Kutak za ženu

Zejneb el-Gazali: Džemal Abdel-Naser – Mržnja i osveta (prvi dio)

Dok sam se jednog zimskog poslijepodneva, početkom februara 1964. vraćala kući, moje se auto nakon sudara sa drugim autom odjednom prevrnulo. Jačina sudara me bacila u stanje polusvijesti, i uprkos žestini bolova, od svega što se oko mene dešavalo mogla sam samo razaznati uspaničeni glas nekoga ko je dozivao moje ime. Mogu samo pretpostaviti da sam se nakon toga onesvijestila, jer sam se probudila u bolnici Heliopolis okružena mojim mužem, braćom, sestrama i nekim od mojih saradnika u da’vi. Po izrazu njihovih lica je bilo očito da su svi strašno uznemireni. Kroz nekoliko sekundi sam se opet onesvijestila.

Mogu se sjetiti mrmljanja: “Hvala Allahu, hvala Allahu”, kao da sam se raspitivala o onome što se desilo. Onda je sve došlo odjednom, i mogla sam čuti mog muža kako sa olakšanjem govori: “Hvaljen neka je Allah, On ju je spasio. Hvala Allahu, hadžinice.” Raspitivala sam se za mog vozača, koji je, kako mi je bilo rečeno, bio dobro, slavljen neka je Allah, i nalazio se na liječenju u bolnici. Kasnije sam saznala da je dobio potres mozga. Što se mene tiče, mene su odveli u rendgen sobu gdje je ustanovljeno da mi je slomljena bedrena kost. Kao privremeno riješenje, stavili su mi langetu kako bih bila spremna za premještaj u bolnicu Mezhar ‘Ašur Mustafa, gdje me je trebao operisati hirurg Muhammed Abdullah. Sama operacija je trajala tri i po sata, a i onda sam još neko vrijeme bila u kritičnom stanju. Onda kada sam se počela oporavljati, nije mi trebalo dugo da shvatim, iz onoga što sam načula kao i iz onoga o čemu su me obavijestili, da moja nezgoda zapravo i nije bila slučajnost. Isplanirali su je Naserovi tajni agenti sa izričitom namjerom da me ubiju.

Sve do ovih događaja grupa muslimanske omladine mi je dolazila u dnevne posjete. Prvi među njima je bio brat Abdul-Fetah Ismail. Naravno, sada kad sam saznala kakve je planove Naser imao za mene nisam smjela dozvoliti da se ove posjete nastave i zato sam obavjestila mog cijenjenog brata o ovoj odluci. Rekao mi je da je on to već tražio od omladine, međutim, oni su insistirali da sve ostane nepromijenjeno. Njihove posjete će se odvijati kao i obično. Drugom prilikom, administrativna sekretarica Grupe žena muslimanki pokušala je da mi dadne dokument koji mi je željela pokazati kao predsjednici ove grupe. I moj muž i žena Hasana el-Hudejbije, glavnog vođe Pokreta Muslimanskog bratstva, Ihwanu-l-Muslimun, su tada bili u mojoj sobi. Bespomoćno sam gledala kako moj muž odvodi posjetitelja i načula kako podsjeća sekretaricu da joj je već zabranio da mi daje bilo kakve dokumente koji su u vezi sa poslom. Kada sam pokušala saznati šta se dešava muž mi je objasnio da je potrebna dozvola doktora Abdullaha prije nego što poduzmem bilo kakvu aktivnost. Doktor je kasnije, nakon što mi je pregledao nogu, potvrdio da je naredio da ne dobijam nikakve dokumente i vijesti iz grupe. Protestvovala sam tvrdeći da je u pitanju, jednostavno, potpisivanje nekoliko dokumenata, ali on je bio odlučan. Dani su sporo prolazili i ja sam molila doktora da uradim nešto posla za grupu.

Moji zahtjevi su odbijeni. Do tada sam već bila sigurna da postoji nešto što su svi pokušavali sakriti od mene.

Mislim da je tek sedmicama kasnije, skupivši mnogo hrabrosti, sekretarica u prisustvu moga muža došla da me obavijesti o zatvaranju glavnih prostorija Grupe žena muslimanki. Nisam mogla vjerovati svojim ušima skoro zgrabivši papire iz njenih ruku samo kako bih vidjela potvrdu toga crno na bijelom.

“Hvala Allahu, ali Vlada nema pravo da to uradi, mi smo islamska grupa.”

“Niko ne može ovoj Vladi reći da nema pravo. Sve smo pokušali, ali Naser je odlučan da zatvori grupu. Još gore, mrzi vas lično hadžinice Zejneb i ne može podnijeti da se spomene vaše ime u njegovom prisustvu. Ako vas neko ipak spomene on odmah prekida sastanak s njim.”

