Mentalno zdravlje u doba digitalnog aktivizma

Poželjno je objavljivati sadržaj koji je provjeren i koji komunicira s drugima na ljudskoj razini uz prethodno poznavanje načina funkcionisanja društvenih mreža na kojima objavljujemo, za što bolji učinak. Konačno, treba izbjegavati online rasprave koje ne vode nikuda.

Danima iz Palestine stižu slike koje jezivo podsjećaju na agresiju na Bosnu i Hercegovinu: mrtva djeca, raskomadana tijela, napadi na humanitarne konvoje, krvavi hljebovi, uništene bolnice i pozivi u pomoć na koje se niko ne odaziva. Zahvaljujući društvenim mrežama i globalnoj povezanosti svjedoci smo genocida u stvarnom vremenu. Istraživanja pokazuju da je ljudima teško okrenuti glavu i ne gledati slike i ne čitati priče kojima smo izloženi.

Poriv da saznamo sve činjenice kako bismo se zaštitili od opasnosti i imali osjećaj kontrole nad njima, tjera nas da satima pretražujemo telefon tražeći više informacija i vijesti, koje su prvenstveno negativne. Stalna izloženost negativnim vijestima na društvenim medijima i portalima mogla bi poprimiti oblik “doomscrollinga” koji se obično definira kao navika listanja kroz društvene medije i portale kod koje korisnici opsesivno traže depresivne i negativne informacije.

Doomscrooling i digitalni aktivizam

Niz istraživanja u proteklih nekoliko godina, usred globalne pandemije koronavirusa, porasta oružanih sukoba i sve većih ekonomskih problema, ponudio je uvid u ono što nas noćima drži budnima i načine na koje društveni mediji i naši telefoni pogoršavaju osjećaj bespomoćnosti. Doomscrolling je u biti tehnika izbjegavanja koja se koristi za suočavanje s anksioznošću. Ovaj oblik konzumacije društvenih mreža može biti opasan za naše mentalno zdravlje jer pojačava negativne misli i osjećaje. Može pogoršati postojeće mentalne bolesti kao što su anksioznost ili depresija i povećati paniku i brigu.

Nadalje, doomscroling može dovesti do razdražljivosti, nedostatka produktivnosti, slabe koncentracije i mentalnog umora što dodatno može imati štetan učinak na cjelokupni osjećaj dobrobiti osobe.

Studije su otkrile da što više vremena provedemo konzumirajući negativne vijesti, veća je vjerovatnost da ćemo doživjeti poremećaje spavanja, fizičke simptome povezane sa stresom i niže samopouzdanje.

S obzirom na potencijalne emocionalne i psihološke učinke doomscrollinga, važno je biti svjestan koliko vremena provodimo radeći to kako bismo mogli poduzeti korake prema smanjenju njegovog utjecaja na naše mentalno zdravlje. Pravljenje redovnih pauza od skrolanja ili ograničavanje naše izloženosti društvenim medijima samo su neki od načina na koje se možemo zaštititi od negativnog utjecaja. Biti informisan je zdrav dio društvenog angažmana. Međutim, pretjerano konzumiranje vijesti može dovesti do prezasićenja i psihološkog otupljivanja. Vjerujemo da, ukoliko imamo sve činjenice, možemo donositi bolje odluke i zaštititi se od opasnosti. Ipak, ova iluzija kontrole i sigurnosti je zabluda.

Postoji beskrajna količina informacija za konzumiranje, tako da se nikada ne osjećamo kao da imamo sve informacije – jer nemamo i ne možemo ih imati. Usljed opsežne izraelske propagande koja nastoji ušutkati glasove Palestinaca važno je ostati informisan i podizati svijest o zločinima koje Izrael čini, ali je važno to činiti na način koji će imati više odjeka. Kada objavljujemo na društvenim mrežama, poruku šaljemo globalno pa je potrebno uzeti u obzir kako razmišljaju ljudi drugih etničkih i nacionalnih pozadina.

Poželjno je objavljivati sadržaj koji je provjeren i koji komunicira s drugima na ljudskoj razini uz prethodno poznavanje načina funkcionisanja društvenih mreža na kojima objavljujemo, za što bolji učinak. Konačno, treba izbjegavati online rasprave koje ne vode nikuda. Ličnu energiju je bolje usmjeriti na žrtve i njihove živote, glasove aktivista kao i na umjetnost.

