Genocid u Prijedoru

Piše: Suad Mahmutović

Bošnjaci širom svijeta mjesec juli dočekuju s posebnom tugom. Gotovo da nema mjesta na planeti Zemlji gdje nema makar koji Bošnjak niti porodice koja nije izgubila jednog ili više članova tokom posljednje agresije na našu domovinu.

Ispratili smo 10. juli sjećanjem na 258 ubijenih Bošnjaka u Biljanima, a već sutradan, 11. jula, ukopano ih je još deset u Memorijalnom centru Srebrenica. Valja svaki put napomenuti da je Srebrenica bila zaštićena zona Ujedinjenih naroda. Kako i koliko su bili Srebreničani zaštićeni svjedoči broj od 8372 ubijenih Bošnjaka u svega nekoliko dana.

Da je ubijeno toliko ptica, svijet bi rekao da je to ekološka katastrofa. Ove dane karakteriše konstantno čuđenje i pitanje je li moguće. Naravno da jeste jer se genocid ponavljao u više navrata u našoj, ne tako dalekoj, povijesti. Vrijeme je da se prestanemo čuditi i da na negiranje genocida država konačno da jasan, institucionalan i nedvosmislen odgovor.

U ponedjeljak, 20. jula klanjat će se dženaza ubijenim Prijedorčanima i drugim Bošnjacima iz doline rijeke Sane. Nisu imali pravo na život niti na dostojanstvenu smrt. Petorica šehida će naći smiraj u plemenitoj zemlji bosanskoj: Azmir (Aziza) Hajrudin, 1968., Cerić (Huse) Muhamed, 1946., Hopovac (Karanfila) Adem, 1924., Jelečević (Reše) Jusuf, 1924. i Omić (Hamze) Hase, rođen 1918. godine. Vlada USK-a je ovaj dan proglasila danom žalosti, ali taj dan nije tužna samo Bosanska Krajina nego i cijeli civilizirani svijet.

Podsjećamo da su prije 34 godine, u periodu maj – august 1992. godine sva naselja i mjesta na području općine Prijedor u kojima su živjeli Bošnjaci bila okupirana, u velikoj mjeri razorena i opljačkana, stanovništvo protjerano, a veliki broj civila ubijen.

Poznato je da su Jevreji u Drugom svjetskom ratu obilježavani od strane fašista. Pet decenija kasnije ista stvar se desila sa Bošnjacima. U Prijedoru su srpske vojne i policijske jedinice naredile Bošnjacima i Hrvatima da nose bijele trake kao znak raspoznavanja. Po obrascu: Obilježi i ubij, srpske vojne i policijske snage ubile su 3.176 civila – muškaraca, žena i djece.

Ubijene Bošnjake su bacali u pojedinačne, zajedničke i masovne grobnice. Do sada su posmrtni ostaci ubijenih Prijedorčana pronađeni na 501 lokaciji, u 73 masovne grobnice (primarne i sekundarne), na području deset opština: Banja Luka, Bosanski Brod, Beograd, Bosanska Dubica, Bosanska Gradiška, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Hrvatska Kostajnica, Oštra Luka, Sarajevo, Sanski Most i Skender-Vakuf, te tri države: Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i Republika Srbija. Ubijeno je više od 260 žena i 102 djece. Na području općine Prijedor pronađena je najveća primarna masovna grobnica Tomašica, zatim Stari Kevljani, Jakarina Kosa, Korićanske stijene, jama Hrastova glavica, Redak i druge.

Više od 32.000 Prijedorčana je nezakonito zatvoreno u 58 koncentracionih logora među kojima su Omarska, Keraterm, Trnopolje, Manjača, Batković i drugi. Podvrgavani su okrutnom i nečovječnom postupanju što je uključivalo mučenje, fizičko i psihičko zlostavljanje, silovanje, nehumane uvjete života, prisilni rad, katastrofalne uvjete za smještaj, nedostatak i loš kvalitet hrane, vode, medicinske pomoći ili higijensko-sanitarnih uvjeta. Kod većine logoraša ostale su trajne posljedice po zdravlje. U koncentracionim logorima bili su zatvoreni i maloljetni, stari, bolesni, teški duševni bolesnici, ranjeni i povrijeđeni.

