Poučna priča: Ljubav prema džamiji je put ka dobru koje ne prolazi

U vremenu kada se često pitamo gdje je iskrena predanost, gdje je ona tiha, nenametljiva dobrota koja ne traži priznanje odgovor ponekad dođe kroz najjednostavnije prizore. Ne kroz velike govore, već kroz mala, ali iskrena djela.
U srcu Minhena, gdje se gradi bošnjačka džamija džemata Hidaje, dogodila se priča koja ne traži ukrase, jer sama po sebi nosi snagu poruke. O novoj džamiji i svim pojedinostima možete se upoznati na www.vakuf.de

Jednog dana, član džematskog odbora došao je do gradilišta kako bi obavio određene poslove. Tamo je zatekao ženu. Sama. Tiha. Pognuta. U rukama je držala sredstva za čišćenje. Čistila je prostor oko džamije.
Upitao ju je: “Šta radite ovdje?” Kroz suze, ali s neobičnim smirajem u glasu, odgovorila je:
“Iskazujem ljubav prema džamiji.”
Zbunjen njenom iskrenošću, pitao je dalje:
“Ko vam je rekao da to radite?” Odgovor koji je uslijedio bio je kratak, ali snažan:
“Ljubav prema dobru.” Zatim je nastavila, kao da iz srca iznosi ono što mnogi zaboravljaju:
“Kako da gledam da moja džamija, odnosno prostor oko nje, bude neuredan? To je džamija. Kroz nju se ogledamo mi muslimani. U džamiji i oko nje mora biti red, čistoća, ljepota. Hvala Allahu što nam je dao da je gradimo. Mi smo to doživjeli…”

U tim riječima nije bilo filozofije, ali je bilo istine koja dotiče dušu.
Dirnut njenim postupkom, uputio je dovu: da joj Allah podari svako dobro oba svijeta i da joj podari zdravlje.
Na spomen zdravlja zaplakala je. Tiho je rekla: “Eh, ta dova… ona mi je najpotrebnija. Ja, sinko moj, imam tumor. Ali se borim. Činim dobro i dobru se nadam.”
U toj rečenici stane čitava životna filozofija vjernika. Bez buke. Bez samosažaljenja. Samo čisto pouzdanje u Gospodara i odlučnost da se ne odustane od dobra.
“Čini dobro i dobru se nadaj” kaže se.
To nije samo izgovorena misao, to je formula uspjeha. To je način života.

Ova žena, koja ne želi da joj se ime zna, jer kaže: “Dovoljno je da Allah zna” postala je simbol onoga što često zaboravljamo: da se istinska vrijednost djela ne mjeri time ko ga vidi, da ljubav prema džamiji nije samo dolazak na namaz, nego i briga o njenoj čistoći, ljepoti i dostojanstvu, da se dobro čini i onda kada nas niko ne gleda i da se nada u Allahovu milost ne gasi ni u najtežim iskušenjima.
Ona je dokaz da dobro postoji.
Ona je dokaz da borba ima smisla.
Ona je dokaz da ljubav prema džamiji znači ljubav prema vjeri, Zajednici i dobru.
I možda najvažnije ona je podsjetnik svima nama:
Ako želimo promjenu, počnimo od sebe.
Ako želimo dobro, činimo ga.
Ako želimo Allahovu milost, nadajmo joj se iskreno i ustrajno, jer ponekad, najveći ljudi su oni čija imena ne znamo.
Ali njihova djela zna Onaj Koji nikada ne zaboravlja.

Neka nam primjer čestite majke bude uzor, primjer da onaj koji gradi i brine o džamiji se nada samo dobru.
Budimo graditelji dobra. Budimo graditelji džamije džemata Hidaje jer to je put naše sreće i uspjeha.

Piše: imam dr. Damir ef- Babajić