Nazove mene moja Lamija, da otkaže dogovor za primopredaju nekih knjiga. Ima druge obaveze. Kaže: “Ionako imam samo Muški mozak. Ženski mi se još nije vratio.”
Zanemarujem činjenicu da se radi o naslovima knjiga, i bacam se u misli o tome koliko je danas žena koje su prisiljene misliti muškim mozgom, da bi opstale u sebi i oko sebe. Naravno, istovremeno se podrazumijeva da ostanu ženski blentave, bar da im se tako serbez može reć’, i da budu dovoljno ženstvene. Ničeg previše.
Nedavno sam nazočila nervnom poluslomu jedne ženske glave. Veli, ne može više. Druga joj na to odlučno savjetuje: “Budi muško! Lupi šakom o stol i reci da je dosta!”
Molila bih, ako neko ima recept za doziranje ženskosti u ženama, da nam dostavi na uvid.
Majka mu stara, budi žensko kad treba bit’ trudna, al’ nemoj bit žensko kad treba imat’ trudničke hormone.
Budi žena kad treba dočekat muža s oklagijom u rukama, ali je nemoj upotrijebit za naplatu svih aferima. Čula sam da je jedan muž na oklagiju svoje žene urezao: “Leđa nisu jufka”.
Treba biti ženstvena kao i obučena. Ono, kao: “Draga, da ti pridržim ženstvenost?”. Nekad se to radilo s kaputima. Obučeš kad treba da se zagriješ. Svučeš kad treba da se sama od sebe smrzneš, kao ice-queen.
Kao, budeš žensko dok ga ispratiš na posao, u kancelariju u kojoj sjedi sa dvije (i to dvije!!) zgodne plavuše, ali prestaneš biti žensko dok je on na poslu, i kad se vrati kući. Naime, muško iz nas u takvim bi trenucima progovorilo: “Di si, stari?! Kako je prošao dan sa napucanim…uuppsss, mislim, nadrndanim kolegicama? Duraš li, kako li, dokle li? Ima li neka fetva za ovakve nužde?”
Dočim, žena iz nas progovara:
Pošto on ima pravo da ga žena dočeka lijepo, nasmijana, uređena, da sakrije djecu u špajz, jer je babo umoran, i tako to… Njemu, dakako, puca film. Kaže kako bi volio da nije ni došao kući s posla…
Na to će žena iz nas:
Onda on kaže da nije nikako ženstvena. Tu ona počne nabrajati sve razloge, sve povode, neposredne uzroke… do trena kad ju prekine jedan srčani: hrrrrrrkkkkkk!
Prespavao je i ono do tad, samo se pravio da sluša.
Nakon sitnih bračnih gluposti, koje mutiraju iz mrava u dinosaura u sekundi, najčešće to izgleda ovako:
Ona plače. On se tri minute osjeća krivim. Ona plače. On razumije da su žene takve. Ona plače. On odlučuje da sebi ovo više nikad neće priuštiti, pustit će ju da priča šta hoće. Šutjet će. Sve će priznat’ šta god traži da prizna, samo da ju sad ne gleda tu, takvu, ufffff… više nije siguran gdje su joj nekad bila ona crna oka dva. Ljubičasti brežuljci, usred jezera koje se razlijeva, prijete da se raspuknu. Možda zato što ih već pritišće nos otek’o k’o babura, i raskreveljena usta koja kao da su tek sa tretmana silikonom pred njega bahnula… Gdje mu je žena, pita se, ustravljeno gledajući u čudovište koje ju je progutalo…valjda…
Za to vrijeme, ona razmišlja o svim njegovim krivicama što ona svoju mladost troši na uzaludne bitke s vjetrenjačama… Nakon nekolikosatne seanse tuljenja, ona se gleda u ogledalo i nastavlja nježno plakati zbog “šta bii od ‘nake cure”, i taman da se smiri…. BUUUMMM!
On spava?!? SPAAAVAAA?!?!? Dok ona pati, raspada se od tegobe, on hrrrče?!
“E, nećeš!”, ona će ljubEzno.
“Ugasi svjetlo, pusti me da spavam, moram ujutro na posao.”
“Jeeeldeee? Moraš dobro izgledati i naspavati se, da možeš biti horan pred onim… recimo kolegicama?!?”
“Daj, ženo, ne budali! Hajde spavaj, pusti kraju gluposti…”
“Pa da! Tebi je glupost moj život, moji dani, moje sve! Znaš ono kad si……”……….
Nakon nekolikosatnog predavanja o povijesti povreda njenih ljudskih prava, odspavaju pola sahata, i muž ustaje da se spremi na posao. Sad on izgleda kao ona sinoć. A ona se rasteretila, i zaključila da ju sigurno voli, jer ko bi to trpio osim iz ljubavi.. Jahhh.
Mogao joj je pametno s vrata reći da je voli, i da je jedva čekao da ju vidi, nakon one dvije…mhhmmm…’vake su, ‘nake.
Onda bi ona ponosno frknula nosićem, i savjetovala ga da ne bude grub prema jadnim ženama koje su tu jer moraju huude zaradit’ za hljeb.
Muškarac bi trebao biti dovoljno ženstven da već jednom shvati kako mu je osnovni opis radnog mjesta “muž” to da svojoj supruzi priušti da se osjeća kao voljena, najvoljenija, i više od toga, jedina, najljepša, svi superlativi svijeta u jednom… i da konačno može odahnuti u miru kojeg će mu priuštiti kad jednom, potpuno sigurna u sebe, njega, i stabilnost nje kod njega, bude mogla reći: “Hajde i ti, kao svi muškarci, izađi malo sa društvom… Svi imaju neki hobi, smao ti vazda nešto oko mene, ne daš mi da dišem!”
On će na to:
I, mirna Bosna.
Mira nema, najčešće, zbog jednog jedinog razloga: “E, neeeeću kako ON/A hoće, pa makar!”
Zbog “neću kako mogu da hoću”, na kraju strada sam onaj koji ovakvu odluku donese.
Autor: Ammara Šabić Langić
islamomponosna.blogspot.com
