Sretni ste, ali to ne znate

Piše: Ali el-Tantavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Čitao sam u biografiji Immanuela Kanta, najpoznatijeg njemačkog filozofa, da je njegov susjed imao pijetla kojeg je držao na krovu nasuprot njegovom radnom stolu. Svaki put kada bi Kant prionuo na posao, pijetao bi zakukurikao, uznemirio ga i prekinuo mu tok misli.

Kad mu je to dosadilo, poslao je slugu da ga kupi, zakolje i pripremi za jelo. Pozvao je i jednog prijatelja da zajedno ručaju. Sjedili su čekajući jelo, dok mu je Kant pričao o tom pijetlu, o uznemiravanju koje mu je priređivao i o tome kako je nakon njega napokon našao užitak i mir; kako sada može misliti i raditi u tišini, bez smetnji i bez pijetlovog glasa.

Tada je sluga ušao s hranom i, izvinjavajući se, rekao da je komšija odbio prodati svog pijetla, pa je kupio drugog na pijaci. Kant se trgnuo, a pijetao je i dalje kukurikao.

U tom trenutku razmišljao sam o tom velikom filozofu i uvidio da je bio nesretan dok je pijetao kukurikao, a sretan kad je čuo da ponovo kukuriče. Stvarnost se nije promijenila; promijenilo se samo njegovo unutrašnje stanje. Njegova duša ga je činila nesretnim, kao što ga je i činila sretnim.

Tada sam pomislio: ako je sreća u našim rukama, zašto je tražimo kod drugih? Ako nam je tako blizu, zašto je udaljavamo od sebe, idući prema njoj pogrešnim putem i ulazeći na pogrešna vrata?

Mi želimo ”zaklati pijetla” da bismo se odmorili od njegovog glasa, a kada bismo ga i zaklali, našli bismo na njegovom mjestu stotinu pijetlova, jer je svijet pun pijetlova. Zašto onda ne uklonimo ”pijetlove” iz naših glava, ako ih već ne možemo ukloniti sa zemlje? Zašto ne prilagodimo svoje želje onome što postoji, umjesto da pokušavamo da sve što postoji prilagodimo našim željama?

Spavam u svojoj kući, i ne bude me ni kola na ulici koja svojim prolaskom potresaju zemlju, ni glasovi prodavača koji odjekuju ulicom, ni sirene automobila koje ”bude mrtve”. A probudi me tek tihi šapat u kući ili lagan korak po njenom podu.

Ako zaspim u hotelu, ništa me ne uznemirava iza vrata moje sobe. Ako spavam u vozu, ne remeti me razgovor putnika pored mene niti zvuk samog voza koji se trese dok putuje.

Pa kako je moguće da sam u svim ovim situacijima podnosio ono što u vlastitoj kući nisam mogao?

To je zato što je osjet poput svjetlosti: ako ga pustiš da se raširi, obasja sve oko tebe pa vidiš i ono što voliš i ono što mrziš. A ako ga zadržiš i usmjeriš, on sakrije stvari od tebe.

Tada ne čuješ ulice, iako su glasne i snažne, a čuješ šapat u kući, iako je slab i jedva primjetan, jer si svoj osjet usmjerio na ovo, a ono si zanemario i izbacio iz sebe, pa ti je promaklo kao što u tami nestaju velike stvari.

Pa zašto ne bismo usmjerili svoj osjet dalje od svega što nam smeta? Nije svaka bol koja ulazi u srce nužna, nego je to ono što smo mi pustili da uđe svojom voljom i prihvatili svojim izborom, kao što vladar pusti neprijatelja u svoju tvrđavu kroz otvor koji sâm ostavi u zidu.

Zašto ne ojačamo svoje duše i od njih napravimo bedem koji će spriječiti ulazak boli?

Čujem vas kako šapućete: ”filozofija i iluzije”. Da, to jeste filozofija, ali nije svaka filozofija besmislica. I to jesu iluzije, ali cijeli život je ispunjen iluzijama koje se povećavaju ili smanjuju, a s njima se radujemo ili patimo.

Dvoje jednako snažnih ljudi nose isti teret: jedan se žali i jadikuje, kao da nosi dva tereta; drugi se smije i pjeva, kao da ne nosi ništa.

Dvoje ljudi istog zdravlja oboli od iste bolesti: jedan očajava, boji se i zamišlja smrt, pa ga bolest potpuno savlada; drugi se strpi, nada se i zamišlja ozdravljenje, pa mu ozdravljenje brže dođe.

A evo i priče o Bizmarku, geniju rata i mira. Nije mogao ni minute bez cigarete; stalno je palio jednu za drugom tokom dana. Jednog dana, u ratu, primijetio je da mu je ostala samo jedna cigareta. Sačuvao ju je za trenutak kada mu se tjeskoba pojača i briga poveća. Cijelu sedmicu izdržao je bez duhana, oslanjajući se na tu cigaretu kao na posljednju nadu. Kada je vidio šta je učinio, ostavio je pušenje zauvijek, jer nije želio da njegova sreća zavisi od jedne jedine cigarete.

U ljudskoj duši postoje snage koje, kada ih znate iskoristiti, mogu učiniti čuda. Te snage spavaju, a budi ih strah ili radost. Zar se nije desilo nekome od vas da se vrati kući u poslijepodnevnim satima iscrpljen, gladan i umoran, ne želeći ništa osim stolice da na nju sjedne, i tada dobije telegram od voljene osobe da se vraća s putovanja, ili hitno pismo od ministra koji ga poziva sebi da ga unaprijedi, pa odjednom osjeti lahkoću i sitost, i potrči prema stanici ili ministarstvu?

