Zašto nam uvijek nešto nedostaje

U neurologiji postoji neobična pojava koja se naziva „sindrom fantomskog uda“. Čovjek kojem je amputirana ruka ili noga još neko vrijeme može osjećati kao da je ona i dalje tu. Nekada osjeti svrab, hladnoću, pritisak ili čak bol u dijelu tijela kojeg više nema.

Jedno od objašnjenja jeste da mozak i nakon amputacije zadržava svoju predstavu tijela i treba mu vrijeme da se prilagodi novom stanju.

A nešto slično, na svoj način, rade i naša srca.

Neko ode iz našeg života, ali mjesto koje je zauzimao u nama ne nestane njegovim odlaskom. Pogledamo prema telefonu očekujući njegovo ime. Okrenemo se kada čujemo glas sličan njegovom. Miris, prazna stolica, poznato mjesto ili stari broj u imeniku odjednom vrate ono za šta smo mislili da smo već prihvatili.

Tada shvatimo da se neki gubici ne dogode samo jednom. Postoji trenutak kada čovjek ode, a onda mjeseci ili godine u kojima svoje srce učimo da je zaista otišao.

Mozak ne pamti samo čovjeka. Uz njega veže mjesta, glasove, mirise i događaje. Zato njegovim odlaskom kao da se polahko mijenja čitava mapa našeg svijeta.

A postoji još jedna čežnja koju je mnogo teže objasniti.

Čovjek može imati mnogo toga, a ipak duboko u sebi osjećati da mu nešto nedostaje. Ni uspjeh, ni imetak, ni uživanja ovoga svijeta ne uspijevaju sasvim ispuniti tu prazninu.

Možda nas upravo taj osjećaj podsjeća da nismo stvoreni za ovaj svijet kao svoje konačno odredište. Naš praotac Adem, a.s., stvoren je u Džennetu, a čovjeku je obećan život u kojem nema smrti, rastanka, bolesti ni gubitka.

Zato nas dunjalučka prolaznost toliko boli. Ovdje se naviknemo, pa izgubimo. Zavolimo, pa se rastanemo. Pronađemo sreću, pa otkrijemo da ni ona ne traje.

Možda zato ona neobjašnjiva praznina u čovjeku nije nešto što dunjaluk uopće može potpuno popuniti.

Možda je ona poput igle kompasa u srcu koja se, koliko god je pokušavali umiriti stvarima ovoga svijeta, uvijek ponovo okrene prema istom pravcu.

Prema domu u kojem više neće biti gubitka.

Prijevod i obrada: akos.ba