Bihać – grad medresa

 Bihać je bio grad vakufa. On to više nije. Bihaćki vakufi su nekada u svom posjedu imali ukupno: 4.011.143 m² zemlje, odnosno 4.011 dunuma i 143 m², 3 medrese, 46 džamija, 137 kuća, 8 magaza, 12 dućana, 3 odaje, 2 zgrade, 1 pilanu, 1 pekaru, 3 kafane, 1 vodenicu te 4 skele – kerepa za prijevoz robe i putnika preko rijeke Une. Sve ove kuće su bile privatna imovina i kao takve su uvakufljene. Nijedna pomenuta kuća, magaze, dućani, odaje, pekara, pilana, zgrade, kafane, vodenica i skele nisu danas u vlasništvu vakufa. Vakuf Medžlisa IZ-e Bihać trenutno u Gruntovnici posjeduje ukupno 1.079.279 m² zemlje, dok čak 2. 931. 864 m² nisu u vlasništvu vakufa. Kao što smo naveli svojevremeno su u Bihaću bile tri medrese. Prema statističkim podacima za godine 1876. i 1877. spominju se dvije medrese u Bihaćkom kadiluku. To su medresa Mehmed-paše Bišćevića te ona preko puta džamije Fethije u Bihaću. Mehmed-pašina medresa je bila prizemna zgrada sa 13 soba za softe, dershanom, dvije abdesthane, avlijom i baščom za čije troškove je vakufnamom iz 1868. godine određen iznos od 60.000 groša koje će se dati u promet uz 10% dobiti, postupajući na dozvoljen (halal) način. Bila je podignuta na maloj Otoci koja je bila središte bihaćke čaršije, u to vrijeme najživljeg dijela ovoga grada. Bilježi se da su na ovoj adi 1893. godine bile 22 kuće, 43 magaze, 7 dućana, dva mlina te nekoliko drvenih dućana na mostovima do Otoke. Pomenute magaze i dućani su bili uglavnom u privatnom vlasništvu.

Medresa preko puta Fethije džamije u Bihaću (lokalitet današnjeg kina Una) je sagrađena na inicijativu bihaćkog kajmekama Reuf-bega 1866. godine. Vilajetska skupština u Sarajevu je te godine donijela odluku da se na ovom mjestu sagradi nova zgrada medrese.
Salih Sidki Muvekkit piše o tom događaju i navodi da je izgrađena u mjesecu muharremu pomenute godine. Medresa preko puta Fethije džamije je imala 10 odaja za stanovanje i jednu veliku dershanu.
Godine 1892. sagrađena je još jedna, treća medresa koja je dugo vremena bila jedna od najljepših zgrada u Bihaću i široj okolini. Bihać je u to vrijeme bio lučonoša znanja u cijeloj Bosanskoj krajini. Inicijativu za gradnju nove bihaćke medrese je dao Mehmed-beg Ibrahimpašić- Alajbegović, tadašnji gradonačelnik Bihaća. Zemaljska vlada je podržala ovu aktivnost uloživši u njenu gradnju 5.000 forinti.

Građani su masovno učestvovali u izgradnji svoje medrese izdvajajući 16% od godišnjeg “prireza” u vremenu od dvije godine a po odluci Građevinskog odbora. Gradnja medrese je otpočela 1889. da bi već 1891. godine morala zastati jer prikupljena sredstva nisu bila dostatna za okončanje radova. Radovi na izgradnji medrese su okončani 1892., odnosno, 1310. hidžretske godine. Koncem te godine je upriličena svečanost njenog otvorenja. Medresa je izgrađena na lokalitetu nekadašnje Ićhisar džamije koja je bila u ruševnom stanju. Sagrađena je u postmaurskom stilu po uzoru na Šerijatsku sudačku školu u Sarajevu. U Drugom svjetskom ratu je stalno bila na udaru različitih vojnih formacija koje su se smjenjivale u gradu Bihaću. Već početkom juna 1941. godine talijanska vojska je provalila u zgradu medrese i pri tome uništila nastavničke knjižice, 255 knjiga na orijentalnim i narodnim jezicima, 465 knjiga na našem jeziku, geografske karte, dva globusa i druga nastavna pomagala. Načinjena šteta, po procjenama Uprave medrese o vrijednosti predmeta iz 1939. godine, je bila u iznosu od 177. 500 dinara. U to vrijeme sve štete su se ravnale u vrijednosti predmeta iz 1939. godine na osnovu akta upućenog od strane Reparacione komisije pri Vladi FNRJ. Nastava je u više navrata prekidana te je došlo do dislokacije učenika na poljoprivredno dobro u Kalini – Bakšaiš s obzirom da je zgrada medrese tokom rata više puta bombardovana.

