Radionica Krokodil: Ne čujemo, ali smo dobri majstori
U autolakirerskoj i autolimarskoj radionici ‘Krokodil’ pored Sarajeva zaposlene su samo gluhonijeme osobe.
Piše: Snježana Mulić-Sofić
Iz radionice “Krokodil” u Blažuju, predgrađu Sarajeva, čuje se kuckanje, brujanje brusilice, hrapavi zvuk šmirgl-papira… U holu radionice i ispred nje parkirano je nekoliko automobila, nekima su skinuti dijelovi, a neki su prekriveni najlonom i jedan majstor predano mašinom glača njegov blatobran, dok u njenom dnu, za stolom sjedi sredovječna žena, nageta nad blokovima i računima.
Naizgled ova – autolakirerska i autolimarska radionica je kao i svaka druga. Međutim, tek kad priđete bliže i pokušate, recimo, pozvati nekog radnika, pozvoniti ili telefonom ih dozvati, shvatite da je drugačija.
Naime, ovo je radionica u kojoj su zaposlene samo gluhonijeme osobe.
Svejedno, njen vlasnik, pedesetogodišnji Šahzo Herenda, koji je kao dijete izgubio sluh, a zbog čega mu je otežan i govor, kaže da je samo komunikacija sa mušterijama problem, a sve ostalo je isto, kao u bilo kojoj drugoj radionici ili biznisu.
“Ovdje je kao bilo gdje drugo – kad ima mušterija, ima i posla, a onda ima i para. Kad nema, onda ne valja”, govori Šahzo znakovnim jezikom, dok njegova kćerka Ajla prevodi.
Ograničena komunikacija
Radionicu je otvorio prije dvije godine, u čemu mu je, kaže, pomogao Fond za rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, pa trenutno zapošljava sedam radnika, od čega su dvije žene.
Dok razgovaramo, njegove kolege dotrčavaju sa novinama i stiroporom, koji stavljaju na stolice, jer je u hali hladno, i pitaju hoćemo li popiti nešto toplo, pokazujući na veliki automat za kafu.
Herenda hvali svoje uposlenike. Kaže da su sve to njegovi drugovi, s kojima je išao u osnovnu i srednju školu, a koji su dobri radnici i čestiti ljudi.
Okreće se kćerki, tražeći da svakako prenese kako su u njegovoj radionici zaposlene osobe svih nacionalnosti i kaže joj da zovne Vukašina.
Opširnije na portalu Al Jazeere:
