Godišnjica masakra na Markalama

Polaganjem cvijeća, učenjem Fatihe i okupljanjem kod spomen-ploče, građani i delegacije odat će se počast za 68 Sarajlija ubijenih 5. februara 1994. godine na pijaci Markale, mjestu koje je tokom opsade bilo mnogo više od pijace. Bilo je to mjesto nade, susreta, razmjene hrane, vijesti i pogleda koji su govorili: još smo živi.

Tog subotnjeg podneva, minobacački projektil kalibra 120 mm, ispaljen sa položaja Vojske Republike Srpske i srpskih paravojnih formacija iz pravca sela Mrkovići, pao je na prepunu gradsku pijacu u samom centru Sarajeva. U nekoliko sekundi, svakodnevica preživljavanja pretvorena je u prizor nezamislivog stradanja.

Ubijeno je 68 ljudi. Ranjene su 144 osobe.

Pijaca kao linija života

Tokom opsade od 1992. do 1995. godine, Markale su bile jedno od rijetkih mjesta gdje su građani mogli doći do hrane i osnovnih namirnica. Tu se trgovalo, razmjenjivalo, pomagalo, čekalo u redovima i, uprkos svemu, razgovaralo. Markale su bile i mjesto susreta prijatelja, komšija i rodbine, prostor u kojem je, usred granata i snajpera, opstajao osjećaj zajedništva.

Zato je agresorski napad na Markale napad na samu srž civilnog života opkoljenog grada.

Simbol sistematskog terorisanja

Masakr na Markalama ostao je jedan od najupečatljivijih simbola sistematskog terorisanja stanovnika Sarajeva tokom opsade. Među žrtvama su bili muškarci, žene, stariji, ali i mladi ljudi koji su, uprkos svakodnevnoj opasnosti, izašli da kupe ono najosnovnije za svoje porodice.

Posljednjih godina u javnosti se spominju i istraživanja o tzv. „Sarajevo safariju“, navodima da su pojedini strani državljani, uz posredovanje agresorskih snaga, dolazili na položaje oko grada kako bi pucali na civile. I ti navodi dodatno svjedoče o razmjerama dehumanizacije kojoj je Sarajevo bilo izloženo.

Dan sjećanja na poginule građane Sarajeva

Nakon rata, 5. februar proglašen je Danom sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u periodu 1992–1995. godine. Markale su postale mjesto kolektivnog pamćenja, ali i opomene da se zlo ne zaboravlja, da se istina ne relativizira, da su ovdje ubijeni ljudi koji su samo pokušavali preživjeti.

U sjećanje na 68 ubijenih

Danas se sjećamo njihovih imena, njihovih porodica i njihovih nedovršenih života.

Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, lbro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Rizvo Sabit, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.

Oni nisu statistika. Ona su porodice, sjećanja, djetinjstva, neispričane priče.

Sjećanje je odgovornost.

akos.ba