Bošnjaci i jelo: Profinjena kultura gostoprimstva

Međutim, postoje i jasni tragovi domaće kulture, čija bi se tradicija mogla vezati i za razdoblje prije dolaska Osmanskog Carstva, primjećuje dr. Nirha Efendić u “Kratkoj historiji kulture Bošnjaka” i dodaje da je Hercegovina, kao sunčanija strana bosanske zemlje, nudila ukusno mediteransko voće i specifične vrste meda te mliječnih prerađevina, koji se vežu samo za ovo područje.

Ipak, mnoga jela, čiju tradiciju spremanja Bošnjaci i danas čuvaju, dolaze iz orijentalne kulture, poput raznih slastica s agdom – baklave, koja se neizostavno pravi uz Bajram i kao takva smatra svečanim kolačem, koji se također priprema i uz razna veselja poput svadbe ili babina, potom hurmašica, kadaifa, halve, tulumbi, rahvanije, ružica, patišpanje i raznih drugih slatkih jela za koja se koriste jufke, masnoća i neko orašasto voće.

Sam ritual jela i njegov početak Efendić opisuje tako da se na sofru uvijek najprije prinose pecivo (hljeb, somun ili pogača) i kašike, potom tanjiri i voda, a na kraju i kuhano jelo. Jela se redaju jedno za drugim. U novije vrijeme, da bi i domaćica sjela za istu sofru s gostima, na sofru se sve prinosi odmah. Kreće se od supe ili čorbe, potom slijedi pita ili neko drugo jelo koje se jede s pecivom. Salata se također jede uz glavno jelo, a za desert se obično posluži nešto slatko, jogurt ili voće.

Kada se radi o svečanom ručku ili velikoj gozbi, koji se organiziraju prilikom mevluda ili tevhida, onda se sprema najmanje desetak raznih jela koja se serviraju naizmjenično – dva slana, pa jedno slatko i sve do kraja da bi se završilo s kompotom, paluzetom, sutlijom ili zerdetom. Djeca jedu za posebnom sofrom, uvijek prije odraslih. Odrasli sačekaju da domaćin kuće sjedne i naznači početak jela. Iz higijenskih razloga, a i prema islamskom propisu, obavezno je pranje ruku prije i poslije jela, kao i ispiranje usta poslije jela.

Kada se sofra spremala za dvadesetak i više zvanica, onda se svakome gostu prinosio leđen i ibrik s vodom te peškir. Nakon što bi gost oprao ruke, ponudio bi mu se čist peškir da ih i obriše. Ritual bi se ponovio i poslije jela. Leđen za takve prilike prekriven je lijepo izbušenim i dekoriranim poklopcem s uzvisinom za sapun, tako da voda koja sapire ruke bude skrivena od pogleda gosta. U ovom običaju bilo je iznimno važno da je voda tu, gostu pri ruci, bez pomicanja i dekomodiranja. Sav taj ritual nedvojbeno kazuje kako je riječ o jednoj profinjenoj kulturi izuzetnog gostoprimstva.

Izvor: Stav.ba