DruštvoIslamske temeU Fokusu

Kada se otkrivanje tijela počelo nazivati slobodom

O čednosti, ljudskom dostojanstvu i kulturi koja čovjekovu vrijednost sve češće svodi na njegov izgled.

Islam je došao s čednošću, pokrivanjem i stidom, usavršavajući kod ljudi ove plemenite osobine. Stoljećima smo živjeli s tim vrijednostima, a onda nas je s dolaskom modernog doba zapljusnuo val razgolićavanja i otkrivanja. Razodijevanje danas više nije samo pojedinačno ponašanje ili lična sklonost. U pojedinim kulturnim sredinama postalo je zaokružen idejni pravac. Oko njega se oblikuju parole, pišu knjige, organizuju manifestacije i protesti, a u njegovu službu stavljaju filmovi i serije. Tako su neki počeli govoriti o „kulturi slobodnog tijela“, „filozofiji golotinje“ i „oslobađanju kroz tijelo“, kao da je otkrivanje tijela postalo civilizacijski projekt ili novo viđenje čovjeka.

Ovdje se nameće temeljno pitanje: kako je savremeni čovjek došao do toga da smisao traži skidanjem odjeće, dok su velike civilizacije kroz historiju upravo odjeću smatrale jednim od najvažnijih simbola napretka i uljuđenosti?

Razmišljanje o ljudskoj historiji pokazuje da pokrivanje nikada nije bilo samo društveni običaj. Ono je predstavljalo jasnu razliku između nagonskog postojanja i uređenog ljudskog života. Čovjek se od najranijih vremena nije zadovoljavao time da tijelo zaštiti od vrućine i hladnoće. Odjeću je učinio izrazom dostojanstva, simbolom identiteta i znakom svijesti o sebi i svom mjestu u svijetu.

Zato nije slučajno što se jedan od prvih prizora ljudskog života u Kur’anu povezuje s pokrivanjem. Kada su Adem i Hava okusili plod zabranjenog drveta, prva posljedica bila je da su im se ukazala stidna mjesta, pa su ih požurili prekriti:

„A kad oni drvo okusiše, stidna mjesta njihova im se ukazaše i oni po sebi džennetsko lišće stavljati počeše. ‘Zar vam to drvo nisam zabranio?!’ – zovnu ih Gospodar njihov – ‘i rekao vam: “Šejtan vam je, zbilja, otvoreni neprijatelj.”’“ (El-A‘raf, 22)

Ovaj prizor s početka ljudske povijesti nosi duboku poruku: osjećaj potrebe za pokrivanjem nije samo nešto što čovjek usvaja od društva, nego pripada iskonskoj prirodi koju mu je Allah podario.

Otuda razumijemo zašto Kur’an skidanje odjeće spominje kao dio šejtanskog zavođenja:

„O sinovi Ademovi, neka vas nikako ne zavede šejtan kao što je roditelje vaše iz Dženneta izveo, skinuvši s njih odjeću njihovu da bi im stidna mjesta njihova pokazao! On vas vidi, on i vojske njegove, odakle vi njih ne vidite. Mi smo učinili šejtane zaštitnicima onih koji ne vjeruju.“ (El-A‘raf, 27)

Nije, dakle, riječ samo o odjeći koja se skida. Riječ je i o vrijednostima koje se odbacuju, zaštiti stida koja se ruši i ljudskom dostojanstvu koje se postepeno nagriza.

Savremena civilizacija ostvarila je ogromna dostignuća u nauci i tehnologiji. Međutim, to ne znači da ne trebamo preispitivati određene kulturne pravce koji tijelo nastoje pretvoriti iz sredstva za život u svrhu života, a iz jednog dijela ljudske ličnosti u njeno cjelokupno središte.

U mnogim savremenim shvatanjima na čovjeka se više ne gleda kao na biće razuma, duha i moralnih vrijednosti. Umjesto toga, svodi ga se na tjelesni izgled, a njegova prisutnost u društvu mjeri se onim što otkriva, umjesto onim što postiže.

Tu se krije veliki paradoks. Dok je čovjek kroz stoljeća pokrivao tijelo, razvijao misao i bogatio se moralom i stvaralaštvom, danas se pojavljuju pravci koji ga ponovo vraćaju u krug zaokupljenosti tijelom, ali pod zvučnim nazivima i privlačnim parolama. Razgolićavanje se predstavlja kao povratak prirodi ili sloboda, kao umjetnost, a nekada i kao politički ili društveni protest. Tako samo tijelo postaje pozornica za saopćenja, stavove i parole.

