Geostrateški osjetljiva regija: Pakistan vrije – novi potencijalni konflikt
Piše: Muhamed Jusić
Ionako uzavreloj globalnoj političkoj i sigurnosnoj situaciji samo je nedostajalo još jedno potencijalno žarište i izvor nestabilnosti kakvo eskalira ovih dana u Pakistanu.
Demonstracije, pa i sukobi između demonstranata i policije, nisu u većini država razlog za paljenje alarma, ali kada je riječ o “krhkoj demokratiji” kakva je ona pakistanska, to sigurno jeste – ako ne razlog za paniku onda sigurno za oprez. Ako se tome doda činjenica da se ta zemlja kao atomska sila nalazi u nikad zvanično okončanom sukobu sa svojim, također nuklearnim susjedom Indijom, i da zemlja graniči sa hronično nestabilnim Afganistanom, demonstranti na ulicama i u vladinim institucijama u Islamabadu se ne mogu doživljavati kao samo još jedan dokaz demokratske vitalnosti društva, što bi trebalo da je slučaj. Kada demonstranti zauzmu državnu televiziju i kada ih iz nje izbace provladine paravojne formacije, a ne državne sigurnosne snage, tu onda nešto nije uredu.
Geostrateški osjetljiva regija
Ne treba zanemariti ni opasnost koja Pakistanu vreba od njihovih i talibana iz susjednog Afganistana, kao i drugih sličnih vjerom inspirisanih militantnih organizacija koje su ohrabrene usponom njima ideološki bliskih organizacija u Siriji, Iraku, pa i Libiji, kao i drugim područjima Sjeverne Afrike. A šta bi pakistanska politička scena bila bez vojske koja ju je tako dugo određivala i za čije se generale mnogi plaše da čekaju “kao zapete puške” da iskoriste svaku eskalaciju nasilja i blokadu demokratskog procesa da ponovno preuzmu vlast. Za sada vojska obećava da to neće činiti, ali poručuje da će “štititi demokratski proces”, a to je, kako znamo iz iskustva brojnih zemalja trećeg svijeta, upravo što oni misle da rade kada izvedu puč i “privremeno suspenduju ustav” te organizuju izbore iz kojih obično jedan od njih koji “nabrzaka” skine uniformu i stavi kravatu izađe kao pobjednik.
Zato svi sa pažnjom i zabrinutošću gledaju šta se dešava u ovoj strateški bitnoj većinski muslimanskoj zemlji. Zemlji sa gotovo 200 miliona stanovnika u kojoj, kako neki koji ne paze na političku korektnost kažu, vlada “poredak koji se s pravom može opisati kao feudalistički” jer, prema njima, “zemljom zapravo vladaju moćne zemljoposjedničke porodice kojih prema nekim procjenama ima 5.000 i koje drže većinu nacionalnog bogatstva. Destabilizacija Pakistana bi tu geostratešku osjetljivu regiju mogla gurnuti u nepredvidivi haos, a tzv. muslimanski svijet preko ivice internih sukoba.
Trenutno na ulicama protestuju pristaše stranke Pakistan Tehreek-e-Insaf’s (PTI) koju predvodi karizmatični Imran Khan i sljedbenici vjerskog lidera Tahira Qadirija okupljeni oko stranke Pakistan Awami Tehreek’s (PAT). Oni zajedno traže ostavku premijera Nawaza Sharifa i njegove vlade.
Ali brojni analitičari primjećuju kako osim ovog zajedničkog zahtjeva te dvije političke struje nemaju mnogo zajedničkog, te je vrlo teško garantovati da bi ostavka premijera bila rješenje, jer antivladina koalicija ima oprečne stavove o tome kuda država treba ići u budućnosti.
Prema izvještaju Međunarodne krizne grupe, Qadiri traži ostavku vlade, ali i raspuštanje svih zakonodavnih tijela te formiranje nacionalne vlade koja bi provela brze ustavne reforme koje bi “zamijenile parlamentarnu demokratiju sa neoteokratskim poretkom”.
Istovremeno, Khan, koji ima ambicije da postane premijer, optužuje vladajuću stranku trenutnog premijera Pakistana Muslima League – Nawaza (PML-N), ali i Izbornu komisiju, tadašnjeg vrhovnog sudiju Iftikhara Chaudhryja, neke medije i brojne druge institucije i pojedince da su učestvovali u organiziranoj prevari kako “bi ga pokrali” na državnim i lokalnim izborima u maju 2013. godine.
On uz ostavku premijera zahtijeva i to da svi oni povezani sa navodnim lažiranjem izbornih rezultata odgovaraju i budu procesuirani za veleizdaju, ali i da bude raspušten državni parlament, formirana neutralna prijelazna vlada i organizovani novi izbori. I dok prijeti povlačenjem svojih zastupnika iz parlamenata u provincijama Sindh i Punjab, u kojima ima minoran broj članova, čini se da ne bi bio saglasan sa njihovim povlačenjem ili čak raspuštanjem parlamenta u provinciji Khyber Pakhtunkhwa, u kojoj je njegova PTI vladajuća stranka.
Ove stranke traže od Qadirija i Khana da svoje nesporazume sa vladom riješe mirnim putem, istovremeno otvoreno odbijajući inicijativu o raspuštanju državnog i lokalnih parlamenata.
Prema istom izvještaju, sve veće političke stranke u državnom parlamentu, pa i stranka PPP ili Pakistan Peoples Party, koja predvodi opoziciju i koja je bila na vlasti sve dok je 2013. nije zamijenila PML-N, strogo se protive bilo kojim potezima koji bi ugrozili demokratski proces. Ovo i suzdržanost koju još pokazuje vojska mogu biti dobri indikatori ukoliko ne dođe do ozbiljnije eskalacije nasilja. Naime, ove stranke traže od Qadirija i Khana da svoje nesporazume sa vladom riješe mirnim putem, istovremeno otvoreno odbijajući inicijativu o raspuštanju državnog i lokalnih parlamenata. Izabrani predstavnici iz Sindha i Balochistana smatraju tu trenutnu krizu unutrašnjim sukobom između Sharifa, Khana i Qadirija, koji svi dolaze iz Punjaba, a koji prijeti da zemlju uvuče u vrtlog sukoba i ugrozi izgradnju demokratskih institucija.
Ali ovaj sukob ima i jednu sasvim drugu i ništa manje bitnu implikaciju koja se promiče zapadnim medijima, a kojima se ona u ovom trenutku ne čini bitnom.
Opširnije na AJB:
Pakistan vrije – novi potencijalni konflikt
Biografija autora
