Kako ispraviti nepravdu prema ‘nevidljivom’ djetetu
U nekim su porodicama djeca “nevidljiva”, tj. nikada ih se ne “vidi” onakvima kakvi su i kako se osjećaju. To može potrajati tokom čitavog njihovog djetinjstva i adolescencije, ili u nekim posebnim vremenskim razdobljima, kao, naprimjer, u doba puberteta.
Primjer
Ranije u knjizi, spomenuo sam Aleciu, koju sam upoznao jer su njezini roditelji zatražili razgovor. Aleciji je tada bilo 13 godina i bila je predebela pa su njezini roditelji upravo zbog toga potražili pomoć nakon brojnih i različitih neuspješnih dijeta.
Poslije desetak minuta od početka sastanka dok su njeni roditelji još marljivo objašnjavali cijelu situaciju, Alecia se digla, napravila nekoliko žustrih koraka po sobi, a zatim je, jedva zadržavajući suze i srdžbu, izlanula: “Za Boga miloga, jedino što vidite je moje meso!”
Ovim naglašenim ukorom opomenula je svoje roditelje koliko je važno da nas oni koji nas vole isto tako i “vide”.
Alecia je jedna od onih sretnika među mladima, koji su razvili zdrav borbeni duh i umijeće izraziti se riječima. Mnogi mladi njezinih godina ne bi bili u stanju tako silovito protestovati, pogotovo u takvoj situaciji. Pasivno i sramežljivo sjedili bi na stolici dok bi odrasli raspravljali o njihovim simptomima.
Alecia je spadala u kategoriju djece (i odraslih) koje ne “vide”, već samo gledaju. U njenom slučaju, to je zbog prekomjerne težine. No isto je tako moglo biti i zbog neuhranjenosti, nekakvog oštećenja, zbog izuzetne ljepote ili nekog drugog vidljivog razloga u njenoj pojavi.
Odrasli često čine jednu od dvije posebne pogreške u vezi s takvom djecom i mladima. Ili se tako jako usredotočujemo na “površinu” koliko se, primjerice, bojimo da će to učiniti druga djeca. Brinemo se da će debelog dječaka ili djevojčicu zadirkivati i tako stvoriti probleme u njihovom samopouzdanju pa mi, zato, ulažemo svu snagu naše ljubavi i predanosti u brojne pokušaje smanjivanja njihove težine. Na taj način stvaramo upravo istu onakvu situaciju od kakve ih pokušavamo zaštititi. Mi ih samo obrnuto zadirkujemo i salijećemo! Ne sarkastično i uvredljivo, već uporno i brižno.
Druga pogreška koju često činimo, sastoji se u posezanju za suviše pojednostavljenim psihološkim posredovanjem i objašnjenjima: Kakav problem leži ispod površine? To je razumljivo, jer je logika varljiva: On neobuzdano jede, a to znači da je zbog nečega nesretan. Ako uspijemo otkriti zašto je nesretan i pomoći mu, on će prestati neobuzdano jesti. No, život gotovo nikada nije tako jednostavan.
Iz puno razloga, djeca i mladi pohlepno jedu ili se izgladnjuju, a među tim razlozima postoje, naravno neki specifični, ograničeni problemi koje oni ne mogu sami razriješiti. No, najveći je uzrok njihove patnje što se ne osjećaju “viđenima”. Ta bol javlja se puno prije početka razvijanja simptoma, toliko očitih da njihovo okruženje reagira na njih.
Kao alternativa liječenju simptoma i/ili pretvaranju u detektiva koji rješava probleme, bolje bi rezultate dala (ali je i zahtjevnija) upotreba sljedećeg okvira: kada se djeca i mladi ponašaju autodestruktivno, znamo da njihovo destruktivno ponašanje predstavlja dio njih. Postoji još jedan dio njih koji je zdrav i žestok. Zdrav i žestok dio također podrazumijeva: nerazuman, iracionalan, bujan, srdit, nesretan, djetinjast, iritirajući, zahtjevan i ganutljiv. U sukobu između zdravog i nezdravog dijela, onaj zdravi i žestoki zasad gubi.
