Iz pera Munira Gavrankapetanovića: Problem abortusa – pobačaja

Nekoliko decenija pisao sam o raznim temama iz islamskog naučavanja u Takvimu, Preporodu, Zemzemu, Glasniku IVZ, Islamskoj misli i ilegalnom listu Mladih Muslimana – Mudžahidu. Pisao sam ih pod pseudonimima, raznim inicijalima i bez potpisa, jer ih zbog komunističke kontrole nisam smio potpisivati svojim imenom i prezimenom.

Veoma mi je žao što je nekoliko radova objavljenih u listu Mudžahid propalo ili zagubljeno. Također su zagubljeni neki radovi pisani za Islamsku tribinu u Carevoj džamiji 1966.-1971. godine i za Tribinu u Tabačkom mesdžidu 1978.-1981. godine. Najveći broj njih je UDB-a zaplijenila. I da ne bi ostali radovi bili zagubljeni, prikupio sam ih u ovu zbirku sa molbom Allahu, dž.š., da budu obje-lodanjeni.

Teme su iz raznih oblasti a poredao sam ih u sadržaju po problematici koju obrađuju. Iako ima tema koje su davno pisane, mislim da su sadržajem zadržale svoju aktuelnost i pristup čitaocu.

Molim Allaha, dž.š., da nas uputi na Pravi put.

Munir Gavrankapetanović

***

Naziv dolazi od latinske riječi abortio – pobacivanje, pobačaj, izbacivanje ili odvajanje oplođenog jajašca od 28 sedmica trudnoće. Nakon toga roka plod je sposoban za život izvan majčine utrobe.

S obzirom na višeznačnu pojavu abortusa za njega postoji i višestruka klasifikacija. Tako npr. abortus spontaneus je nehotični pobačaj, abortus provocatus je namjerno izazvan pobačaj, abortus traumaticus je nehotično izazvan pobačaj nastao kao posljedica nekog nezgodnog slučaja. Predmet našeg interesovanja je namjerno izazvan pobačaj. U mnogim zemljama on se pojavljuje kao abortus indicatus – zakonski opravdan pobačaj, zatim abortus therapeuticus – pobačaj izvršen iz medicinskih razloga i abortus criminalis – pobačaj bez zakonite indikacije.

Problem abortusa je od prvih ljudskih civilizacija apsorbirao značajna ljudska interesovanja. U starom Egiptu vršenje abortusa je bilo strogo kažnjavano. Hipokrat u svojim djelima mnogo govori o abortusu. On je odlučno bio protiv namjerno izazvanog pobačaja. Aristotel govori o ranom pobačaju prije 7 dana trudnoće. On opravdava umjetni pobačaj i bez medicinske indikacije, ali samo u ranom stadiju, dok plod još nema dušu. Slično stanovište su zastupali i Rimljani. U srednjem vijeku Augustin, katolički teolog, je učio da fetus ima dušu u drugom mjesecu i da je namjerni pobačaj jednak ubistvu. Inače Katolička crkva stoji na stanovištu da je abortus i u najranijem dobu ubistvo pa ga izričito zabranjuje.

Danas u svijetu abortus je poprimio razmjere prave epidemije, koja kosi više ljudskih života nego bilo koji svjetski rat do sada. Prema statistikama nekih njemačkih klinika abortus u odnosu prema broju porođaja 1863. godine iznosio je: 10%, 1920. – 25. %, 1942. – 30%.

Na zagrebačkoj Ginekološkoj klinici omjer pobačaja kretao se ovako: 1905 – 1913: 8%; 1914 -1918: 31%; 1931 – 1939: 20%. U ovoj bolnici porođaji su porasli za 50% a pobačaji za 200%. Iz ovih statističkih podataka očito je vidljiv nagao porast abortusa zadnjih decenija što poprima zabrinjavajuće razmjere. Abortus se vrši na klinikama ali ogroman broj abortusa vrši se van klinike, uz učešće sasvim nestručnih osoba. Abortusi vršeni na klinikama, a pogotovu oni van klinika, i od nestručnog osoblja, imaju suviše često veoma teške posljedice, pa i smrt.

