Zašto pomjeramo kazaljke: Koje su koristi, a koje negativne posljedice
Ušteda energije je ono čemu treba težiti u svakom djelovanju te je pitanje kada će se preći na stalno ljetno vrijeme; do tada ostaje da svakog posljednjeg vikenda u martu i oktobru pomjeramo kazaljke na satu.
Posljednji vikend u martu i oktobru je rezerviran za „pomjeranje kazaljki na satu“. U rano jutro posljednje martovske nedjelje kazaljka se pomjera sa dva na tri sata, a u periodu u kojem se trenutno nalazimo kazaljka će se vratiti sa tri na dva sata. Riječ je o „namještanju“ vremena koje često zovemo „ljetno“ i „zimsko“. Za razliku od zimskog vremena, koje je u suštini stvarno i realno vrijeme jer predstavlja posljedicu položaja dijela planete u odnosu na Sunce, ljetno vrijeme je dogovoreno i „namješteno“ zbog ekonomskih razloga.
S obzirom na činjenicu da rotacija Zemlje traje 24 sata toliko je i satnih zona na planeti. Prvi put su uvedene iz praktičnih i prometnih razloga. Željeznice u SAD-u i Kanadi su imale problem jer je svaki grad računao vrijeme po svom lokalnom vremenu. Tako su se New York i Boston razlikovali u nekoliko minuta što je pravilo problem redu vožnje. Danas se ekonomija niti bilo kakva druga aktivnost ne bi mogla zamisliti bez satnih zona.
Razvoj industrije je uvjetovao i neka druga „namještanja vremena“. U periodu kada su se ljudi dominantno bavili poljoprivrednim djelatnostima nije bilo pretjerane potrebe za štednjom energije. Uvođenjem klasičnog radnog vremena, a ono je direktna posljedica industrijalizacije, stvorila se potreba da se više iskoristi dnevno svjetlo koje duže traje u ljetnom periodu godine.
Franklinova ideja
Zanimljivo je da se prva ideja o „ljetnom vremenu“ javila u periodu ranog nastanka SAD-a, a tvorac je Benjamin Franklin koji 1784. godine tu aktivnost preporučuje Francuzima. Prijedlog nije prihvaćen te se moralo sačekati do početka XX stoljeća da se o njemu ponovno raspravlja. Godine 1907. William Willett je predložio Britanskoj vladi da „ubrza sat“ i to obrazložio pojavom „gubljenja dnevnog svjetla“ (Waste of Daylight). Ta ideja nije prihvaćena, ali je ono što se dešavalo nekoliko godina nakon toga natjeralo brojne vlade da uvedu ljetno vrijeme da bi se period „dužeg dnevnog svjetla“ više iskoristio.
U periodu Prvog svjetskog rata Njemačka i Austro-Ugarska su 1916. godine uvele ljetno vrijeme koje je trajalo od 30. aprila do 1. oktobra te godine. Iako je Velika Britanija bila na „drugoj strani“, 21. maja iste godine i ona uvodi ljetno vrijeme. Razlog je svakako ušteda energije koja je došla u velike probleme kao posljedica Velikog rata koji je se dešavao na tlu Europe.
Već naredne godine „ljetno vrijeme“ je uvela i Rusija, a 1918. i SAD. Zanimljivo je da se ono zadržalo samo u periodu rata, a predsjednik Woodrow Wilson je ukinuo „namješteno vrijeme“ i sve vratio na ono što su tražili farmeri u SAD-u jer im pomjeranje kazaljki nije odgovaralo.
Dio Afrike i Azije ne pomjera sat
Dužina trajanja dnevnog svjetla nije ista na svim prostorima planete. Jasno je da žarki toplotni pojas nema ovu ekonomsku potrebu te se u toj regiji nikada nije ni uvodilo ljetno računanje vremena. Države centralnog i zapadnog dijela Afrike, kao i dijelova jugozapadne i jugoistočne Azije nemaju pretjeran nedostatak dnevnog svjetla u zimskom periodu godine te nisu nikada namještali kazaljku na satu.
Ta aktivnost se provodi u umjerenim geografskim širinama sjeverne i južne polulopte Zemlje. Svakako na južnoj polulopti su „obrnuta“ godišnja doba, odnosno oni ulaze trenutno u ljetno računanje vremena. Kolika je bila ekonomska korist dužeg dnevnog svjetla, najviše govori podatak da je Velika Britanija u Drugom svjetskom ratu išla dva sata „unaprijed“. U engleskom jeziku se spomenuto djelovanje zove DST (daylight saving time), što jasno ukazuje na razloge uvođenja.
