Kako zločinac postane heroj: Šta se događa s društvom koje 30 godina odbija pogledati u prošlost?

Možda najuznemirujuće u veličanju Ratka Mladića danas nisu ljudi koji su s njim ratovali. Najuznemirujući su mladići koji tada nisu bili ni rođeni. Mladi čovjek od dvadeset godina nema vlastito sjećanje na Srebrenicu, opsadu Sarajeva, logore, masovne grobnice niti kolone protjeranih ljudi.
Sve što o tome zna neko mu je ispričao.I upravo tu počinje problem. Jer historijsko pamćenje nije nešto što nasljeđujemo genima. Ono se uči.

Ako jedna generacija djeci prenese priču u kojoj smo „mi“ isključivo žrtve, naši zločini su izmišljeni ili preuveličani, međunarodni sudovi su neprijateljski, a osuđeni komandanti heroji koji su samo branili narod, dijete dobija potpuno zatvoren pogled na prošlost. U takvoj priči nema mjesta za žrtvu s druge strane.

Zločin postaje napad na identitet

Postoji jedan psihološki veoma neugodan problem u suočavanju s ratnim zločinima. Čovjek želi vjerovati da je njegova grupa dobra. Kada mu kažete da je čovjek kojeg je njegova zajednica godinama predstavljala kao zaštitnika pravosnažno osuđen za genocid, pojavljuje se bolan izbor. Može prihvatiti činjenice i preispitati sliku koju je godinama imao o vlastitoj strani. Ili može odbaciti činjenice. Druga mogućnost je mnogo lakša. Tada presuda više nije presuda Ratku Mladiću. Doživljava se kao presuda Srbima.

Srebrenica više nije pitanje odgovornosti počinilaca. Postaje „optuživanje našeg naroda“. I tako nastaje paradoks koji gledamo već decenijama. Međunarodni sudovi utvrđivali su individualnu odgovornost konkretnih ljudi, ali nacionalistička politika tu odgovornost uporno predstavlja kao napad na čitav narod. A onda, navodno braneći narod od kolektivne krivice, upravo ona vezuje cijeli narod za osuđenog zločinca.

To je možda najveća ironija cijele priče. Ako Ratko Mladić nije „srpski narod“, onda presuda Ratku Mladiću nije presuda srpskom narodu. Ali ako ga proglasite narodnim herojem, njegovo ime stavite na zidove, djecu učite da ga slave i državne institucije mu odaju počasti, onda sami pravite vezu koju navodno želite prekinuti. To je nešto što je rahmetli muftija Zukorlić uporno ponavljao u svojim gostovanjima po srbijasnim medijima, i poručivao da tako samo čine štetu svome narodu.

Nacionalizam je politički veoma koristan

Postoji još jedan razlog zbog kojeg ova priča traje toliko dugo. Nacionalizam je koristan. Društvo koje stalno vjeruje da je ugroženo lakše se okuplja oko političkih vođa koji obećavaju zaštitu. Mnogo je jednostavnije govoriti o neprijateljima, historijskim nepravdama i nacionalnom opstanku nego o platama, korupciji, odlasku mladih, zdravstvu, školstvu ili kvalitetu institucija. Zato prošlost nikada ne smije potpuno završiti. Ona mora ostati dovoljno živa da se može aktivirati kada zatreba. Ratni komandant tada prestaje biti historijska ličnost i postaje politički simbol. A simbol ne mora biti nevin. Dovoljno je da bude „naš“. To najbolje možemo vidjeti u primjeru režima spskog predsjednika Vućića.

Kada institucije ne ruše mit, one ga hrane

Problem postaje mnogo ozbiljniji kada takva interpretacija prošlosti prestane biti stvar kafane ili ekstremističke grupe i dobije podršku politike, medija i drugih društvenih institucija.
Evropska komisija je u izvještaju za Srbiju za 2025. godinu zabilježila da pojedine političke stranke, političari i mediji nastavljaju pružati podršku i javni prostor osuđenim ratnim zločincima i negirati ratne zločine, uključujući genocid u Srebrenici.

Istraživanja kulture sjećanja na prostoru Srbije i Bosne i Hercegovine upozoravaju na još opasniji proces: negiranje se iz političkog prostora prelilo u škole, javni prostor, murale, sport, pa čak i kulturu. Tako se nacionalizam prenosi na generaciju koja rat nije doživjela.
Dijete ne mora pročitati nijednu hašku presudu. Dovoljno je da godinama prolazi pored murala na kojem piše „heroj“.

A onda dolazimo do najopasnije tačke

Društvo koje prihvati zločin koji je počinio neko „njegov“ ne postaje manje vrijedno. Upravo suprotno. Pokazuje moralnu zrelost.
Njemačka nije postala manje njemačka zato što je priznala zločine nacizma. Snaga jednog naroda ne pokazuje se sposobnošću da dokaže da njegovi pripadnici nikada nisu činili zlo.
Takav narod ne postoji. Snaga se pokazuje sposobnošću da se kaže:
To je učinjeno u naše ime. Bilo je zločin. Ne prihvatamo ga i nećemo svoju djecu učiti da njegove počinioce smatraju herojima.

U Srbiji i Republici Srpskoj postoje ljudi koji to već decenijama govore. Doduše njih broj je veoma mali. Novinari, aktivisti, profesori, umjetnici, obični građani. Neki od njih zbog toga plaćaju ozbiljnu društvenu cijenu.

Najveću štetu takva politika na kraju pravi upravo Srbima

Majka iz Srebrenice zna ko je ubio njenog sina. Njoj mural Ratka Mladića neće promijeniti prošlost. Ali dječaku u Beogradu ili Banjoj Luci može promijeniti budućnost. Može ga naučiti da je priznati zločin izdaja. Da je empatija prema tuđoj žrtvi slabost. Da postoje „naši“ zločini koje treba opravdavati i „njihovi“ koje treba pamtiti. I zato glorifikacija Ratka Mladića nije samo uvreda njegovim žrtvama. Ona je teret stavljen na leđa nove generacije Srba.
Generacije koja nije počinila njegove zločine i za njih ne snosi nikakvu krivicu, ali kojoj neko uporno pokušava ostaviti obavezu da ih brani. To je možda i najtragičniji rezultat trideset godina bez istinske katarze. Djeca koja nisu naslijedila krivicu svojih djedova mogu naslijediti njihovo opravdavanje.  A onda prošlost više nije prošlost.
Tada prošlost postaje budućnost.

akos.ba