“Slavljen neka je Allah, kada me se on plaši i mrzi me. I ja njega mrzim, Allaha radi. Naserov despotizam samo povećava našu upornost da zadovoljimo našu savjest i živimo za ispunjenje naše misije, misije tevhida. Mi ćemo, inšAllah, pobijediti i najmanje što za to možemo dati jeste da zbog toga budemo mučeni.”

“Hadžinice’, rekla je sa suzama u očima, ‘stvar je veoma ozbiljna i ja molim Allaha da se ne završi zatvaranjem naše grupe. Možda se i ovo što ste sada rekli snima, možda su ozvučili sobu.”

Sekretarica mi je ove riječi šapnula na uho kao da se plašila da je istina ono što je rekla i nastavila šapćući: “Hadžinice, tražim od vas da učinite jednu sitnicu, molim vas potpišite ovaj papir. Ako to uradite, odluka o zatvaranju naših prostorija bit će povučena.”

Zatražila sam da mi doda papir, bila je to članska karta Socijalističke unije.

“Ne, tako mi Allaha. Neka mi se ruka paralizuje ako ikada potpišem to što bi me okrivilo pred Allahom i pokorilo faraonskoj vladavini Nasera koji je ubio Abdul-Kadira Evdaha i njegove saradnike. Oni koji su uprljali ruke krvlju pravovjernih neprijatelji su Allahovi i svih vjernika. Časnije je da dozvolimo da Grupa žena muslimanki bude zatvorena. “

Poljubila mi je ruku i sa suzama u očima upitala: “Da li me smatraš svojom kćerkom?”

“Da.”

“Onda prestani s ovim.”

“Prestaćemo s ovim i ja neću potpisati ovaj papir. Naš potpis bi predstavljao odanost faraonu, a to je nemoguće. Allah će dati ono što On odabere za Svoje robove.”

Prošlo je još nekoliko dana u bolnici, a onda je na moje olakšanje odlučeno da sa liječenjem mogu nastaviti kod kuće.

Suočavanja sa Socijalističkom unijom

Sekretarica mi je svakog dana dolazila u posjetu i jednom prilikom me, kao grom iz vedra neba, obavijestila da je odluka o zabrani povučena. Iznenađena, upitala sam kako se to desilo.

“Iskreno, ne znam, možda kako bi pokušali uspostaviti komunikaciju s vama.”

Iako sam se morala vratiti u bolnicu zbog vađenja šarafa iz bedra, već sam se navikla na vođenje poslova Grupe žena muslimanki od kuće. U međuvremenu je imam šehid Sejjid Kutb pušten iz zatvora pa me posjetio u bolnici zajedno sa nekolicinom Muslimanske braće. Zamislite kakvo je bilo moje iznenađenje kada mi je dostavljen članak, koji je sadržavao kartu sa natpisom:

 
Arapska socijalistička unija

 

Sloboda-socijalizam-jedinstvo

Ime: Zejneb el-Gazali el-Džubajli, poznata kao Zejneb el-Gazali

Zanimanje: Predsjednica Grupe žena muslimanki

Grad: El-Basatin-Almaza

Okrug: Novi Egipat (Misr el-Džedida)

Distrikt: Kairo (El-Kahira)

Zajedno sa kartom došla je i priznanica da je moja članarina za 1964. godinu plaćena. Gorko sam se nasmijala zbog onoga što je Egipat postao; živjeli smo u slobodi dok vojni udar nije sve to promijenio. Nakon toga su pozivi iz Socijalističke unije da posjećujem njihove sastanke počeli sipati iz mog poštanskog sandučića. Ignorisala sam ih. Umjesto toga, usmijerila sam svoju energiju na postepeno nastavljanje aktivnosti u glavnom sjedištu Grupe žena muslimanki; uz pomoć štapa moje kretanje je bilo manje ograničeno.

Bila sam, jednog jutra, u glavnom uredu kada je telefon zazvonio; sekretarica je tražila da razgovaram sa nekim iz Socijalističke unije. Podigla sam slušalicu: “Esselamu alejkum.”

“Ve alejkum selam.”

“Da, šta mogu učiniti za vas?”

Pitao me je da li sam ja Zejneb el-Gazali i kada sam potvrdno odgovorila rekao je: “Zovem iz Socijalističke unije. Od članova Izvršnog odbora vaše Grupe i vas prije svega, zahtijeva se da ponesete vaše zastave i odete na aerodrom da poželite dobrodošlicu predsjedniku.”