Prema relevantnim podacima samo kroz koncentracioni logor Trnopolje prošlo je oko 23.000 Bošnjaka – civila. U prijedorskim logorima smrti (Trnopolje, Keraterm, Omarska) ubijeno je oko 1.000 žena, djece i muškaraca. U ovim logorima i na drugim mjestima brojne Bošnjakinje su silovane i seksualno zlostavljane, a zabilježeni su slučajevi seksualnog zlostavljanja i muškaraca.

Prema podacima UN-a, srpske snage su nasilno protjerale više od 52.811 Bošnjaka i Hrvata s područja općine Prijedor. Vršili su oduzimanje, pljačku i bezobzirno uništavanje imovine za vrijeme i poslije preuzimanja vlasti, za vrijeme hapšenja i zatočenja, kao i za vrijeme deportacija ili prisilnih premještanja, ili poslije njih.

U Prijedoru je ubijena tromjesečna beba Velid Softić i devedesetpetogodišnja starica Zlata Krkić. Na području općine Prijedor uništene su 32 džamije i 10 mesdžida te porušeno oko 1000 privatnih objekata. Ubijani su imami i odvođeni u koncentracione logore. Posmrtni ostaci ubijenih Kozarčana pronađeni su na čak 119 mjesta. Salih Kadirić je pronađen u šahtu. Pritiskali su poklopac dok mu nisu smrskali glavu. Umro je u teškim mukama.

U selu Čarakovo je ubijeno 12 Bošnjaka, među njima i Sulejman-ef. Dizdarević. Zamotani su u džamijske ćilime i zapaljeni. Ubijen je lokalni svećenik i njegovi roditelji, a posmrtni ostaci bačeni u bunar. Ubijani su pred očima najmilijih. Tijela su prekopavana i na taj način iznova ubijana. Ostaci četrnaestogodišnjeg dječaka, Senada Beganovića, pronađeni su u četiri masovne grobnice. Takvu sudbinu doživjela su tijela većine Bošnjaka u našoj zemlji.

U Bosni i Hercegovini je bilo više od 650 logora smrti, gdje su zatvorenici mučeni i ubijani na najsvirepiji način. Snimci logora Omarska i Trnopolje pojavili su se 6. augusta 1992. godine. O njima je u više članaka pisao Roy Gutman, čuveni američki novinar i pisac.

Na području grada Prijedora srpske agresorske okupatorske vlasti su, između ostalog, pristupale selektivnoj eliminaciji Bošnjaka i Hrvata tako što su najeminentnije od njih prve zatvarali u logore i ubijali. Tako je, između ostalog, načelnik Općine Prijedor profesor Muhamed Ćehajić prvo zarobljen a potom ubijen, kao i većina profesora, nastavnika, doktora, političara, policajaca i aktivnijih imama… Navedeno je dovelo do dugoročne obezglavljenosti Bošnjaka i Hrvata.

Prijedor je mjesto gdje su sistematski ubijani intelektualci Bošnjaci i Hrvati. Među ubijenima su dr. Esad Sadiković, dr. Osman Mahmuljin, dr. Eniz Begić, dr. Rufad Suljanović, dr. Željko Sikora, prof. Hidajet Kulenović, prof. Muhamed Ćehajić, prof. Abdulah Puškar, prof. Ilijas Musić, prof. Fikret Mujakić, profesori: Uzeir, Aziz i Husein Crnić, prof. Latif Benić, prof. Idriz Jakupović, mr. Mehmedalija Sarajlić, predsjednik Suda Esad Mehmedagić, prof. Mehmedalija Kapetanović i drugi.