Današnje zakonodavstvo štiti plod u interesu zajednice, no prvotno osigurava život i zdravlje trudnice protiv zahvata škodljivih po njezino zdravlje. Zakonske indikacije za abortus su u pojedinim državama različite, predviđene su krivičnim zakonima svake države i mogu biti: medicinske, eugeničke (biološke) etičke (moralne) i socijalne.

Naš Krivični zakonik predviđa (Čl. 140. st. 4) nekažnjivost pobačaja, ako je ovaj izvršen radi otklanjanja opasnosti po život i zdravlje trudnice, i u još nekim opravdanim slučajevima. Prema Uredbi o postupku za vršenje dopuštenog pobačaja od 2.3.1960. godine abortus je dopušten u ovim slučajevima:

a)            kada se na osnovi medicinske nauke utvrdi da se na drugi način ne može spasiti život ili otkloniti teško narušenje zdravlja trudnice,

b)           kada se na osnovi medicinske nauke može očekivati da bi se dijete zbog bolesti roditelja rodilo s teškim tjelesnim i duševnim nedostatcima,

c)            kada je do trudnoće došlo izvršenjem krivičnog djela i to silovanja, obljube nad nemoćnom osobom, obljube nad maloljetnom osobom, obljube zloupotrebom položaja, zavođenja ili rodoskrvnuća,

d)           izuzetno u slučaju kad se može opravdano očekivati da bi rađanje djeteta moglo dovesti do narušavanja zdravlja trudnice zbog njenih osobito teških materijalnih, osobnih i obiteljskih prilika.

Drugi važniji propisi te Uredbe jesu:

Abortus se može izvršiti samo sa pristankom trudnice, abortus se ne može dopustiti niti izvršiti ako je od začeća ploda prošlo više od tri mjeseca, osim ako je potrebna zaštita života trudnice, ili treba otkloniti mogućnost teškog narušenja njena zdravlja ili zdravlja ploda …

U pogledu kazne Krivični zakonik (Čl. 140) razlikuje da li za abortus postoji ili ne postoji pristanak trudnice. U prvom se slučaju krivično djelo sastoji u započinjanju ili izvršavanju pobačaja ili u pomaganju trudnici da se abortus izvrši. Pristanak trudnice mora biti dat ozbiljno, dobrovoljno, pri punoj svijesti i bez upotrebe sile ili prijetnje. Za taj slučaj je predviđena kazna zatvorom od najmanje tri mjeseca. Trudnica se ne smatra ni podstrekačem ni pomagačem. U slučaju pobačaja izvršenog bez pristanka trudnice krivično djelo postoji ako je abortus izvršen ili je započeo. Nije potrebno da se trudnica izričito protivi pobačaju, što više u nekim slučajevima se pretpostavlja da pristanak ne postoji ili da nije pravno valjan (npr. ako postoji ozbiljna prijetnja ili ako je trudnica malodobna). Kazna je u ovom slučaju: strogi zatvor do osam godina. Ako je smrt trudnice neposredna posljedica pobačaja (npr. zbog krvarenja) ili pak u vezi sa pobačajem, kao njegova posljedica predviđena je stroga kazna za krivično djelo pobačaja. U slučaju pristanka trudnice predviđena je kazna zatvora od najmanje šest mjeseci ili strogog zatvora do pet godina, a ako valjan pristanak ne postoji,  kazna je strogi zatvor. U slučaju uništenja ploda koji je već zreo za odvajanje od utrobe pa makar se i nije od nje potpuno odvojio (tj. kad je već započeo proces rađanja) ne postoji krivično djelo pobačaja već ubojstva.

