Trideset godina od zločina na Korićanskim stijenama: Pucanj, plač, jauci
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine Bošnjaka u Prijedoru je bilo 49.351, odnosno 43,9 posto i činili su relativnu većinu u ovom gradu.
Planirano mnogo ranije, 30. aprila 1992. godine Srbi su, predvođeni Srpskom demokratskom strankom (SDS) nasilno preuzeli vlast u Prijedoru. Rezultat toga je, između ostalog i 3.176 ubijena civila. Počeli su progoni, ubijanja, maltretiranja, logori, a sa Radija Prijedor pročitan je fašistički proglas.
– Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima! Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice – čitala je sa ovog radija, pored Jadranke Vejo-Račević i Senija Džafić.
Zločini koji su se dogodili u Prijedoru specifični su po mnogo čemu. Logor Trnopolje najmasovniji je logor za civile nakon Drugog svjetskog rata, oko 50.000 Bošnjaka i Hrvata je već 1992. godine bilo protjerano iz Prijedora, više od 90 posto bošnjačkih i hrvatskih intelektualaca je ubijeno, a 95 posto zločina nad Bošnjacima i Hrvatima počinili su prijedorski Srbi, dakle njihove komšije.
Posmrtni ostaci ubijenih Prijedorčana pronađeni su na čak 501 lokaciji, u 73 grobnice na području deset općina i na teritoriji tri države, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije.
Trideset je godina od zločina na Korićanskim stijenama, kada je ubijeno više od 200 prijedorskih i kotorvaroških Bošnjaka i Hrvata. Strijeljanje je preživjelo dvanaest logoraša, a jedan od preživjelih, Sulejman Kahrimanović, ispičao je svoju priču novinarkama BIRN-a, a koju je zabilježio i Mujo Begić u svojoj knjizi Genocid u Prijedoru.
– Kad smo došli na Korićanske stijene, na onu provaliju, autobus je stao. Tu je pala komanda: “Izlazi jedan po jedan!” Iz našeg autobusa je izašao Darko Mrđa prvi, a ja za njim. U provaliji ima leševa koliko hoćeš i ne možeš disati od smrada. Haljina ima svukuda. Rečeno nam je da stanemo u kolonu dva po dva. Naređeno nam je da napravimo tri koraka naprijed i kad smo to uradili, prvi red muškaraca je bio na samoj provaliji. Rekli su nam da kleknemo i izvadimo novac i satove. Mladić kraj mene imao je zlatni prsten koji nije mogao skinuti. Tada neki vojnik reče da mu odsjeku prst, što oni zaista i učiniše. Kad su sve pregledali i pokupili šta je u koga bilo, rekli su: “Po kratkom postupku, pali!”
Njih je bilo jedno sedam do osam iza nas. Stajao sam u drugom redu i odmah se bacio u provaliju, bez razmišljanja. Metak me okrznuo na glavi, ali to nije bilo opasno. Uhvatio sam se za jedno drvo i sakrio pod panj. Tu je bila stara trava koja je narasla preko tog drveta tako da je izgledala kao neko sklonište. Čuje se kako pucaju, plač i jauci. Ljude koji nisu pali u provaliju gurali su nogama. Nakon što sam čuo da neko govori da ispod litice visi čovjek pomisilo sam da su mene ugledali. Došao je neki sa puškom i počeo pucati. Vidim, nije me pogodio, skakao bih dole dalje, ali ne mogu -visoko! Odozdo se samo čuje plač, jeka, zapomažu: “Brate, pomozi”. Tada su otišli na drugu stranu i pucali. Vratiše se nakon sat i počeše ponovo da bacaju bombe i pucaju po leševima.”
Kahrimanović je ponovo završio u srpskim rukama, a nakon jednomjesečnog mučenja uspio je doći do Bosanskog Novog, pa do Hrvatske i na kraju Norveške.
Kahrimanović je svoju priču podijelio 2009. godine, a samo tri godine nakon toga preselio je na ahiret. Na Korićanskim stijenama koje je Sulejman preživio ubijen je njegov sin Mehmed čiji su posmrtni ostaci pronađeni i ukopani nešto prije nego će Sulejman preseliti. Vjeruje se da je i to, pored svega onoga što je preživio doprinijelo njegovoj smrti.
Za zločin na Korićanskim stijenama pred Haškim tribunalom i Sudom BiH osuđeni su Darko Mrđa na 17 godina zatvora, Damir Ivanković na 14 godina, Gordan Đurić na osam godina, Ljubiša Četić na 13 godina, Zoran Babić na 22 godine, Milorad Škrbić na 21 godinu, Dušan Janković na 21 godinu, Željko Stojnić na 15 godina, Saša Zečević na 23 godine, Marinko Lepoja na 23 i Radoslav Knežević na 23 godine zatvora.
(Alem Dedić/Preporod.info)