Posebno interesantan je slučaj ubistva profesora Uzeira Crnića na lokalitetu Korićanskih stijena.

Naime, prof. Crnića iz konvoja koji se kretao preko planine Vlašić prema Travniku, izveo je jedan njegov učenik, srpski policajac. Rekao mu je: “Izlazi profesore, idemo. Sjećate li se da ste mi dali jedinicu?”. Na Korićanskim stijenama je prof. Crnić ubijen i bačen zajedno sa još oko 200 Prijedorčana. Eksumacijom 2017. godine, pronađeni su ostaci 182 ubijenih, i to 177 Bošnjaka i 5 Hrvata. Senadin Ramić je pronašao lične predmete i bankovnu karticu prof. Crnića. Tada je rekao: “Ovo je moj profesor”. Iz ove priče se vidi sudbina jednog profesora i dva učenika. Jedan zločinac – ubica a drugi, humanista, čovjek koji 20 godina  traga i donosi malo mira porodicama žrtava. Ova priča govori o tome da jedan učenik, zločinac, nije savladao gradivo iz čovječnosti, ljudskosti, humanosti a drugi, humanista je položio test kod rahmetli profesora Crnića, kod ljudi, ali i Uzvišenog Gospodara.

Ovo je zapravo priča o tome kako su komšije, učenici, prijatelji, školski drugovi, kolege s posla ubijali one koje su poznavali. Ovo je priča o sudbini Bošnjaka i Hrvata općine Prijedor, navodi prof. dr. Mujo Begić, poznati istraživač genocida u našoj zemlji.

Ili pak primjeri Have Tatarević i Arife Garibović. Ove majke su sinonimi genocida nad Bošnjacima u Prijedoru. Majci Havi su u Zecovima, nadomak Prijedora, u julu 1992. godine četnici ubili šest sinova i muža, dok su majci Arifi u Trnopolju, kod Kozarca, ubili također šest sinova. Majka Hava je pronašla posmrtne ostatke svojih sinova i dočekala da ih pokopa, dok je majka Arifa preselila na ahiret. Nije pokopala niti jednog od svojih šestorice sinova.

Masovna grobnica Tomašica se nalazi 26 kilometara udaljena od Memorijalnog centra Kamičani. Otkrivena je nakon punih 21 godinu šutnje, a iz nje ekshumirano 469 osoba. Tijela ubijenih su dovožena do sredine augusta 1992. godine, a nakon toga prekrivena zemljom, na nekim mjestima i do sedam metara. U Tomašici je pronađeno: 20 maloljetnih osoba od kojih jedna 1979. godište – 13 godina i tri osobe 1977. godište – 15 godina. Zajedno su ubijeni: otac i sin – 30 slučajeva, otac i dva sina – 12 slučajeva, otac i tri sina – dva slučaja, otac i četiri sina – četiri slučaja, otac i pet sinova te otac i šest sinova. Treba napomenuti da se još uvijek traga za oko 500 ubijenih Bošnjaka. Međutim, grobnice se i dalje kriju od porodica i istražitelja.

Kur’an Časni kaže: “Ako neko ubije nekoga ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao” (El-Ma’ida: 32).

Koliko li je puta ubijen cijeli ljudski rod u ovoj našoj zemlji? Koliko li je svjetova ubijeno u Srebrenici, Višegradu, Biljanima, Prijedoru, Kozarcu?

Naša domovina je smrtnim sjemenom zasijana, krvlju šehidskom i suzom muhadžirskom natopljena. Ali smrt nije kraj. Šehidi su vječno živi. Oni ne umiru. Oni su svjedoci veličanstvenog cilja svoje smrti. Oni su vidioci Božanske Istine.

Čuvajmo uspomenu na šehide, Allah dragi će sačuvati uspomenu na nas. Molimo dragoga Boga da šehidima podari lijepi džennet, a njihovim porodicama sabur i mir u dušama za kojim su tragali više od tri decenije. Amin! (preporod.info)

akos.ba