Stoga je svako suočen s istom zadaćom: otkriti onaj zdravi i žestoki dio, biti otvorenim u potrazi za njim i prihvatiti ga u sebi, gdje već dugo nije bio dobro došao. To je jedini trajniji put ponovnog jačanja samosvijesti. Ako, s druge strane, pokušavamo pobijediti nezdravi dio pomoću motivacije, sile i pokuda, uspjet ćemo samo ograničiti moć tog dijela. Može nam izgledati da smo uspjeli, ali takav uspjeh ima visoku cijenu. Ljudi koji su postali autodestruktivni, sebe poznaju samo kao takve. Izgubili su dodir sa svojim zdravim, izvornim ja, no taj je razvoj tekao vrlo polahko. Počeo je s osjećajem da onaj zdravi dio nije baš dobro došao u obitelji, a svoj vrhunac dosegao je u situaciji koju je okruženje date osobe također smatralo problemom!
“Nevidljiva” djeca često u nekom razdoblju svoga života, počinju svojim tijelom, odjećom, ponašanjem ili stavovima skretati na sebe pozornost. Izazov je pozabaviti se njihovom vanjštinom, ali je potpuno neproduktivno za sve strane. “Oni samo traže pažnju”, kažemo mi za takvo ponašanje. To je prilično točno, ali ne zbog njihove vanjštine, već zato što su “nevidljivi”.
Djeca i mladi mogu u svojim obiteljima biti “nevidljivima” i na drugačiji način. Naprimjer, to se odnosi na djecu kojoj je već u vrlo ranoj dobi dodijeljena neka uloga ili određeno obilježje kao “tipično” za njih.
To, primjerice, može biti “tatina princeza”, “mala curica”, “pametnica”, “dobra”, “nevolja”, “zatvorena”, “klaun” itd.
Primjer
Lisa ima četrnaest godina i živi s majkom, očuhom i dvije mlađe sestre. Ona je lijepa, pametna djevojčica i dobra učenica. Nema bliskih prijatelja niti ih je ikad imala – zbog čega joj je žao, ali nije zbog toga osobito nesretna.
Lisa je izravan razlog zbog kojeg su njezini roditelji zatražili sastanak. Njezin status u obitelji možemo opisati ovim riječima: “posebna”, “čudna” i “osobenjak”. U obitelji, u kojoj svi vole razgovarati i čine to često, ona se isključuje i živcira ih svojom šutljivošću. Sama po sebi malo govori, a na pitanja odgovara najkraće što je moguće.
Lisa je nedavno upitala roditelje može li se odseliti od kuće – “u internat ili nešto slično tome”. Njezini roditelji nemaju stvarno ništa protiv toga, no bilo bi im draže da se o tome odlučuje u dobrom ozračju i da razumiju razlog tome. I baš tu se suočavaju su svojim vječnim problemom: Lisa ne umije odgovoriti na takvo osobno pitanje.
Izlazi na vidjelo da su roditelji, kroz duže vremensko razdoblje, stvorili jedan nemio ritual pokušavanja voditi s Lisom osoban razgovor: postavljali bi joj pitanja poput: “Ima li nešto zbog čega si nezadovljna?” Lisa pažljivo razmišlja i pokušava naći prave riječi – riječi koje bi iskazale što osjeća i koje bi roditelji razumjeli. Ali prije, no što joj to polazi za rukom, roditelji gube strpljenje i ponovno pitaju: “Misliš li da previše od tebe tražimo kod kuće?… Imaš li problema u školi?… Lisa, da li si zbog nečeg određenog nesretna?”
