Smrt nije kraj, već prijelaz, ispit koji definira pravi smisao života, oblikujući vjeru i put ka božanskom, piše Daily Sabah.
Sufije smatraju “Rabita-i mevt”, ili “razmišljanje o smrti”, temeljnim elementom moralne discipline. Razmišljanje o smrti, zapravo, pruža priliku da se razumije život i sagleda dubina njegove vrijednosti kroz prizmu smrti. U tom pogledu, smrt služi kao ogledalo života, oblikujući njegov smisao. Kada je Poslanik Muhammed rekao: “Sjećajte se onoga što remeti uživanje”, njegovi saputnici su ga upitali: “Šta je to?” a Poslanik je odgovorio: “To je smrt.” Kao istina, smrt dolazi iznenada, a iluzija nestaje: istina se pojavljuje, a laž nestaje.
Muslimani vjeruju da su život i smrt stvoreni od Boga kao ispit za nas. Svrha ovog ispita, kako je spomenuto u Kur’anu, je da se vidi ko živi “u izvrsnosti”. Ko će živjeti svoj život kao da vidi Boga, a ko će živjeti drugačije? Ne možemo razumjeti život bez razmišljanja o smrti. Bez življenja života na najbolji način, nećemo biti spremni za pravi život nakon smrti. Zbog toga, život i smrt se međusobno nadopunjuju u oblikovanju Ramazana i života vjernika.
Muslimani ne smatraju smrt krajem jer život na Zemlji ne smatraju početkom. Zemlja nije početak, pa smrt, shvaćena kao napuštanje ovog svijeta, ne može biti kraj. Da bi opisali smrt, koriste pojmove kao što su “migracija”, “prolazak” i “prelazak”, koji označavaju premještanje s jednog mjesta na drugo. Jedan od najljepših izraza je “biti zaklonjen”, što znači nestati iz vida, ali biti na boljem mjestu. Kada muslimanski mislitelji opisuju smrt kao “dušu koja napušta tijelo, nikada se ne vraćajući”, imaju isto razumijevanje. Smrt nije odsutnost, već jednostavno migracija.
Vjerovanje u život nakon smrti je jedan od temelja islama. Vjernik mora prihvatiti ovo vjerovanje, inače se ne može smatrati pravim vjernikom. Međutim, koncept života nakon smrti kao “drugog svijeta” i ovog života kao “prvog svijeta” donosi sa sobom iluzije. Možemo pasti u zabludu da je naša povezanost s Bogom odgođena za sljedeći svijet. Muslimani ne razmišljaju na taj način. Za njih, Bog je svuda; mi smo s Njim ovdje, a bit ćemo s Njim na onom svijetu. Život nakon smrti je mjesto gdje ćemo susresti Gospodara kojeg smo ovdje poznavali (kroz iskustvo) na autentičniji način.
U islamskim spisima, vjerovanje u Boga i vjerovanje u život nakon smrti često se spominju zajedno. To je zbog našeg shvatanja Boga. Za vjernike, Bog nije apstraktni princip, već Bog s kojim se možemo susresti i koji će nas suditi. Vjerovanje u život nakon smrti odvaja naše razumijevanje Boga od nejasnih pojmova o božanstvu, posebno deizma. Stoga je vjerovanje u život nakon smrti dio našeg vjerovanja u Boga i čak ga garantira.
Za muslimane, vjerovanje u život nakon smrti nije samo uskrsnuće nakon smrti, već susret s Bogom i okupljanje u Njegovoj prisutnosti. To je ključna tačka. Zbog toga, koncept reinkarnacije muslimanima izgleda apsurdan. Vjerovanje u reinkarnaciju, koje život nakon smrti pretvara u nešto drugo osim susreta s Bogom, smatra se devijacijom koja zanemaruje ili podriva ovaj susret. Muslimani ne vjeruju u Boga samo kao “princip univerzuma.” Poslanik Muhammed nije došao da nam govori o božanskom principu. On nam je govorio o Bogu koji će nas suditi i okupiti u Svojoj prisutnosti.
Dva važna principa vezana za vjerovanje u život nakon smrti mogu se naći samo u religiji. Prvi je pitanje individualnosti. Bog nas je stvorio kao pojedince, a mi ćemo biti okupljeni kao pojedinci u Njegovoj prisutnosti. Ličnost svake osobe bit će sačuvana pod Božijom zaštitom. Postojanje života nakon smrti zahtijeva očuvanje našeg postojanja. Ovo se odražava u onome što se kaže o raju i paklu; ako se spominju kazna i nagrada, to znači da je naše individualno postojanje zaštićeno.
Drugi problem je individualnost Boga. Ovo se često izražava terminom “Božanska suština”. Kako bi se prevazišla nejasnoća Božanske suštine, objava nam je pružila informacije o božanskim osobinama i djelovanjima. Sve ovo potvrđuje vjerovanje u Boga koji nam se obraća kao pojedincima, koji nas sudi na osnovu naših djela i na kraju nas nagrađuje ili kažnjava. Pružajući nam ovu priliku, vjerovanje u život nakon smrti osigurava našu vjeru u Boga i naše postojanje.