Retraumatizacija

Dok doomscrolling može negativno utjecati na osobe koje u svojim ličnim historijama nemaju kolektivnu traumu, za osobe koje su preživjele agresiju i genocid slike ubijanja i uništavanja mogu imati retraumatizirajuće efekte. Trauma se može definirati na mnogo načina. Jednostavan način definiranja traume je da je to živi podsjetnik na živu prošlost. Bilo koja vrsta okidača u sadašnjem trenutku može momentalno vratiti naš um, tijelo i duh nazad u traumatizirajući događaj i prisiliti nas da ponovno proživimo taj trenutak sa svim istim emocijama kao i fizičkim reakcijama. Retraumatizacija se događa kada osoba ponovno doživi prethodni traumatski događaj, bilo svjesno ili nesvjesno. Ovo može biti uzrokovano stresorima koji su slični okolnostima izvorne traume poput mirisa, prostora, rasvjete, slika, sjećanja ili čak novog odnosa koji oponaša prijašnji traumatski.

Ponukane retraumatizacijom, traume iz prošlosti ponovno se proživljavaju uz dojam autentičnosti i s mnogo detalja. Za preživjele moćni vanjski okidači su neželjeni podsjetnici na to koliko su njihova prethodna iskustva zapravo bila razorna i iscrpljujuća. Retraumatizacija je ono što se događa kada postoji i okidač i novi traumatizirajući događaj. Sličnosti između traume u sadašnjem trenutku i traume iz prošlosti toliko su upečatljive da izazivaju stanje traumatskog šoka. Neki od mogućih učinaka retraumatizacije uključuju: gubitak povjerenja i sigurnosti, osjećaj pesimizma, fatalizma i cinizma, intenzivniji flashbackovi i noćne more, agorafobično ponašanje jer osoba postaje nesklona napuštanju kuće ili drugog sigurnog okruženja, povećana ranjivost na okidače kao i veća reaktivnost na stres. S druge strane, naše zajednice se nose i s izazovom transgeneracijskog učinka traume usljed kojeg mladi ljudi koji nikada nisu lično doživjeli agresiju strepe gledajući patnju palestinskog naroda i razmišljaju kako nam se svima može ponoviti period 1992-1995.

Šta možemo uraditi?

Nositi se s osjećajem bespomoćnosti koji mnogi imaju kada gledaju snimke ubijanja i uništavanja nije jednostavno. S vremena na vrijeme je bitno podsjetiti se da mi nemamo kontrolu nad onim što se dešava u našem vlastitom mikrokosmosu, a kamoli nad onim što se dešava u svijetu. S druge strane, zahvaljujući internetu i globalnoj povezanosti, imamo priliku da se educiramo o tome šta zaista kao pojedinci možemo učiniti za narod Palestine.

Danas, više nego ikada, imamo pristup mnogim izvorima i knjigama koje nam mogu pomoći da razumijemo historiju naroda Palestine i njihovu decenijsku borbu. Razne međunarodne humanitarne organizacije prikupljaju novčanu pomoć za hranu, lijekove, higijenske potrepštine i ponovnu izgradnju domova. Širom naše države ogranizuju se protesti podrške kojima se možemo pridružiti i osjećati se povezano kako s narodom Palestine, tako i s našim sunarodnjacima. Mnoge su kompanije uključene u izraelski režim apartheida i druga rutinska kršenja ljudskih prava Palestinaca. Pobrinimo se da naš novac ne doprinosi kršenju ljudskih prava.

Sada, više nego ikada, imamo priliku da se upoznamo s raznim palestinskim prvacima koji kroz umjetnost i aktivizam desetljećima govore o patnji svog naroda. Vrijeme je da ih podržimo i promovišemo. Konačno, ako je ikada postojalo vrijeme da budemo ujedinjeni kao muslimani, to je sada. Nikada ne smijemo umanjiti moć dove, našeg najjačeg oružja, i nikada ne smijemo prestati izravno moliti Onoga Koji ima svu kontrolu. Iako je teško ne prepustiti se osjećaju beznađa i bespomoćnosti kada gledamo količinu nepravde koju Izrael čini spram naše palestinske braće, valja se sjetiti šta nas njihova borba uči o trajnoj moći nade i tevekula.(Amina Duraković/IIN Preporod)

akos.ba