Zagovornici takvog pravca nisu razumjeli da istinska sloboda ne znači uklanjanje granica koje čuvaju čovjekovu ljudskost. Ona podrazumijeva sposobnost upravljanja nagonima, umjesto pokoravanja njima. Muslimanski mislilac Malik Bennabi govori da civilizacija počinje onda kada čovjek ovlada svojim prvobitnim porivima i uzdigne se iz svijeta nagona u svijet ideje i vrijednosti. Društva koja tijelo učine središtem svog postojanja izlažu se opasnosti da čovjeka svedu na životinjske porive i povedu ga putem nazadovanja i propadanja.

Možda je najopasnije u savremenoj pojavi razgolićavanja to što se ne zaustavlja na vanjskom izgledu. Ona prelazi i u ono što bismo mogli nazvati „duševnim razgolićavanjem“. Kada iz duše nestane stida, kada privatnost postane dostupna svima, a osjećaji, tajne i ono što treba čuvati budu izloženi javnosti, čovjek postaje ogoljen iznutra kao što je ogoljen izvana.

Zato stid u islamu ima tako važno mjesto. Poslanik ﷺ rekao je: „Stid je ogranak imana.“ (Buharija i Muslim)

Stid nije slabost. On je moralna snaga koja čuva ljudsko dostojanstvo i održava ravnotežu između slobode i odgovornosti.

Islamska kultura nije gledala na pokrivanje kao na sputavanje čovjeka, nego kao na ukazivanje počasti njemu. Odjeća u Kur’anu nije samo pokrivalo za tijelo. Ona ima i duhovno značenje, kako se navodi u riječima Uzvišenog „…ali, odjeća čestitosti, to je ono najbolje.“ (El-A‘raf, 26)

Tako se pojam pokrivanja uzdiže s odjeće na dušu. Od čovjeka se traži da prikriva mahane kao što pokriva tijelo, da čuva moral kao što vodi računa o izgledu i da srce zaštiti od prepuštanja strastima kao što tijelo štiti od izlaganja tuđim pogledima.

Pjesnici i mudri ljudi davno su prepoznali ovu istinu. Povezivali su stid s istinskom ljepotom, a dostojanstveno držanje s ljudskom vrijednošću. Nije sve što se otkrije lijepo, niti je sve što se sakrije manjkavo. Mnogo toga svoju ljepotu crpi upravo iz čednosti, kao što biseri svoju vrijednost čuvaju u školjkama. Kako se kaže u stihovima:

Čovjek živi u dobru dokle god stida ima,
kao što grana opstaje dok je kora na njoj.

Tako mi Allaha, nema dobra u životu,
niti na dunjaluku, kada stida nestane.

Ako ne strahuješ od onoga što dani donose
i nemaš stida, onda radi šta hoćeš.

Rasprava o pokrivanju i razgolićavanju tiče se mnogo više od tkanine i odjeće. U njenom središtu nalazi se samo poimanje čovjeka. Je li on tek tijelo koje traži užitak i izlaganje pogledima ili je počašćeno biće koje nosi moralne i duhovne vrijednosti što nadilaze granice tijela?

Islam je na ovo pitanje dao jasan odgovor: ljudsko dostojanstvo počiva na čovjekovoj duši, razumu i bogobojaznosti. Što je čovjek bliži ovim vrijednostima, to je uljuđeniji i potpuniji u svojoj ljudskosti. A što više sebe svodi na tjelesno, to se više približava svijetu nagona, ma koliko takvo svođenje ukrašavao izrazima modernosti i parolama oslobađanja.

Zato pokrivanje u islamskom pogledu ostaje više od društvenog običaja ili šerijatskog propisa. Ono je trajan izraz čovjekovog samopoštovanja, vjere u vlastito dostojanstvo i svijesti da se njegova istinska vrijednost mjeri vrlinama koje pokazuje, dobrom koje čini te svjetlom upute i plemenitim ponašanjem koje nosi u sebi.

Izvor: Islamweb

Prijevod i obrada: akos.ba

Povezani članci

Provjerite također
Close
Back to top button