Ako se uzme u obzir da antički svijet nije naročito cijenio ličnost čovjeka ni njegov život, te su Platon i Aristotel savjetovali sistematski abortus iz demografskih razloga, stanovište je liječnika prema pobačaju duboko etičko i dolazi do izražaja već u Hipokratovoj zakletvi. Zaklinje se među ostalim svršeni učenik liječničke škole da neće davati nijednoj ženi sredstva za pobačaj. Takvo je stanovište stalni sastavni dio moralnog kodeksa liječnika. Ono dolazi do izražaja u tzv. Ženevskoj zakletvi (1948.) koja, među ostalima, liječnika obavezuje na neograničeno poštovanje prema čovječijem tijelu, počevši od začeća.

Sredstva za kriminalno prekidanje trudnoće jesu hemijska i mehanička. Nema takvih sredstava kojima bi se moglo izazvati izbacivanje jajašca bez štete po zdravlje trudnice. Uterotronici nisu abortivi. Kinin u velikim dozama izaziva vrtoglavicu, gubitak svijesti, hipertemiju, gluhoću, amaurozu. Male doza kinina senzibiliziraju maternicu, velike doze oštećuju bubrege (hematurija) i jetru (ikterus) bez učinka na maternicu. Postoji ukorijenjena zabluda o aboritivnom djelovanju folikulinskih i stilbenskih preparata, no oni mogu prouzročiti jedino prekid trudnoće u vremenu putovanja oplođenog jajeta kroz jajovod. Stilbestrol se danas preporučuje da bi se sačuvala trudnoća kada prijeti pobačaj. Davanjem kinina zajedno sa hipofizarnim i estrogenim preparatima potkraj trudnoće može se inducirati porođaj mada uspjeh nije siguran. Sekale nema učinka na abortiv. Purgativi ni drastici ne mogu izazvati pobačaj kod normalne trudnice. Plazmokin upotrijebljen kao aboritiv može uzrokovati smrt majke zbog methemoglobinemije …

Kod trudnoće poslije trećeg mjeseca vrši se disruptio velamentorum oštrim predmetima igla za pletenje, šljezov korijen, guskino pero, vreteno, metalni kateter. Uštrcava se sapunica, rastvor hipermangana jodova tinktura formalin kao tekućina u maternicu. Sapunica se upotrebljava i u nas. U stručnoj literaturi objavljeni su slučajevi provokacije pobačaja sapunicom koji su završili smrću. Osim izazivanja embolije, sapunica izaziva hemolizu i        djeluje toksično otrovno i kaustično.  Pored čitavog niza oboljenja fizičke prirode, koja ostaju trajna posljedica na organizam žene, vrlo značajna su oboljenja duševne prirode, koja se odmah i ne moraju zapaziti. Duševne posljednice pobačaja su nedogledne i strašne. Grižnja savjesti zbog ubojstva vlastitog djeteta može na psihu žene ostaviti vrlo teške posljedice. Unatoč potiskivanju i pokušajima opravdanja ove zahvate prate psihičke napetosti i poremećaji koji katkad poprimaju oblik duševne bolesti. O tome svjedoče mnogi koji imaju uvid u konkretno vršenje, opseg i domet pobačaja.

Ti duševni poremećaji utječu negativno na odnose prema već rođenoj djeci, bračnom drugu i ostaloj okolini. Posljedice mogu biti štetnije ako se uzrok traži u nečemu drugom, a ne pobačaju. Osobita posljedica pobačaja je neplodnost žene i nemogućnost budućeg poroda. Bezbroj slučajeva je poznato iz prakse, da je žena koja je posebno pri prvoj trudnoći izvršila pobačaj, zauvijek ostala neplodna. Poslije niza godina stanje neplodnosti i prebacivanje krivice sa jednog bračnog druga na drugog zbog podsticanja na pobačaj, može da ima kobne posljedice na opstanak braka. Kako godine prolaze, dok se vršnjakinje tih žena raduju životu i obitelji punoj djece, neplodne žene provode usamljenički život. Tada traže krivca, koji ih je nagovorio na pobačaj i prouzrokovao neplodnost. Te traume su vrlo kobne.

