Na Konjuh planini najveća plantaža bijelog luka na Balkanu

Bajron Granulo, inženjer iz Sarajeva, morao se preseliti u Kladanj, gradić u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini, i popeti na Konjuh planinu – na 900 metara nadmorske visine, da bi ostvario svoj poslovni san. Uspon do uspjeha išao je sporo i teško, ali danas su Bajron i njegova supruga Jasminka najveći proizvođači bijelog luka na Balkanu.

Njihove plantaže prostiru se na 40.000 kvadratnih metara na livadama Konjuh planine, gdje je upotreba pesticida zakonom zabranjena, i na njima godišnje rodi 25 tona bijelog luka s crvenom opnom – autohtone bh. vrste, za čiju su zaštitu upravo oni zaslužni.

U novembru je ovo dvoje ljudi, angažirajući više od 50 sezonskih radnika, zasadilo luk na dvije velike njive ispod borove šume, koja ih hrani svježim kisikom. Na jednoj je zasađen luk za jelo, a na drugoj luk za presadu.

Luk bez imena i prezimena

Dok se zaleđenim uskim putem penjemo na plantažu na Konjuh planini, Bajron objašnjava da je najkvalitetniji bijeli luk onaj koji raste na velikim nadmorskim visinama, poput “snježnog himalajskog”, koji raste daleko od civilizacije, u potpuno organskoj sredini i koji po kilogramu košta skoro 80 dolara.

U januaru njegova plantaža je prekrivena smrznutim slojem snijega, što ga raduje. Dlanovima prelazi preko snježnog prekrivača na njivi i zadovoljno kaže: “Ovdje je on –  ispod. Sada se navikava na zemlju, na snijeg, na mraz, na vlagu… Sve to dat će luku kvalitetu kakvu malo gdje možete naći. Prve perke će izniknuti za koji mjesec, a moći ćemo ga ubrati tek u junu, i onda ćemo ga osušiti ovdje na svježem zraku i vjetru.”

Dok stoji na njivi u kojoj je njegov novi zasad u povoju, Bajron se prisjeća vremena kada je i njegova ideja za ovaj posao bila u fazi rađanja.

Ostao je, kaže, prije nekoliko godina bez posla, ali nije dao da ga očaj savlada, nego je sjeo i razmislio kako da se izvuče iz te situacije i “napravi nešto što drugi nisu”.

“Dugo sam razmišljao šta da radim. Mislio sam prvo da u Bosnu i Hercegovinu dovedem brend za ženski veš ‘Victoria’s Secret’, ali sam saznao da je to jako teško, pa sam od te ideje odustao. Tragao sam za novom idejom i sebi sam zadao cilj da pokrenem nešto što niko drugi nije. Tako sam, puno čitajući, raspitujući se i istražujući, shvatio da u Bosni i Hercegovini skoro niko ne proizvodi naš autohtoni bijeli luk, pogotovo ne njegovo sjeme, a poslije ću saznati da ga država čak nije ni zaštitila, ni registirala kao posebnu vrstu”, priča Bajron.

Veli da je prvo otišao u Prozor, odakle geografski i potiče bijeli luk s crvenom opnom, kako bi se raspitao za proizvodnju njegovog sjemena, ali da je tamo shvatio da su i luk i sjeme izgubili svoj nekadašnji oblik i kvalitet: “Narod je, uzimajući za jelo velika čehna bijelog luka, za rasadu ostavljao samo ona sitna. To je radio toliko dugo da ga je na kraju skoro uništio, taj luk je, jednostavno – podivljao.”

To saznanje mu je, kaže, bio poticaj da se pozabavi “opitomljavanjem” bh. bijelog  luka, kako bi ponovo imao veće glavice i bolji kvalitet.

Priznat u regiji, ali ne i u BiH

No, kada je došao do faze da od nadležnog ministarstva dobije dozvole koje bi mu omogućile izvoz luka, naišao je na prepreke. U Ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, kaže, ne samo da nisu imali sluha za njegov posao, već nisu bili u mogućnosti ni izdati mu potrebnu dozvolu, jer bijeli luk s crvenom opnom uopće nisu ni registrirali kao autohtoni bh. proizvod.

I dok je Bosna i Hercegovina oklijevala staviti ovaj proizvod na listu zaštićenih proizvoda i sorti, Albanija je priznala njegov kvalitet 2012. godine.

