Djeca prije svega

Početak nove školske 2014/15 godine bio je jedinstvena prilika da politički subjekti i njihovi predstavnici pokažu koliko vole naše najmlađe. Očekivali smo da vikend uoči početka škole bude krcat čestitkama raznih ustanova i organizacija, a posebice političkih subjekata i njihovih predstavnika, bar u ovoj predizbornoj godini. Međutim, sjetio sam se jedne vrlo bitne činjenice, a to je nemogućnost osnovaca i srednjoškolaca da glasaju na predstojećim izborima. To je razlog zbog kojeg su naši školarci potpuno nebitni za naše stranačke velikodostojnike.

Primjetih da je jedino Damir Mašić, federalni ministar obazovanja i nauke uputio čestitke svim učenicima i roditeljima, učiteljima i nastavnicima, kao i svim uposlenicima u školstvu, zaželivši im što bolji uspjeh u učenju i radu, te obilje lijepih trenutaka, zajedničkog učenja i druženja.

Čestitke su mogli uputiti i mnogi drugi, kako kandidati za predsjedništvo, tako i oni za državni i federalni nivo. Mogli su, ali uglavnom nisu. Čast nekim izuzecima.

Nije bilo ni nekog specijalno organizovanog sakupljanja školskog pribora niti nekih organiziranih akcija tog tipa kako bi se pripomoglo djeci koja su u potrebi. Sve je to bilo svedeno na minimum (Izuzetak je bilo udruženje ”Svitanje” iz Sarajeva, , uz još manji broj nekih drugih udruženja poput udruženja ”ISRA” iz Sarajeva, ”Dirhem” iz Sanskog Mosta). Umjesto da se uključe u plemenite akcije ovog tipa, mladi kandidati za predstojeće izbore koje primjetih na raznim kantonalnim i federalnim listama, svoje vrijeme su provodili hodajući po moru, izletujući od ”stranačkih” para po obližnjim bosanskim izletištima. Sve smo to uredno propratili. A kako i ne bi kad se polomiše praveći raznorazne selfie koje po facebooku objavljuju svakodnevno, mimo onih slika koje su uradili za potrebe predstojeće kandidature.

Samo da su se sjetili da ova naša divna dječica imaju roditelje koji bi sutra mogli glasati za njih. Samo da su se sjetili na vrijeme. Ali eto nisu. Sjetiće se desetak dana uoči izbora kad će mnogi od njih biti ljubazniji prema nama kao nikad ranije. Sve dok ne prođu izbori.

Kraju šalu. Šta nam je? Zapostavili smo naše školarce baš kao da mi nikada to nismo bili. Baš kao da ne znamo da je djetetu važan svaki osmijeh, svaki bar mali, najmanji poklončić koji mu neko dadne, a posebno u momentima kad smo im najpotrebniji. Mnogo je danas roditelja koji žive u oskudici i kojima bi svaki vid naše pomoći dobro došao.

Škola je za djecu najveća životna radost. Oni žive za ponovni susret sa svojim drugovima, drugaricama, učiteljima, nastavnicima. Trenuci škole su trenuci koji se pamte i ostaju duboko urezani u našim sjećanjima. Znamo mi to dobro po sebi. Znamo, ali ne hajemo.

Nismo dovoljno svjesni da će sutra baš ta djeca biti budući ministri, premijeri, doktori, inžinjeri. I umjesto da ih od malih nogu naučimo humanosti tako što ćemo i sami biti prema njima humani, mi ih puštamo da sedmicama dolaze na nastavu bez knjiga, školskog pribora, a počesto i u pohabanoj i izderanoj odjeći i obući.

Ne govorim ovo napamet. Osvrnimo se svi malo oko sebe. Porazgovarajmo sa tom dječicom i sa njihovim roditeljima. Vidjećete da ta naša djeca zaslužuju puno veću pažnju nego što im to društvena zajednica pridaje.

Počesto čujemo frazu da se današnja djeca, za razliku od naših generacija, rađaju ”sa fakultetom”, u smislu da su jako bistra, pronicljiva i inteligentna.

Pa zašto im onda ne posvetimo veću pažnju? Zašto stranke, imućniji pojedinci, privatne firme i svi drugi, nisu uz tu dječicu i njihove roditelje? Zašto nemamo veće fondove za stipendiranja učenika i studenata?

Zahvaljujem se prijateljima iz redakcije portala ”Akos.ba” kao i mladim članovima i volonterima udruženja ”Svitanje” iz Sarajeva koji su itekako uporni u tome da se piše i govori o djeci, njihovim potrebama i pravima.

Sama vikend-akcija prikupljanja školskog pribora za djecu u potrebi, koju su ovi mladi ljudi organizirali krajem mjeseca avgusta, a što su činili i ranijih godina, dovoljan je dokaz da se može kad se hoće. Onaj ko hoće da radi i potpomaže drugima može naći na desetine načina da to učini.

Ovom prilikom apelujem i na razna sportska udruženja i klubove, razne vladine i nevladine organizacije, vjerske zajednice, kao i na predstavnike političkih stranaka, da u narednom periodu posvete puno više vremena našim učenicima i studentima, te da se udružimo kako bi imali što više fondova za pomoć i stipendiranje ove naše divne bosanske mladosti.

Redakcija portala ”Akos.ba” pratila je i još uvijek prati konkursne procedure u našim kantonima koji su vezani za prijem uposlenika u osnovne i srednje škole. Sve eventualne nepravilnosti na koje su nam sugerirali građani, kao i sami kandidati, bez pogovora smo zadokumentovali, pišući o toj tematici u više navrata, što ćemo rado učiniti opet ukoliko se za istim ukaže potreba.

Saradnici našeg portala već pripremaju korisne sadržaje i tekstove iz oblasti školske pedagogije, razvojne psihologije, nastavne komunikacije i didaktike, kako bi ubuduće i sa tim zanimljivim temama obogatili naš portal.

U ime redakcije i svih saradnika i članova Asocijacije za kulturu, obrazovanje i sport (AKOS), te pridruženih članica (UG Svitanje Sarajevo, Udruženje Selsebil Živinice, UG Put znaja Zenica, UG Vatan-Domovina USK, UG AKOS-Most Sanski Most) svim našim školarcima, njihovim roditeljima i nastavnicima želimo sretne i uspješne dane dolazeće 2014/15 školske godine.

Za Akos.bA piše: Admir Iković