“InšAllah, Allah radi šta On hoće i šta izabere.”

“Ovo je naš zahtjev, želimo da Izvršni odbor kao i veliki broj članova Upravnog odbora budu prisutni. Ako želite, sredićemo da vam auto bude na raspolaganju.”

“Hvala vam.”

Tu se razgovor završio.

Nekoliko dana kasnije primila sam još jedan telefonski poziv iz Socijalističke unije. To je bila jedna gospođa, željela je da zna zašto nismo bili prisutni na aerodromu da dočekamo predsjednika. Odgovorila sam: “Mi članovi Izvršnog odbora Grupe žena  muslimanki kao i Upravni odbor ponašamo se islamski zato ne možemo biti prisutni na takvim masovnim dočecima.”

“Kako je to moguće, gospođo Zejneb? Izgleda da vi ne želite surađivati s nama. Da li ste obavijestili svoje članove i da li je svaki pojedinačno odbio?”

“Kako sam ih mogla obavijestiti kada nisam uvjerena da se vaš zahtjev slaže sa učenjem islama?”

“Ne surađujete s nama!”

“Mi se držimo učenja Kur’ana i sunneta. Naš savez je savez sa Allahom, naša saradnja može biti samo po pitanju dobrog i korisnog. Možda ćete priznati da telefon nije pogodan za ovakvu raspravu?”

“Dobrodošli ste ovdje. Čekaćemo vas u prostorijama Socijalističke unije na Abidin trgu kako bismo ovo raspravili.”

“Nažalost, ja sam bolesna i moje kretanje je ograničeno zbog ozbiljne povrede noge. Ako želite, dobrodošli ste u prostorije Grupe žena muslimanki.”

“Dođite da nas posjetite na putu kući, zar niste član Socijalističke unije?”

“Ja sam član Grupe žena muslimanki, kćeri moja, esselamu alejkum we rahmetullah!”

Završila sam razgovor i nisam otišla da se vidim s njom.

Sedmicu kasnije, sekretarica naše grupe mi je pokazala zapis sa datumom od 15. septembra 1964. koji je sadržavao službenu odluku br. 32 od 6. septembra 1964. obavještavajući nas još jednom o odluci Vlade da zatvori Grupu žena muslimanki.

“Ne” faraonu

Isti dan Izvršni odbor Grupe žena muslimanki održao je hitan sastanak. Odbor je odbio naredbu o zatvaranju grupe kao i predavanje njenog vlasništva i svojine drugoj grupi čiji članovi, iako su dio naše grupe, su se odvojili od nas na poticaj tajne službe prije Naserovog udara. Nakon udara, ova grupa je postala Naserovo oružje. Naš Izvršni odbor je također odlučio da u naredna 24 sata sazove hitan sastanak našeg Upravnog odbora. I Upravni odbor je odbio zatvaranje naše grupe i složio se da slučaj predamo sudu.

Angažovali smo advokata dr. Abdullaha Rasvana da nas zastupa. U međuvremenu, poslali smo zapise i poruke Predsjedništvu, Državnoj službi, ministarstvu za socijalna pitanja i javnom tužitelju, kao i kopije štampi obavještavajući sve strane da je Grupa žena muslimanki osnovana 1936. radi širenja islamske da’ve i povratka muslimana Knjizi njihovog Gospodara i sunnetu Njegovog Poslanika. Naša odanost nije pripadala ni Državnoj službi ni ministarstvu za socijalna pitanja jer odanost, napokon, pripada samo Allahu i onima koji uspostavljaju Njegovu vjeru i zakone. U našem pismu je stajalo:

“Grupa žena muslimanki je osnovana 1936. da širi Allahovu poruku i bori se za uspostavu muslimanskog ummeta koji bi vratio islamu njegovu slavu i vlastitu državu. Naša grupa radi u ime Allaha i nijedna sekularna vlada nema vrhovnu vlast nad muslimanima.

Poziv Grupe žena muslimanki je poziv u islam. Regrutuje muškarce, žene, mlade i stare kako bi vjerovali u Allahovu poruku i uspostavili državu koja za svoj zakon prihvata ono što je On objavio.

Mi, Žene muslimanke, odbijamo naredbu o zabrani naše grupe jer predsjednik koji otvoreno poziva sekularizaciji države nema pravo na našu odanost, kao ni ministarstvo za socijalna pitanja; da’va ne predstavlja ni novac ni svojinu koju može konfiskovati sekularna država čiji se članovi bore protiv Allaha, Njegovog Poslanika i muslimanskog ummeta.