Lisa osjeća njihovo nestrpljenje i bespomoćnost i misli da je nešto pogriješila, jer joj tako teško pada izraziti se riječima pa, kako bi izbjegla njihove uprte poglede, odlučuje se za odgovor – “Ne”. Ovakav odgovor, naravno, frustrira njezine roditelje, koji čine sve što je u njihovoj moći kako bi se posvetili svojoj kćerki, a zauzvrat dobivaju samo besmislene jednosložne riječi i odbijanje kao odgovor. Ova je situacija jednako tako neugodna i za Lisu. Poput sve ostale djece i mladih koja se nađu u ovakvoj situaciji, i ona je već odavna došla do zaključka da vjerojatno s njom nešto nije u redu.
Nešto kasnije, Lisa uspijeva pronaći odgovor na pitanje roditelja. Kaže im: “Mislim da ću lakše pronaći samu sebe, ako sam dalje od kuće.” Ovaj odgovor sadrži nevjerojatno uviđanje i istinu. Lisa je, ustvari, bila “nevidljivom” u svojoj obitelji gotovo čitav svoj život. Ali kako su joj roditelji na drugi način bili brižni i predani, njezin integritet ostao je neoštećen. Uspjela “se” sačuvati netaknutom. Stvarna, prava Lisa postoji negdje unutra, skupa s čežnjom da je “vide”. Prestala se nadati da će je roditelji “vidjeti” pa se, stoga, nada da će “se uspjeti pronaći”. Lisine poteškoće s osobnim iskazivanjem usko su povezane s njezinom “nevidljivošću”. Kada je pozovu i kada je okruženje strpljivo, u stanju je iskazati više nego obično, ali sve to vrlo teško i jako nesigurno. Cijelog su života njezino ponašanje i raspoloženje pogrešno tumačeni pa, kako je bila uvjerena, poput sve ostale djece, da su joj roditelji savršeni, zaključila je da s njom nešto nije u redu. Bila je uvjerena da je takva kakvom kažu da jest njezini roditelji, a ne onakvom kakvom se osjećala i doživljavala iznutra. Kako je vrijeme prolazilo, sve je manje bila spremna dopustiti svom (pogrešnom) unutarnjem “ja” progovoriti.
Kako su se stvari razvijale, Lisa nije bila jedina koju je to boljelo. Njezina majka imala je stalan osjećaj krivice zbog pomanjkanja bliskosti i dodira između njih, a njezin očuh bio je osobito frustriran zbog činjenice da sva njegova dobra volja i zanimanje za nju nailaze na odbijanje. Lisin plan bio je stvaran: dodir između sebe i ostalih članova obitelji moći će uspješno uspostaviti samo ako ona uzmogne opet pronaći sebe na svoj osoban način te ako ustraje na iskazivanju sebe u društvu ljudi koji o njoj nemaju unaprijed stvorenu sliku.
Dileme poput Lisinih postoje u bezbroj različitih oblika Mnogi ljudi ne shvate svoju situaciju prije nego dobro zađu u odraslu dob. Neki pak ljudi, kao Lisa, i pronađu rješenje svog problema u doba puberteta. Postoji zatim vrlo posebna skupina djece koji u najranijoj fazi svoga života odustaju od pokušaja da budu viđena pa se, stoga, izoliraju od roditelja i na sebe preuzimaju životnu odgovornost. Tu ćemo skupinu opisati u sljedećem poglavlju.
Zbog mnogo različitih razloga, djeca postaju “nevidljivom” u svojoj obitelji. U nekim obiteljima, roditelji djelatno pokušavaju oblikovati djecu prema određenoj slici. To mogu biti roditelji koji na zastarjeli način pridaju veliku važnost učenju djece “lijepom, pristojnom ponašanju” i koji ne smatraju važnim da djeca budu i “onakvima kakva jesu”. Slično se može dogoditi i u fleksibilnijim, suvremenijim obiteljima, u kojima su zahtjevi za “umjerenošću” i “zdravim razumom” tako istaknuti da se djeca vrlo brzo nauče otuđiti od te svoje neumjerene i nerazumne strane.