Naročito je teško oštećena tokom bombardovanja 1944. godine tako da je osim jugoistočnog dijela gotovo do temelja srušena. Preostale dijelove zgrade je srušila vojska, a materijal upotrijebila za svoje potrebe. Iz dopisa kojeg je upravnik medrese uputio Povjerenstvu u Bihaću vidimo da se ove aktivnosti nisu mogle spriječiti. Bilo je pokušaja da se rad ove medrese nastavi i nakon rata u zgradi Gajretovog konvikta, čak je formiran Akcioni odbor i prikupljen novac u svrhu adaptacije. Međutim, do ponovnog rada ove obrazovne ustanove nikada nije došlo. Predsjednik Akcionog odbora je bio Omer-beg Bišćević, koji je ujedno bio i predsjednik Povjerenstva u Bihaću. Posljednje aktivnosti ovog Odbora bilježimo dana 25. aprila 1948. godine kada je izvršena predaja sredstava blagajniku. Nakon toga u ovu zgradu je smješten Dom učenika u privredi. Inače, rad medresa nakon Drugog svjetskog rata je bio regulisan Uredbom o ukidanju privatnih škola na teritoriji Bosne i Hercegovine. U članu 7. ove Uredbe stoji da tu ne potpadaju privatne škole sa vjerskim nastavnim programom koje odobri ministar prosvjete. Na osnovu tog propisa Ulema medžlis u Sarajevu je dostavio Ministarstvu prosvjete, Odjeljenju za srednju nastavu, uredbe o Gazi Husrev-begovoj medresi, nižim okružnim medresama i mektebima. U istom dopisu je stojala napomena da je njemački jezik isključen iz nastavnog plana medresa. Na tu molbu Ulema medžlis nije dobio odgovor pa je upućeno više požurnica, ali bez rezultata. Poznato je da je jedino Gazi Husrev-begova medresa nastavila sa radom, dok su sve druge zatvorene. Objekat devastirane zgrade bihaćke medrese je do temelja srušen, a zemljište na kojem se nalazila, zk. uložak broj 488, kč broj 1/89, površine 580 m² nacionalizovano 1959. godine, dakle, manje od godinu dana nakon stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji, 26. decembra 1958. godine. Na toj parceli je sagrađena zgrada Narodne banke, Filijala Bihać. Netom prije otpočinjanja radova vakuf je tražio naknadu za pomenuto zemljište u iznosu od 406.000 dinara. Narodna banka je taj zahtjev odbila uz obrazloženje da isti nije osnovan s obzirom da se kupovina ovog zemljišta po postojećim propisima ne može vršiti. Naknada za oduzeto vakufsko zemljište je uplaćena u iznosu od 242. 400 dinara. Na prostoru nekadašnje bihaćke medrese je sagrađena bezlična zgrada u ruskom stilu, kakve su većina zgrada izgrađenih poslije Drugog svjetskog rata u Bihaću. U ovom objektu je do agresije na našu zemlju bio smješten Zavod za platni promet, ranije Služba društvenog knjigovodstva. Trenutno se ista koristi za potrebe Tužilaštva Unsko-sanskog kantona. Evidentno je da je “nova” socijalistička vlast nastojala izbrisati tragove islamske arhitekture u čemu je, nažalost, i uspjela. Od nekadašnjih objekata te vrste u Bihaću; medresa, Pašine džamije, magaza i dućana na Otoci koji su krasili ovaj grad, ostalo je samo turbe dvojici nepoznatih šehida. Medžlis Islamske zajednice Bihać je u više navrata tražio povrat ili kompenzaciju ovog vakufa. Međutim, sve pomenute aktivnosti su do sada bile bez uspjeha. Podsjećamo da je vakuf trajno dobro. Momentom uvakufljenja imovina postaje Allahovo vlasniištvo a data je ljudima na upravljanje. Mehmed-beg Kapetananović – Ljubušak je davne 1893. godine zapisao: “ Budućnost jednog naroda ovisi o njegovom odnosu prema vakufu”. Ne smijemo zaboraviti da i naša budućnost o tome ovisi. Ipak se radi o Božijem vlasništvu.

AUTOR :  mr. Suad Mahmutović

Izvori i literatura:
1. Gazi Husrev-begova biblioteka Sarajevo, preveo Salih Trako, Knjiga Sidžila I, redni broj 162, strana 196. 
2. Mehmed Mašić, Bihaćke medrese, NIP Unsko-sanske novine, Bihać, 1998. godine, strana 54.
3. Halid Buljina, „Bihać i Fethija džamija“, Glasnik IVZ u SFRJ broj 6, Sarajevo, 1984. godine, strana 719.
4. Mehmed Mašić, Bihaćke medrese, NIP Unsko-sanske novine, Bihać, 1998. godine, strana 70 .
5. Dopis Niže okružne medrese broj: 24/46 od 09. maja 1946. godine upućen Gradskom narodnom odboru, Odjeljenju za prosvjetu
6. Dopis Okružnog narodnog odbora broj: 388/46 od 04. 05. 1946. godine, upućen Gradskom narodnom odboru, Odjeljenju za prosvjetu u Bihaću
7. Dopis Niže okružne medrese u Bihaću broj: 2/46 upućen Kotarskom vakufsko-mearifskom povjerenstvu u Bihaću dana 08. januara 1946. godine
8. Izvještaj Vakufskoj direkciji u Sarajevu od 31 januara 1952. godine. U potpisu je Sadik ef. Ribić
9. Dopis Ulema medžlisa u Sarajevu upućen Upravama svih područnih medresa, broj: 475/46 od 11. 02. 1946. godine
10. Rješenje Narodnog odbora Opštine Bihać broj: 03-67/1/59 od 19. 09. 1959. godine
11. Dopis imovinsko-pravne službe SO-e Bihać upućen Komisiji za vjerska pitanja SO-e Bihać od 17. 02. 1965. godine, bez broja protokola

(medresa-cazin.ba)