Kada je riječ o polarnim oblastima, uvođenje ljetnog vremena ne nudi nikakav benefit. Spomenute regije, osim što su slabije naseljene, imaju preveliku razliku dužina trajanja dana i noći u određenim periodima godine. Činjenica da ljeti osvijetljeni dio dana traje nekoliko dana kao i da zimi „na nebu“ nema Sunca nekoliko dana jasno govori da nema potrebe „pomjerati kazaljke“.
Mnogi prestali ‘namještati’ vrijeme
Mnoge države su prestale „namještati vrijeme“. Ekonomski razlozi i pomjeranje perioda radnih aktivnosti su formirale neobičnu pojavu. Godine 2011. Rusija je ukinula „zimsko vrijeme“, odnosno ostala na „ljetnom vremenu“ koje je, sa aspekta potrošnje energije, mnogo isplativije. Tom logikom je djelovala i Turska koja je identičnu stvar napravila 2016. godine. Brojne države Latinske Amerike, sjeverne Afrike i Azije danas više ne rade „pomjeranje kazaljki“.
Iako je naše pravo vrijeme „zimsko“, moderna ekonomija i bioritam čovjeka kao posljedica, više je akomodirana na „ljetno vrijeme“. Zanimljiva je i statistika prometnih nesreća u Turskoj jer se njihov broj smanjio nakon uvođenja stalnog „ljetnog vremena“.
Ušteda energije je bit svake aktivnosti ovog tipa. Interesantno je da se na „ljetno vrijeme“ zaboravilo nakon Drugog svjetskog rata. Naftna kriza 1973. godine, koja je uvjetovala i rast cijena energenata, natjerala je brojne da razmišljaju ekonomičnije. Bivša SFRJ je pratila veći dio Europe i Amerike te je uvela pomjeranje kazaljki 1983. godine. Duži vremenski period je „ljetno vrijeme“ završavalo na kraju septembra, a sve države Europe su se potom usuglasile sa odlukom Europske unije, koja je 2002. godine uvela da se kazaljke pomjeraju posljednjeg vikenda marta, odnosno oktobra. Na ovaj način „ljetno vrijeme“ traje sedam, a „zimsko“ pet mjeseci.
Otklon u SAD-u
U SAD-u postoji mali otklon od ovih datuma. Od 2007. godine na zapadnoj strani Atlantika „ljetno vrijeme“ počinje drugog vikenda u martu, a „zimsko“ tek početkom novembra. Ova odluka ne važi za Havaje i Arizonu. U Južnoj Americi pomjeranje vremena se zadržalo samo u Čileu, a u Africi samo u Egiptu. U Okeaniji aktivnost se zadržala na Novom Zelandu i nekim dijelovima Australije (Tasmanija, Novi Južni Vels, Viktorija i Južna Australija).
Europska unija je prije pet godina donijela odluku da „ukine promjene vremena“ i ona je trebala stupiti na snagu 2021. godine. Pandemija korona virusa je prolongirala to djelovanje, a države su se trebale izjasniti žele li ostati na ljetnom ili zimskom (realnom) vremenu.
Postavlja se pitanje kada će konačno doći do prestanka pomjeranja kazaljki. Trenutno se može konstatirati da će „ljetno vrijeme“ ponovno nastupiti 30. marta naredne godine. Iako se svake godine najavljuje da je to posljednje „namještanje vremena“, evidentno je da će se aktivnost nastaviti i sljedeće godine.
Osnovni benefiti ljetnog računanja vremena su smanjenje prometnih nesreća, pad stope kriminala, veći kvantitet trgovine, duži period rekreacije i boravka na otvorenom, smanjenje potrošnje energije, veći kvantitet turističkih posjeta, itd. Svakako se da zaključiti da se brojne aktivnosti bolje i lakše provode tokom „dnevnog svjetla“.
Postoje i negativne pojave „ljetnog vremena“. Često se govori o problemu metabolizma kod čovjeka zbog akomodacije na vrijeme te se u prvim danima uvođenja „ljetnog vremena“ bilježi smanjena produktivnost radnika. Najveći problem su prijavile avionske kompanije u SAD-u, koje su izgubile 147 miliona dolara zbog toga što su imale probleme s vremenskim rasporedima letova u državama koje ne sudjeluju u „promjeni vremena“.
Globalizacija ekonomije i radne aktivnosti koje sve manje imaju klasično radno vrijeme, kao i pojava rada za tržišta u drugim satnim zonama, predstavlja pravi izazov za metabolizam čovjeka. Ušteda energije je ono čemu treba težiti u svakom djelovanju te je samo pitanje kada će se preći na stalno „ljetno vrijeme“, a do tada nam ostaje da svakog posljednjeg vikenda u martu i oktobru pomjeramo kazaljke na satu.
