gledao u kinu filmove. Išli smo jedni kod drugih na ispraćaj u vojsku, svadbe. Volio bi da sjednemo za sto da pričamo, da kažem tom čovjeku, tom Grbiću, tom Grujičiću, tom Zoriću da im kažem, što mi ubi dijete?”, kaže otac ubijenih Nermine i Nermina.
Kaže da bi, iako nikada nije pomišljao na osvetu i nikada ne bi mogao ubiti, rekao optuženima:
“Daj svoje djete jedno, naćemo nekoga ko će ga ubiti i ti kaži koliko ću ležati, a ti hajde na slobodu, pa se ti nosi sa onim s čim se ja nosim sada, odnosno svi mi koji smo izgubili djecu”.
Akos.ba