Iz dosada izloženog možemo, bar u osnovi, sagledati svu pogubnost i štetnost abortusa po zdravlje žene koje su se odlučile na njega, njegovu surovost, svirepu narav zbog ubistva nedužnog ploda – budućeg čovjeka, svu tugu koju unosi u obitelj, pa i šire. Kako može jedna obitelj biti sretna ako su nemilosrdno i svirepo spriječeni neki njeni članovi da dođu do radosti života? Kako se može u takvoj obitelji čuti osmijeh i odzvanjati pjesma ljubavi?

Abortus je po svojoj biti, u principu, protuprirodan čin! To je napad na nedužni ljudski život koji nema snage da se brani. Pogledajmo kako islam gleda na abortus i njegovu primjenu

Allah, dž.š., je u Kur’anu rekao:

Ne ubijajte djecu svoju iz straha i neimaštine, i njih i vas Mi hranimo, jer je ubijati njih dosita veliki grijeh. (17,31.)

Mnogim mnogobošcima su tako isto šejtani njihovi ubijanje vlastite djece lijepim prikazali da bi ih upropastili i da bi ih u vjeri njihovoj zbunili. A da je Allah htio, oni to ne bi činili. Zato i njih i njihove izmišljotine ostavi. (6,137.)

Zbog toga smo mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekog koji nije ubio nekoga, ili koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao… (5,32.)

Po principima islama sve što šteti ljudskom zdravlju i čovjeku strogo je zabranjeno. Abortus izaziva smrt djeteta, ugrožava zdravlje majke, ugrožava nerijetko i njen život…

Doista Allah, dž.š., kaže: Ne ubijajte jedni druge! Allah je doista prema vama Milostiv. (4,29.)

Iz islamske nauke se vidi da je Allahov Poslanik učio ljude da im je dopušteno sve što je lijepo i zdravo za njih, a da im je zabranjeno sve što je ružno i štetno.

Poslanik Muhammed, a.s., je govorio:

Nikome (ni sebi ni drugom) ne smije se šteta nanositi. Islam propovijeda ženidbu, blagodati obitelji i širenje ljudskog roda. Abortus pobija ovaj zakon islama; suprotstavlja mu se… Milionima abortusa godišnje onemogućava se rođenje možda velikih ljudi, punih humanizma, dobrote, genijalnosti i koristi za ljudski rod i njegov progres. Sprječavanjem poroda ljudi gube odgovornost, kontrolu i ozbiljnost u seksualnom životu, nipodaštavajući ga i svodeći samo na uživanje. A taj nekontrolisani nagon često vodi na blud, na mijenjanje partnera, jer ne postoji prirodna odgovornost, koju je Allah, dž.š., predvidio – rođenje novog čovjeka.

Poslanik a.s. je rekao: “Ženite se i množite se jer ću ja pomoću vas povećavati svoj narod. Stupajte u ženidbu da bi se množili”

Radi potpunije predstave o ovome problemu navešt ćemo dva izvora iz historije pobačaja u islamskom svijetu.

Prvi izvor se temelji na jednom navodu iz djela: Nihajetu-r- rutbe fi talali hisbe, iz doba zadnjeg halife iz arapske dinastije Abbasovića (13. stoljeće po Isau, a.s.) koje je napisao Abdullah, sin Nasrov, sin Muhammeda Eš-Šizeri Eš-Šafije. Primjerak ovoga djela sačuvan je u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Tu se u 37. Poglavlju govori o liječnicima pa se za javne organe države kaže da im je dužnost da zakletvom obavežu liječnika. Neka ne spominju ženama ona sredstva pomoću kojih se pobacuje embrij, niti pak ljudima onaj lijek kojim se prekida plodnost.

