Minka
Bijeli kamion međunarodnog Crvenog križa zaustavi se odmah iza terenskog vozila UMPROFOR-a nedaleko od područne osnovne škole. Vozač spusti zadnju stranicu i pruži ruku starcu na čijim plećima se zaustavio teret dunjaluka pa ga pritišće zemlji a on se tjera uspraviti nazor. Nemere se živ kopat, niti se more živjeti a da se život ne osjeća. A mora! Valja koračati tako do Božije volje! Nosio je starac dva rata na svojim plećima, dva odvojena strijeljanja i jedan logor iz kojeg izlazi sa ožiljkom od noža ispod oka. Od kuće ostalo samo zgarište i jedino uspravna gvozdena kapija da nije izgorila, pa se sa svojom staricom, kćerkom i unukom, snahom i dvoje unučadi našao pred kućom ženine rodbine. Još jedno strijeljanje duše!
Ispred kuće stajala je Minka, djevojčica na čijoj glavi se javili prvi uvojci djevojački. U očima joj zaiskrila suza. Gledala je starca i njegove pa otvarala vrata da odmah uđu. Dozivala je majku što se zabavila u bašči dok je plijevila zelen. Starac zastade, osloni se na zid kuće, gleda Minku kao da mu je unuka, onda spusti pogled zemlji. Uzdahnu duboko. Učini se kao da je tražio zadnji udah na dnu svojih grudi da ga prospe baš tu.
-Ti si Mustafina?
– Jesam! Odgovori Minka zadovoljna da je iz osušenih usta kanula bar jedna riječ.
– Lijepo! I ja sam Mustafa!
– Znam! Rekla mi majka da će doći rodbina. Od njezine amidžišne iz Gorice. Pogorili pa u logor odvedeni. A babo veli, Kado moja, neka ih, nije nam tijesno. Tvoja rodbina je ko i moja. Požurivala je Minka u govoru.
– Eh kćeri! Eh!
Suhe, debele usne, iza kojih se izvlačili lijepo poredani zubi požutjeli od duhanskog dima, zadrhtale su pa zašutile. Ona ruka na zidu povuče kratke prste kao da će se u kamen zadjenuti. Ipak nastavi govoriti.
-Rasula se djeca ko tespih a valja mi Bogu zahvaljivati!
Onaj mi stariji ostao u logoru. Ranjen! Muče ga! Ostade s njim stariji zet sa svojim sinom. Mlađi mi sin tamo u Bosni, vele oficir u bosanskoj Armiji. Ne znam je li i živ? Imam i mlađu kćer i zeta sa dva sina u Jablanici. Hoće li Bog dati da ih sve okupim?
Minka osjeti slabost u starčevim nogama kao da će pasti pa uhvati onu ruku što je padala niz tijelo i povede ga na klupu uza zid kuće. Ostali su već bili sjeli po avliji. U odjeći koju nisu mijenjali više od mjesec, niti se kupali, zaudarali su na ljetnom suncu. Onako postiđeno svi redom su obarali pogled. Starac uhvati malu kragnu tamnog sakoa koji je to više nije. Sada izgužvan, na rubovima umašćen, samo otrcani ogrtač. Noktima otkide konac na rubu pa iz malog otvora izvadi smotuljak. Bila je to novčanica od stotinu njemačkim maraka.
– Donosim za moju porodicu!
Izgovori to više kroz jecaj. Minkini roditelji nisu na to gledali a starac je nudio ono što mu je ostalo. Jedino to vatra nije progutala i dušmani opljačkali. Minka je sjedila pored starca i sada jasno vidjela njegova dva mala oka različite boje. Koliko odricanja za porodicu? Koliko brige za djecu? Za onu koja su tu i onu rasutu da im ni traga ne zna. Za svakog! U Minkinom dječijem srcu probudi se osjećaj kojeg prije nije prepoznala. Misli su nadirale kao bujica. Jednom, kad porastem, biću učiteljica. Naučit ću djecu dobroti. Učiti samo da vole. Ne moraju znati tablicu množenja napamet. Ne trebaju učiti lekciju kako su ljudi postali od majmuna. To nikako! Dovoljno je da znaju voljeti. Brojati se može i na prste. Ali voljeti??? Imat ću i svoju djecu. Puno djece!
Još bi plovila na svojoj lađi od mašte da ju majka ne zovnu da joj pomogne podijeliti fildžane kahve od pržena ječma. Potom je trčala da od svog oca donese kutiju sa duhanom i da starcu. Više od mjesec nije smotao.
Onda je tu na avliji prostirala bošču da majka stavi veliku tepsiju pite. Gledala je brojnu porodicu sa malo zalogaja. Ostali su koji dan kod njih. Okupali se i zamijenili ponešto odjeće. Dobili američke lanč pakete sa konzervama breskvi, pa u susjedno selo. Duša izbjeglice nemere dugo pod jednim krovom. Tijesno joj. Stid je gurne u procjep pa se samo koprca. Ne diše! I tako sve dok se ne vrati na svoje ognjište makar i porušeno.
…
Puno godina poslije u Bosanskoj sobi Narodnog univerziteta u Konjicu pripremala se promocija romana. Učiteljica Minka, koračala je granitnim kockama pa uz stepenice. Sa njom treće dijete po redu od njih četvero koliko je izrodila. Na terasi uz ogradu ispred Bosanske sobe stajao je autor. Poduža sijeda kosa i brada.
– Ja sam Minka! Ovo je moja Ajša. Ona svira violinu na Vašoj promociji. Znate, mi smo rođaci.
Čovjek zašuti i vrati se tridesetak godina natrag. Daleko tamo u Bosni tumarao je između neprijateljskih linija da pješke dođe u svoje hercegovačko selo. Bio je to onaj oficir Armije u čijim venama još marširaju vojnici dobra da se ispriječe zlu. Progutao je knedlu punu gorčine, pogledao tog malog virtuoza sa violinom, pa uzdahnuo. Potom je dozivao lijepu riječ kao odbjeglu pticu, da baš te večeri sleti na mnoga usta.
Za dobro i dobrotu! Dugo u noć pružao je ruke visoko. Na dlanove je padala mjesečina a riječi sa usana odlazile dalje od mjeseca. Na reveru, umjesto novčanice od stotinu njemačkih maraka, nosio je uzdah i priču koju mu je onako s nogu ispričala učiteljica Minka.
Said Šteta, književnik i novinar