Te snage su izvor sreće. One izviru iznutra kao voda iz stijene, čista i svježa, ali vi ih ostavljate, a napajate se mutnim barama i nečistim kanalima. Mi smo bogati, ali ne znamo koliko bogatstvo posjedujemo, pa ga iz neznanja i prezira rasipamo.

Zašto ne prepoznajemo blagodati osim kada ih izgubimo? Zašto starac plače za svojom mladošću, a mladić ne uživa u svojoj mladosti? Zašto sreću ne vidimo osim kada se od nas udalji, ili je vidimo samo u tami prošlosti ili u magli budućnosti? Svako žali za prošlim vremenom i čezne za njim, zašto onda ne mislimo na sadašnjost prije nego što postane prošlost?

Mi bogatstvo mjerimo samo novcem, a šta je novac sâm po sebi?

Zar ne znate priču o bolesnom kralju kojem su donosili najukusnija jela, ali ih nije mogao jesti? Kada je pogledao kroz prozor i vidio vrtlara kako s velikim apetitom jede crni hljeb s crnim maslinama, poželio je da ima takav apetit i da bude vrtlar.

Ili priču o čovjeku koji se izgubio u pustinji i skoro skapao od gladi i žeđi? Kada je ugledao izvor vode pored kojeg je stajala kožna torba, popio je vodu, a zatim otvorio torbu očekujući hurme ili suhi hljeb. Ali kada je vidio šta je unutra, pao je u očaj, jer je bila puna zlata.

Zašto tražimo zlato kad već posjedujemo mnogo zlata? Zar vid nije zlato, zar zdravlje nije zlato, zar vrijeme nije zlato? Pa zašto onda ne koristimo svoje vrijeme? Zašto ne znamo vrijednost života?

A ljudski um, zar nije i on bogatstvo i zar nema neprocjenjivu vrijednost? Zašto onda ne uživamo u razumu? Zašto ne dopustimo umu da radi, jer kada bi radio, donio bi čuda?!

Neću vam govoriti o filozofima i pronalazačima, nego ću vas podsjetiti na nešto blisko i jednostavno: pamćenje. Zar niste čuli priču o imamu Buhariјi kada su ga testirali sa stotinu hadisa, čiji su nizovi prenosilaca i tekstovi bili pomiješani, pa ih je on ispravno poredao i svakom tekstu hadisa dodao njegov niz prenosilaca?

I o Šafiji, koji je hadise koje je čuo od imama Malika pisao na svojoj ruci, pa ih kasnije citirao napamet?

Stotine je takvih primjera kojima se čudimo. A kada bismo razmislili o sebi, vidjeli bismo da smo sposobni za nešto slično, ali to ne činimo.

Koliko svako od nas pamti imena ljudi, gradova, novina i časopisa, pjesama, šala, restorana i pića; koliko priča prenosi iz života i historije; koliko zauzimamo svoj um onim što vidimo, čujemo i pročitamo svakog dana. Kad bismo sve to zamijenili čistim znanjem, postali bismo poput onih koje sam spomenuo.

Znam jednog konobara koji je radio u kafiću ”Faruk” u Damasku prije dvadeset godina, zvao se Hilmi. On bi prolazio između stotina gostiju i pitao svakoga šta želi: kafu, čaj, sok (gazirano piće), ili limunadu – kafa crna ili sa šećerom, čaj crni ili zeleni, sokovi razni. Zatim bi stajao usred kafane i u jednom dahu naglas ponavljao sve narudžbe, i donosio bi ih tako da niko nije izgubio ni jedno jedino slovo od narudžbe.

Dakle, zdravlje, vrijeme i razum, sve je to bogatstvo, i sve je to uzrok sreće onome ko želi da bude sretan. A temelj svega i njegova srž je vjerovanje (iman). Vjera je ta koja hrani gladnog, grije promrzlog, obogaćuje siromašnog, tješi tužnog, jača slabog, čini škrtog darežljivim i pretvara usamljenost u bliskost, a neuspjeh u nadu.

A zatim gledaj one koji imaju manje od tebe, jer koliko god malo imao i koliko god bio u teškom stanju, ti si i dalje bolji od hiljada ljudi koji su po razumu, znanju, porijeklu i statusu poput tebe ili bolji od tebe.

Zapravo, ti si u boljem životu nego što su bili Abdulmelik ibn Mervan i Harun er-Rešid, iako su bili vladari svijeta. Jer Abdulmelik je imao pokvaren zub koji ga je toliko bolio da noću nije mogao spavati, a nije imao ljekara koji bi ga popravio. A ti nemaš takvu bol koju ne možeš liječiti.

A Harun er-Rešid je noći provodio uz svijeće i putovao na konjima i nosiljkama, dok ti putuješ automobilom i svijetli ti električna svjetlost. Oni su putovali iz Damaska u Mekku mjesec dana, a ti to činiš za nekoliko sati.

Stoga zapamtite, sretni ste ako spoznate vrijednost blagodati koje imate. Sretni ste ako spoznate sebe i iskoristite skrivene snage u vama.

Sretni ste ako zatvorite uši za ”pijetlove” i ne tražite nemoguće pokušavajući da ušutkate svijet oko sebe.

Sretni ste ako sreću tražite u sebi, a ne u onome što vas okružuje.

Sretni ste ako stalno mislite na Allaha, pa zahvaljujete na svakoj blagodati i strpljivi ste na svakoj nevolji, tako postajete dobitnici u oba stanja i uspješni u oba života. (saff.ba)

akos.ba