Drugi izvor je jedan ferman – sultanska povelja, koja uređuje Prtanje pobačaja. Ferman se upućuje svim javnim organima i u početku se kaže da se povećanjem broja stanovništva ujedno povećava blagostanje i napredak pojedinih zemalja. Stoga je- kaže se u fermanu – svačija dužnost da sprječava uništenje ljudskih života kao života potomstva, i da se zato treba čuvati svega onoga što bi dovelo do umanjivanja pučanstva. Međutim, iako su ove činjenice općenito poznate neki stanovnici Istambula i nekih dijelova carstva, protivno Volji Božijoj, izvode pobačaj i na taj način uzrokuju sukob sa zdravstvenim načelima, a osim toga zapadaju u veliki grijeh, jer se vještački pobačaj smatra jednom vrstom ubistva, koja ne može izmaći Božijoj Kazni.

Osim toga, počinioci abortusa pokazuju, da ne znaju od srca cijeniti porod, te tako ukazuju nezahvalnost Božijem Daru. Mnogi pobačajem dovode u opasnost i vlastiti život. Zbog toga se pozivaju svi mjerodavni da u svrhu pobačaja ne daju nikome nikakva sredstva, a da bi se ta mjera uspješno provela odlučeno je da se liječnici i apotekari preko vjerskih oblasti imaju zakleti da neće obavljati pobačaje. U fermanu se iza toga kaže da će počinioci pobačaja biti strogo kažnjeni. Ferman je izdan koncem ša’bana 1254. godine po Hidžri, što odgovara 15. novembra 1838. godine. Ovaj ferman je došao do nas preko 77. Sidžila (str. 45.- 46.) Protokola Sarajevskog Šerijatskog suda koji se čuva u Gazi- Husrevbegovoj biblioteci.

Na kraju možemo zaključiti da je abortus zbog svoje ogromne štetnosti u svojoj osnovi, u principu, po islamskim propisima strogo zabranjeno djelo i svrstava se u velike grijehe!!! On nipošto ne smije služiti kao vid kontracepcije što je širom svijeta primilo zabrinjavajuće razmjere. Nikakvi izgovori o ugrožavanju materijalnog položaja obitelji nisu prihvatljivi i u suprotnosti su sa temeljnim učenjem islama.

Tako npr. islam u svojoj sverazumnosti dopušta mogućnost izuzetaka – situacija kada je sigurno ugrožen život majke daljim nošenjem ploda. Islam bi po principu manje štete (ehaffu-d-dararein) eventualno odobrio pobačaj. Jer ako bi majka podlegla, podlegao bi i plod u majčinoj utrobi, pa je bolje da se spasi bar jedno, nego da oboje podlegnu. Međutim i ovakvi slučajevi po stavu većine islamskih učenjaka dolaze u obzir samo u ranoj trudnoći. Za svaki izuzetan slučaj musliman bi morao da se savjetuje sa liječnicima i poznavaocima šeriata, pa da tek onda donese odluku, koja bi bila u skladu sa Duhom zakona Božijeg.

Molimo dragog Allaha da nas sačuva grijeha, da nam pomogne da naša djela budu u duhu islama i da istinski shvatimo i poštujemo pravo na život kao najosnovnije od svih čovjekovih prava… Jer, ljudski život je jedna od najvećih vrijednosti i dragocjenosti koje nam je Allah, dž.š., darovao.

Neka nam uvijek budu na umu kur’anske riječi:

Ako neko ubije nekog koji nije ubio nikoga ili koji na Zemlji nered ne čini, kao da je sve ljude poubijao… (5,32.)

Izet Sulejmanović; Glasnik IVZ br. 2; 1985.

Odlomak iz knjige “Pisani radovi i razgovori o islamu”

Autor: Munir Gavrankapetanović

Sarajevo, 1998. godina

 Pratite Facebook stranicu posvećenu autoru ovog članka:

 Munir Gavrankapetanović  

Akos.ba