To se, također, može dogoditi i u obiteljima u kojima je brak roditelja tako problematičan i buran da djeca iz toga zaključuju da njima tu nema mjesta. Drugi se slučajevi javljaju kada je neko dijete potpuno različito od svojih starijih sestara i braće, a roditelji ne “vide” tu različitost, već je uočavaju samo kao problem. Ovo nije neobično ni kod djece koja imaju hendikepiranog brata ili sestru ili kod djece koja žive s jednim roditeljem, koji ionako već ima dosta problema sa sređivanjem svog osobnog života.
Od nevidljivog ka vidljivom
Šta roditelji trebaju učiniti kada otkriju ili kada im se ukaže da imaju “nevidljivo” dijete – dijete čije pojedinačno, osobno biće nisu bili u stanju “vidjeti” i to zbog nekog osobitog ili bilo kojeg drugog razloga.
Najprije je najvažnije oprostiti sebi i jedno drugom! Pod tim mislim na ono opraštanje u dobrom starinskom smislu, kada si dajemo dovoljno vremena suočiti se s našom odgovornošću, s našom krivnjom i, prije svega, pogledati se u oči. Ne ono jeftino opraštanje na brzinu, kada zaboravljamo što je bilo i počinjemo ispočetka. Da su ljudi umjeli “vidjeti” svoje dijete, oni bi to, sigurno, učinili. A tamo gdje to nisu bili sposobni, moraju nešto naučiti – ali i o sebi samima.
Taj proces traži vremena, ali je bitan za mogućnosti razvoja djetetove samosvijesti. Ako prevladavaju osjećaji krivnje, ili su potisnuti, dijete će primiti jak signal koji će protumačiti ovako: “Moji roditelji misle da su loši roditelji. To sigurno znači da nisu zadovoljni sa mnom ovakvim kakav sam. Inače se ne bi osjećali krivima.” Roditeljski osjećaji krivnje još više smanjuju djetetov osjećaj samosvijesti, a dovode u pitanje i izlažu opasnosti i sve druge konstruktivne stvari koje inače čine.
Ali, kakvu vrstu zajedništva treba stvarati u obitelji? Kako da bude zajedništva ako ono treba obuhvatiti dijete, koje je dosad bilo članom obitelji, no izvan tog zajedništva? Prije svega, obitelj treba činiti ono što je uvijek činila. Ako u obitelji postoji tradicija zajedništva, onda s njom treba i nastaviti. S druge pak strane, ako je u obitelji uobičajeno da svako radi svoje, tako treba i nastaviti. Ako se ovim želimo poslužiti kao mogućnošću mijenjanja načina života neke obitelji, to onda treba učiniti zato što su roditelji nezadovoljni dosadašnjim načinom, a ne da to čine “zbog djece”.
Roditelji trebaju naučiti nov i težak aspekt zamišljanja, da u kući imaju potpuno nepoznato dijete; dijete koje stvarnost doživljava različito od svih drugih i koje u mnogočemu ne sliči na ono dijete koje “poznaju” već pet, deset ili petnaest godina. Roditelji moraju poraditi na svojim uobičajenim koncepcijama i prići djetetu što otvorenije i fleksibilnije. Ne u obliku potpune žrtve, već sa spremnošću mijenjanja i preoblikovanja svojih uobičajenih granica i ograničenja.
Treba, prije svega, proteći vremena da se opet postane “vidljivim”. Razvoj dovoljnog stupnja samosvijesti i povjerenja u ljude može potrajati godinama prije negoli što će se dijete usuditi da izrazi svoje skrivene misli i osjećaje. To “ja” koje je tako dugo živjelo pritajeno, bit će izloženo i ranjivo. Ne znači da roditelji zato moraju tapkati na prstima, već da je odgoj – temeljen na osjećajima superiornosti, u obliku pokuda i prigovora – zabranjen. Ovakva zabrana pokazat će se prednošću za čitavu obitelj.
Preuzeto iz knjige: “VAŠE KOMPETENTNO DIJETE – prema novim temeljnim vrijednostima obitelji”
Broj stranica: 265
Uvez: tvrdi
Godina izdanja: 2008
Izdavač: NAKLADA PELAGO, ZAGREB
Prevela: HANA LIPOVČAK
Obrada: Akos.ba