Ako država konfiskuje naš novac i svojinu ne može konfiskovati našu vjeru. Naš je poziv poziv da’ve i poruka ljudi koji pozivaju u islam. Stojimo pod barjakom “Nema boga osim Allaha i Muhammed je Njegov poslanik”. Vjerovanje u ovu izjavu nas prisiljava da se neprestano borimo za uspostavljanje muslimanske države od zajednice koja je svjesna svoje vjere, vođena Allahovim zakonom i uvijek se bori za Njegovu stvar.”

Odlučan u svojoj namjeri da eliminiše našu grupu, Naser je izdao vojnu naredbu zabranjujući objavljivanje našeg magazina na neograničen period. Agenti faraona su čak upali u naše prostorije i uklonili sav sadržaj. Kao rezultat, premjestili su 120 siročadi za čije se potrebe po pitanju utočišta i obrazovanja, od jaslica do univerziteta, brinula grupa.

Ovdje moram navesti da agenti faraona nisu pronašli nijednu ženu iz Generalnog vijeća, Izvršnog odbora ili Odobra za da’vu koja je čekala da im preda ključeve naših prostorija. Naserovi agenti su tražili da im ja lično predam ključeve ali sam to odbila kao i svi naši članovi. Ključevi su bili kod administrativne sekretarice, ali ipak, kao zaposlenik, ona nije imala izbora.

 Šta dalje?

Nedugo zatim, članovi Grupe žena muslimanki su se počeli skupljati u mojoj kući, pitajući me šta da radimo.

Dragi čitaoče!

Treba se sjetiti stava koji su zauzele članice grupe 1964. kada je Naserova vladavina bila na vrhuncu, u vrijeme kada su mnogi ljudi radije krili ono što su mislili. Takvi ljudi su odobravali faraonove mjere, i još gore, neki su čak izdavali fetve kao podršku Naserovim djelima. Pripisivali bi mu stvari koje su ga činile polubogom. Vjerovanje u nešto, a pokazivanje potpuno suprotnog uz sramoćenje onih koji odbijaju da rade to isto, nije nešto što islam propisuje. Istinski musliman ne traći svoju vjeru, a ismijavanje braće i sestara muslimana nije dozvoljeno. Ipak su se mnogi tzv. islamski magazini takmičili da udovolje faraonu. Čak je i El-Azhar magazin, koji nam je nekada bio drag, otvorio svoje stranice licemjernim piscima koji su se takmičili da udovolje neistini i njegovim sljedbenicima. Provladina ulema zasipala je fetvama koje su klevetale mudžahide koji su odabrali uzvišene moralne karakteristike i izbjegavali greške koje su zvali olakšicama. Oklevetali su one mudžahide koji su pozivali ljude da prakticiraju islam, a ne da mu pripadaju samo po imenu. Jer islam je djelo, a ne prazna priča.

Grupa žena muslimanki je odbila da slijedi ono što su neki nazivali olakšicama i nije ni nakratko prestala pripadati islamu. Umjesto toga, članice grupe su podigle barjak istine izgovarajući njene riječi, u vrijeme kada ih je tako mnogo ljudi napadalo iz straha da ne izgube svoje poslove, svoje karijere i kuće. Žene muslimanke nisu stajale poput posmatrača, već su otvoreno govorile o tim događajima, tražeći Allahovo zadovoljstvo, iako je to uznemiravalo mnogo ljudi. Članovi naše grupe su se nastavili sastajati, i što se mene tiče, ja sam čitav svoj život posvetila toj grupi; to je bio moj raison d’etre (smisao postojanja). Jer, ja sam se zaklela Allahu, na dan kada sam osnovala grupu, da nikada neću predati svoj život nikome osim Njemu. Veliki broj članica grupe koje su dolazile u moju kuću obnovile su svoje zavjete da se potpuno posvete slijeđenju Allahovog puta i pozivanju ljudi njemu. Složile su se sa mnom da održavamo sastanke u njihovim kućama gdje bi naše daije podučavale žene principima islama. Ali nažalost, šanse su nam bile male, jer je faraonova državna mašina pratila svakoga ko je na ovakvim sastancima pozivao Allahu. Jednu po jednu od žena koje su održavale ove sastanke, kontaktirali su Naserovi agenti i prijetili im. Na ovaj način, država je dobila pristanak od svih žena koje su bile uključene, da više neće održavati takve sastanke. Nakon toga, naše aktivnosti su bile ograničene na one lične prirode.

Faraonov  povratak- Uvod

Zejneb el-Gazali el-Džubejli

IslamBosna.ba

Povezani članci