Bolest savremenog doba: Zašto smo stalno umorni i kada se odmorimo

Jedna od najneobičnijih suprotnosti savremenog doba jeste to što je čovjek uspio ukrotiti mašinu, ali nije uspio ukrotiti tjeskobu. Skratio je udaljenosti, stavio tehnologiju u svoju službu i širom otvorio vrata udobnosti. Istovremeno je, međutim, sve umorniji iznutra. Kao da je ono što je dobio u sredstvima za udoban život izgubio u duševnom miru.

Zato žalbe na psihičku iscrpljenost, napetost, tjeskobu i zabrinutost više nisu izuzetak. Postale su dio svakodnevnih razgovora u kućama, na radnim mjestima i na ulicama.

Na ovo je još davno upozorio poznati pisac Ahmed Emin u svojoj knjizi Fejdul-hatir, napisavši:

„U našem savremenom jeziku često nailazimo na izraze: živci su mu popustili, živci su mu uništeni, živci su mu napeti i slične, kakvih nema u našim starim knjigama. U svakodnevnom govoru raširila se i riječ nervoza, preuzeta iz stranog jezika, koja označava razdražljivu narav. Naši očevi nisu upotrebljavali ove riječi i izraze jer nisu osjećali takvo rastrojstvo živaca. Naše su živce iscrpili zahtjevi civilizacije i životni tereti. Uzrok tog osjećaja jesu sve veći troškovi života, rast obaveza, mnoštvo zahtjeva i pretvaranje brojnih luksuza u neophodnosti, u mjeri nepoznatoj našim očevima i djedovima.“

Istina je da čovjek ranijih vremena nije bio manje izložen problemima od današnjeg čovjeka. Ali živio je u jednostavnijem svijetu, granice njegovih potreba bile su jasnije, a očekivanja od života skromnija.

Savremeni čovjek našao se usred složene mreže obaveza, ambicija i nadmetanja kojima gotovo nema kraja. Od njega se traži da uspije na poslu, istakne se u svojoj oblasti, osigura budućnost, odgoji djecu, sačuva društveni ugled i prati sve novosti. Kao da cijeli svijet mora nositi na svojim plećima.

Veliki problem nije samo u mnoštvu zahtjeva, nego i u promjeni samog poimanja potrebe. Mnogi luksuzi postali su neophodnosti, a mnoge želje zaodjenule su se u stečena prava.

Ono što se jučer smatralo raskoši danas je postalo uvjet prihvatljivog života. Krug očekivanja tako se proširio izvan naših mogućnosti, pa nastaje neprestani sukob između onoga što čovjek želi i onoga što može ostvariti.

Tu počinje put skrivene iscrpljenosti. Umor nije uvijek posljedica tjelesnog napora. Može nastati i iz misli koje se ne smiruju, poređenja kojima nema kraja i ambicija koje prelaze granice stvarnosti.

Neki ljudi cijeli život provode jureći zamišljenu sliku savršenstva. Žele potpun uspjeh, savršen položaj i potpuno zadovoljstvo. Kada ne uspiju dostići tu nemoguću sliku, smatraju sebe neuspješnima, iako sam život ne poznaje savršenstvo.

Mnoge čovjekove boli možda proizlaze iz pogrešne procjene sebe prije nego iz loših okolnosti koje ga okružuju. Kada ne poznaje svoje stvarne sposobnosti ili misli da zaslužuje ono što njegove mogućnosti i okolnosti ne dopuštaju, ulazi u trajan sukob sa stvarnošću.

Od života želi više nego što mu daje, od ljudi više nego što imaju, a od sebe više nego što može podnijeti.

Kada čovjek zaboravi da su dunjalučki dobici opskrba Stvoritelja, Uzvišenog i Veličanstvenog, i da ga neće mimoići ono što mu je Allah propisao, udaljava se i od vjerovjesničke upute sadržane u hadisu:

„Džibril me je nadahnuo da nijedna duša neće umrijeti dok ne ispuni svoj životni vijek i u cijelosti ne primi svoju opskrbu. Zato se bojte Allaha i na lijep način tražite opskrbu. (Bilježi Taberani.)

Kada izostanu ova značenja, koja obuzdavaju nezasitost duše, čovjek udara u čvrsti zid stvarnosti i počinje osjećati razočaranje, nezadovoljstvo i tjeskobu.

Strah od budućnosti jedna je od sila koje najviše iscrpljuju ljudsku snagu. Zbog njega čovjek nevolju proživljava dva puta: jednom u mašti, prije nego što se dogodi, i drugi put kada se dogodi — ako se uopće dogodi.

