Jedeš li ti meso mrtvog brata: Cijeli život u tuđim mahanama

Početkom osamnaestog stoljeća francuski orijentalista Antoine Galland suočio se s jezičkom poteškoćom dok je prevodio Hiljadu i jednu noć. U rječnicima zapadnih jezika nije pronašao odgovarajuću riječ za ono demonsko biće koje otkopava grobove da bi se hranilo mesom mrtvih. Zato je odlučio prenijeti arapsku riječ njenim glasovima i odgovarajućim slovima. Tako je nastala legenda o gulu — ghoul.

U približno istom razdoblju Kolumbo je s Karipskih otoka prenosio izraz koji je opisivao plemena koja čine nešto slično: jedu svoje neprijatelje. To je poznato kao „kanibalizam“ — cannibalism.

Takvo nešto čine i pojedinci opsjednuti bolesnim porivima, s različitim stepenima duševne poremećenosti, danas poznati kao serijske ubice. Neki od njih počinili su tu okrutnost doslovno, pa su u psihijatriji i kriminologiji svrstani u najniže ponore psihičke izopačenosti, gotovo podudarne s mitskim bićima iz književnosti strave.

Kada povežemo legendu s tom užasnom stvarnom praksom, možda pomislimo da gul nije uvijek bio natprirodno stvorenje izašlo iz knjiga mašte.

Možda je više nalikovao maski koju su izmislili drevni ljudi jer njihovi prestravljeni umovi nisu mogli prihvatiti činjenicu da čovjek može poželjeti rastrgati drugog čovjeka.

Možda su počinioca zaodjenuli krznom mitske zvijeri kako bi se oslobodili tereta istine. Samo zamišljanje te ideje izaziva mučninu i nehotično gađenje. Zdrav čovjek, neiskvarene prirode, zgraža se nad takvim prizorima i odbacuje ih svim srcem. Proklinjemo gulove, gadimo se ljudoždera i osuđujemo ono što čujemo o takvim užasnim postupcima na dubokoj, mračnoj mreži.

Ali uprkos tom razumljivom zgražavanju, sjedimo u osvijetljenim dnevnim sobama, pijuckamo kafu i hladnokrvno činimo nešto slično. Kidamo meso svoje braće i uživamo žvačući ga.

Prije nego što ti se želudac stegne zbog ovog poređenja i optužiš me da pretjerujem, sjeti se da to nije moje poređenje niti moj zaključak.

Samo sam pokušao približiti ti sliku koju je odabrao Onaj koji najbolje poznaje one koje je stvorio, kako bi ona bila trajan, neposredan i jasan primjer postupka prema kojem smo danonoćno nemarni:

„Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga?“
(El-Hudžurat, 12; prijevod Besima Korkuta)

Ogovaranje, dragi moj, nije samo omaška jezika. Ono je požuda. A ta požuda ima slast koja se može mjeriti sa slašću hrane i pića.

Pokvarena slast koja umrtvljuje čovjekova osjetila i prikriva stvarnu prirodu tog pokvarenog jela, sprečavajući ga da spozna koliko je ono odvratno. Dok ga proždire, ne primjećuje da kida mrtvo ljudsko meso, čiji se vlasnik ne može braniti.

„Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga — a vama je to odvratno.“
(El-Hudžurat, 12; prijevod Besima Korkuta)

Razum govori da to niko ne voli. Nijedan zdrav čovjek, neiskvarene prirode, nema mitsku požudu gulova. Ali ako je tako, zašto izostaje prirodan odgovor koji slijedi nakon ovog potresnog kur’anskog primjera? Zašto ne osjećamo ono: „A vama je to odvratno“?

Zašto se događa upravo suprotno, pa žudimo za ogovaranjem, nalazimo u njemu slast i s punim pravom mu dajemo onaj razotkrivajući narodni naziv: „voće sijela“?

Tajna je u užitku. A užitak se ne osjeća samo okusnim pupoljcima jezika i usta. On ima i druge receptore. Postoji užitak osjećaja nadmoći i veličanja sebe.

Kada govoriš o drugima, činiš to da bi učvrstio jedno skriveno psihološko pravilo: drugi su uvijek neznalice, griješe, nemarni su, a možda su i grješnici i nasilnici.

Neposredan zaključak koji se kroz to poređenje taloži u podsvijesti svodi se na jednu ugodnu presudu koju želiš prešutno prenijeti slušaocu: Ja nisam poput njih.

Nisam nemaran i, naravno, nisam pokvaren. Ja sam primjer čestitosti, oličenje upute i ključ dobra. Čak i kada onaj koji razdire tuđu čast ne izgovori ove poruke slušaocu, dovoljno je da ih usadi u njegovu svijest kroz prešutne poveznice:

Oni su nepokorni — ja sam pokoran.
Oni su na neistini — ja sam u pravu.
Oni su manjkavi — ja sam potpun.

Veoma ugodan osjećaj, zar ne?

Tragedija je u tome što taj osjećaj stvara ovisnost. Stvarnu ovisnost o toj prividnoj uzvišenosti izgrađenoj na ostacima drugih.

Kritikovanje ljudi i vrebanje njihovih mahana postaju svakodnevno gorivo koje održava tu ugodnu omamljenost. Čovjek postaje ovisan o njoj, sve dok mu to ne postane unosan posao, a on jedan od vladara tog tržišta. Kao svakom ovisniku, s vremenom mu ista doza više neće biti dovoljna.

Neće ga zadovoljiti usputan zalogaj niti zasititi mali ugriz. Tražit će još i nastaviti proždirati gorivo svoje nadmoći, vrebajući svakoga. Provest će život gledajući svijet kroz nišan snajperiste, prateći ljudske posrtaje.

Postajat će sve više nalik gulu, a njegova okrutnost rast će zajedno s nezasitnom glađu, sve dok na kraju svoga puta ne zaboravi da postoji jedno ogledalo pred kojim bi trebao dugo stajati, procjenjujući jedinu osobu za koju će biti pitan:

Sebe.

dr. Muhammed Jusuf

Prijevod i obrada: akos.ba