“U Tirani posjeduju modernu tehnologiju za dokazivanje kvaliteta i oni su dokazali da naš bijeli luk ima vrijednosti eteričnog ulja i suhe materije ima 30 posto više nego najpoznatiji francuski bijeli luk, koji košta 45 eura po kilogramu. Osim toga, više svjetskih instituta dokazalo da je luk s crvenom opnom najkvalitetniji, što znači da je kvalitetniji od onog sa žutom ili bijelom opnom, zbog čega se koristi i u farmaceutskoj industriji u proizvodnji lijekova”, kaže Bajron.

Iako je imao izuzetan proizvod u rukama, Barjon ga nije mogao ponuditi velikim tržnim centrima, niti dogovarati njegov izvoz bez potrebne dokumentacije, pa se obratio Zavodu za poljoprivredu Federacije, gdje mu je dr. Josip Ćoti pomogao da to urade u susjednoj Srbiji.

“Mi smo platili analizu, a institucije u Srbiji su ispitale kvalitet luka i stavila ga na sortnu listu pod imenom ‘Ramski ozimi bijeli luk’, prema području sa kojeg potiče. Međutim, to naša država još nije učinila, mada smo odnio sve te papire u nadležno ministarstvo”, priča Bajron.

Ipak, veli, sada je luku dao “ime i prezime” i može ga legalno prodavati tržnim centrima, a kada ga u Bosni i Hercegovini priznaju i stave na svoju sortnu listu, onda će moći početi izvoz.

Iako je od države tražio poticaj za proizvodnju, nije dobio nijedan euro, pa je kompletnu investiciju sam finansirao. Izračunao je da za jednu sezonu Proorg, kako je nazvao svoju kompaniju, od sadnje do berbe i obrade za prodaju po jednom dunumu zemlje uloži 1.500 konvertabilnih maraka (750 eura).

Bajron je, veli, mislio da je sadnja luka jednostavan posao, da je to samo “iskopaj rupu, stavi sjeme i poslije beri”, ali ga je rad na terenu demantirao, pa je shvatio da u taj posao mora uložiti puno znanja, vremena, strpljenja i energije. Tako je prve godine prinos bio slabiji, ali već iduće bio je u stanju od jednog kilograma sjemenog luka proizvesti 18 kilograma jestivog.

Priča kako je prve godine, kada je skupio 25 tona organski proizvedenog i izuzetnog kvaliteta bijelog luka, našao u situaciji da nije imao nijednog kupca.

“Zamislite – imao sam 25 tona luka, a nemam ga kome prodati, i to samo stoga što mu država nije htjela dati ‘ime i prezime’. Dakle, imao sam organski proizvod visokog kvaliteta, ali anoniman. Za to vrijeme se u našim prodavnicama prodavao luk veoma upitne kvalitete, kao onaj iz Kine, koji se, koliko sam čitao, proizvodi na tankerima i koji bukvalno naraste za vrijeme dok brod doplovi do naših luka, ili albanski i srbijanski, a najmanje naš domaći.”

Bijeli luk za crne dane

Ipak, pronašao je način da svoj proizvod ponudi domaćim kupcima, i to tako što je išao od jednog tržnog centra do drugog, moleći da na police stave bar male količine njegovog luka.

A onda se desilo čudo – njegov luk, iako je bio najmanje duplo skuplji od kineskog i bilo kojeg drugog uvezenog, dobio je svoje kupce, pa su tržni centri počeli naručivati dodatne količine.

“Moj luk prodaje se u tržnim centrima Fiss, Interex i Bingo, tako da prodam sve što proizvedem, a imam mnogo i privatnih kupaca.”

Bajronova  želja je da proširi proizvodnju i luk počne izvoziti.

Dok čeka na potvrde iz Bosne i Hercegovine da je luk stavljen na sortnu listu, radi na proširenju palete proizvoda, pa danas, osim luka u glavicama i čehnima, proizvodi pet vrsta marinada, koje pravi s maslinovim uljem, morskom solju i začinskim biljkama, te “bijeli luk za crne dane”, ili ukiseljeni bijeli luk, koji ima izuzetna ljekovita svojstva i koji s vremenom, poput vina, poprima dodatne kvalitete i povećava mu se vrijednost.

“Za 20 godina jedna teglica sada ukiseljenenog našeg bijelog luka s crvenom opnom vrijedit će i do 50.000 dolara”, kaže Bajron i pokazuje svoje bogatstvo u malim staklenkama.

Za proizvode Proorga kaže već su se zainteresirali Japanci, Rusi, Austrijanci, ali kompanija još uvijek čeka da joj država za njen proizvod izda “ličnu kartu”, koja će biti i karta za izlaz na strana tržišta.

Piše: Snježana Mulić-Softić

Akos.bA/Al Jazeera