Da je barem ostao još jedno jutro

Gotovo da ne prođe dan bez neke želje čije je ostvarenje odgođeno.

Onog „da je barem“ koje ti remeti počinak i uznemirava dušu.

Posao — da je barem došao.
Kuća — da je barem dovršena.
Tijelo — da barem ozdravi.
Neko drag — da je barem ostao još malo i nije otišao.

Računice neprestano plamte u umu, a čovjek ih smatra uvjetom svoje sreće.

Ali život ima jednu naviku koja se stalno ponavlja: čim čovjek ostvari jednu želju, u njegovom srcu rodi se druga.

Takva je uobičajena priroda ljudske želje — crna rupa koja se ne može ispuniti.

A kada stojimo pred praznim mjestima, opraštajući se od dijela svoje duše, riječi „da je barem“ postaju još razornije.

Da je barem ostao da s nama podijeli ovo jutro.
Da je barem smrt još malo pričekala.

Tada želje više nisu samo odgođene dunjalučke težnje. Postaju prigušen jecaj koji razdire vene srca i nerazuman pokušaj da vratimo vrijeme koje je prošlo.

Ali istinski smiraj dolazi tek kada shvatimo da je to „da je barem“ skriveno osporavanje Stvoriteljeve mudrosti u upravljanju onim što Mu pripada.

Zadovoljstvo Allahovom odredbom ne znači otupjelost osjećaja. Ne traži od tebe da se pretvaraš kako gubitak ne slama leđa ili kako suze ne peku oči.

U svojoj jednostavnoj suštini, zadovoljstvo je uvjerenje praćeno suzama i spokoj koji se širi grudima, šapućući ti: Onaj koji je odredio da nešto uzme isti je Onaj koji sve obuhvata milošću i znanjem.

Odredbe ne promašuju svoj put. Srce ne mora biti slomljeno zato da bi bilo kažnjeno. Možda je slomljeno da bi se oslobodilo mnoštva uzroka za koje se vezalo i otvorilo prostor smiraju predanosti.

Kada popustiš drhtavi stisak kojim pokušavaš upravljati tokom stvari i svoje stanje prepustiš Onome koji zna šta grudi kriju, otkrit ćeš da i samo uskraćivanje može nositi skriveni dar.

I da je onaj od kojeg si se prerano oprostio stigao Onome koji je prema njemu milostiviji od svih ljudi na Zemlji, u najprikladnijem trenutku, u roku koji je njegov Stvoritelj odredio i koji On poznaje.

Mi sliku postojanja gledamo kroz ušicu igle. Vidimo rastanak, odsustvo i prekinute želje.

A Onaj u čijim su rukama ključevi nebesa i Zemlje jedini vidi sve stvari u njihovoj cjelini.

Zadovoljstvo je da stojiš usred oluje iskušenja, zatvorenih očiju pred računicom nemoćne ljudske logike, čvrsto se držeći jednog užeta uvjerenja:

Ono što Allah odabere donosi dobro, makar srce dugo krvarilo.

Na dunjaluku neće prestati iskušenja gubitkom života i plodova. Srce neće prestati čeznuti za onima koji su otišli. Ali vjernik nastavlja svojim pustim putevima, noseći u grudima jednu toplinu, crpljenu iz čvrste vjere.

Ona mu daje da razumije kako je ovaj svijet samo nemirna čekaonica, a istinski susret odgođen je za tamo.

Tamo gdje bol ne kuca na vrata.

Gdje svako „da je barem“ nestaje pred vječnošću koja ne poznaje gubitak.

dr. Muhammed Jusuf

Prijevod i obrada: akos.ba