Boji se siromaštva prije nego što osiromaši, bolesti prije nego što se razboli, neuspjeha prije nego što pokuša i budućnosti prije nego što dođe.

Život se tako mnogima pretvara u dug niz zamišljenih bitaka koje iscrpljuju dušu i rasipaju spokoj.

Neobično je što mnogi od tih strahova nemaju stvarno uporište. Rastu u pretpostavkama i očekivanjima. Koliko je ljudi iscrpilo sebe brigom zbog onoga što se nije dogodilo, rastužilo srce događajima koji nisu došli i godinama živjelo u napetosti zbog mogućnosti koje nikada nisu prešle granice mašte!

Zato je rečeno da čovjeka najviše ne muči stvarnost, nego njegove predodžbe o stvarnosti.

Jedan od znakova ove psihičke iscrpljenosti jeste gubitak sposobnosti da se vidi svijetla strana života. Čovjek ima razloge za radost: zdravlje, snagu, djecu i dom, ali sve to zanemari i prepusti se tuzi zbog nečega što mu je izmaklo ili nevolje koju očekuje.

Ostvari brojne uspjehe, ali mu se duša veže za jedan neuspjeh. Kao da su mu oči uvježbane da primjećuju nedostatke, a zanemaruju prednosti.

Svijet mu tada postaje prostor tame, iako svjetlost još ispunjava mnoge njegove dijelove.

Posljedice ove iscrpljenosti ne zaustavljaju se na pojedincu. Šire se na porodicu i društvo. Zabrinut čovjek prenosi svoju zabrinutost na ljude oko sebe, napet širi napetost u svojoj sredini, a ljutit unosi ljutnju u svoje odnose.

Zato duševno zdravlje nije samo lično nego i društveno pitanje. Uznemiren čovjek manje doprinosi, gubi ravnotežu, a posljedice osjećaju njegova porodica, radno okruženje i zajednica.

Uprkos svim razlozima za zabrinutost, vrata pomoći nisu zatvorena. Prvi korak prema smirenosti možda je spoznaja da je plemeniti Gospodar prema čovjeku milostiviji od njegove majke, da je uz njega, brine o njemu, čuva ga i pokriva njegove mahane.

Dušu smiruje i svijest da teškoće koje je zadese na dunjaluku mogu biti iskupljenje za grijehe, pročišćenje i ispravljanje životnog puta. Zar voljeni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije rekao:

„Muslimana ne zadesi umor, ni bolest, ni briga, ni tuga, ni neprijatnost, ni tjeskoba, čak ni ubod trna, a da mu Allah time ne izbriše dio grijeha.“ (Bilježi Buhari.)

Zatim dolazi upotpunjavanje vjere oslobađanjem od robovanja strahu. To ne znači odsustvo strahova, nego sposobnost da im se ne predamo. Što čovjek životu pristupa s više povjerenja i manje panike, lakše podnosi njegove promjene i iznenađenja.

Put oporavka nastavlja se izlaskom iz uskog zatvora vlastitog „ja“. Koliko je ljudi čije su brige narasle zato što su sebe učinili središtem svijeta! Razmišljaju samo o svojim problemima, zahtjevima i strahovima.

Kada se posvete služenju ljudima, uključe u koristan rad ili ponesu zajedničku brigu veću od svoje lične, primijete da se mnoge njihove boli same od sebe počinju smanjivati.

Ljudska duša nalikuje ustajaloj vodi: kada ostane zatvorena, kvari se, a kada poteče svojim prirodnim tokom, život joj se obnavlja.

Najsmireniji su ljudi koji su pronašli smisao izvan samih sebe: u pokornosti Allahu, ibadetima i općoj koristi, poput širenja znanja i pomaganja ljudima.

Ta značenja čovjeku daju neobičnu snagu da podnosi teškoće. Muku pretvaraju u žrtvu, trudu daju vrijednost, a boli smisao.

Problem našeg vremena nije samo u mnoštvu poslova nego i u nedostatku smirenosti; nije samo u oskudnim sredstvima nego i u sve većim prohtjevima; nije samo u složenosti života nego i u gubitku pravca koji čovjeku vraća ravnotežu.

Zato istinska sreća počinje iznutra: u srcu koje vjeruje u Allaha i čiji vlasnik zna da su mu opskrba i životni vijek zapisani još dok je bio zametak u majčinoj utrobi.

Počinje i u razumu koji život razumije onakvim kakav jeste, u duši koja se oslobađa straha i u čovjeku koji u davanju pronalazi smisao svoga postojanja.

Tada život, koliko god bio ispunjen teškoćama, postaje lakši srcu i podnošljiviji duši.

Prijevod i obrada: akos.ba