Pobjednički rad u kategoriji srednjih škola: Poslanik, a.s., – moj uzor

Kad sve utihne i sva se čula izoštre u jedno, pijesak mekanske pustinje, nanesen blagim, zamalo osvježavajućim povjetarcem, pod prstima je nosio osamu tamne noći, a sa njom i ono malo svježine što bi se očekivalo nakon užarenog pustinjskog dana. Pod mjesečinom se sijala slojevita vuna uzburkanog stada i iako je zasljepljujuća bjelina bila ono što je kontrastno tmini arapske noći, jedino što se, zapravo jedinstveno izdvajalo, bila je blago kovrdžava, smeđa kosa u moru te bjeline. Dječak je sjedio na krutom tlu pogleda učvršćenog na nebo.

Posmatrao je nedostižno prostranstvo prosuto treperavim zvijezdama, ne bivajući svjestan svoje životopisne sudbine, da se zvijezda vodilja nalazila upravo u njemu. Kasnije će taj isti dječak postati prepoznatljiv po svojim upečatljivim osobinama koje će zaživjeti u njegovom biću, ostati njegov vjerni pratitelj i pomagač u svim nedaćama koje će ga zadesiti u životu i postati nezaboravan uzor mnogima kojima vjera pokuca na vrata, otvarajući svoje srce svima onima koji u njoj pronalaze spokoj. Njegova igra postat će pomaganje starijim i nemoćnim, a njegova razonoda učenje i zalaganje za druge. Rođen drugačiji od ostalih po osobinama koje su ga krasile, ostat će upamćen kao odabrani i stoljećima nakon svoje smrti. Njegovo će ime odzvanjati daleko od granica mekanske pustinje, razlažući se prostranstvima i leteći na krilima ptica koje će pamtiti biće koje je sudbonosno djelovala na živote mnogih.

Iako je tek bilo podne, sunce je jedva prodiralo u kuću Abdullaha ibn Džud’ana, ne mareći za brojne ljude koji su se nalazili u Abdullahovom domu i nastavljajući svoju igru sa sjenkama. Trska i slama koje su činile krov njegove kuće propuštale su tek toliko svjetlosti iz koje bi se dalo razaznati da je ova, odveć mala prostorija, uz prisustvo ovolikog broja ljudi djelovala još manje. Miris sušenih začina i neizvjesni zvuk ključale vode koji su dolazili iz susjedne sobe, privlačili su pažnju velikih i krupnih muškaraca sa tamnim očima, koje su na puki tren bivale poput tigrovih kada bi konačno ugledao svoj plijen. U ćošku sobe, uz mali prozor koji je oslikavao što se zbivalo vani, stajala su dvojica mladića, nedvojbeno mlađa od ostalih u prostoriji. I dok je viši mladić intrigirano gledao dešavanja koja su se odigravala vani, nešto niži i po izgledu blaži dvadesetogodišnjak bio je previše preokupiran kazivanjima predstavnika uglednih mekanskih plemena. Pažnja mu je bila usmjerena na muškarca srednjih godina koji je vodio glavnu riječ o sporazumu kojeg su sklopili neposredno prije nego što su se okupljeni počeli došaptavati i užurbano razilaziti. U glavi mu je neprestano odzvanjalo “Hilful-fudul”… nikome neće bit učinjena nepravda, niti bilo koji oblik nasilja, bio on stanovnik Meke ili gost. Odveć poznat po svojoj pouzdanosti i dobroti, poslaniku Muhammedu, a.s., ovaj događaj ostat će upamćen kao vrhovni sporazum o dostojanstvu i očuvanju ljudskih prava. Bit će to prekretnica, jedna od mnogih, koja će vezati Poslanikovo srce i obavezati ga vječitom dobrotom koja će mu osvjetljavati put kudgod da krene. Njegova plemenitost i iskrenost bit će uzor generacijama, bez obzira na razlike među stoljećima, jer njegov moral postao je univerzalna vrijednost kod produhovljenog čovjeka.

622. godina je. Sunce je zašlo i pijesak koji je do maloprije bio nezamislivo vreo, polahko se počeo hladiti. Pustinja je, pored Kurejšija, predstavljala najvećeg neprijatelja na putu od Meke do Medine. Kilometri prožeti nedostatkom vode i hrane nisu spriječili Poslanika u njegovoj misiji. Hrabro je predvodio i davao motivaciju ljudima kojima je ona očajno trebala. Ovom pričom on postaje uzor svih ljudi, i onih u dalekoj prošlosti, i svih nas koji danas uzor gledamo u čovjeku koji je bio prelomna tačka, nit vodilja, između borbe dobra i zla, gdje dobro u svojoj konačnici pobjeđuje. Pređeni kilometri pod zvjezdanim nebom i užarenim suncem primicali su ih uspjehu, a ljudi koji su bili pod sigurnim okriljem Poslanika, osjećali su se lagodno, jer su njegov uzor stavljali kao preteču svega što su radili. Vjeru u njega zasadili su duboko u svoje srce prenoseći tu vrlinu generacijama, ostavljajući na nama svima trag ljubavi i vjere za Poslanika koji će nepovratno nastaviti živjeti u našim srcima i srcima svih onih na koje mi tu ljubav proslijedimo.

Čovjek lomljen nebuloznim vremenom u kojem su smutnje postale svakodnevnica, u teškim životnim situacijama, uzore traži u časnim ljudima koji su na bezizlazne okolnosti imali iskonske smjernice i određenja. U odrazu primjera u Poslanikovom životu pronalazimo altruističan uzor kako se ophoditi u epohi kojoj svjedočimo. Iako je djelovao u 7. stoljeću, postavio je granice morala koji će vrijediti sve dok se i posljednja planina ne pretvori u pepeo i dok se posljednja kap mora ne povuče, ostavljajući svijet ogoljen sa strahovima koji su sađeni vjekovima. Čak i kada je njegovo staračko tijelo podleglo svom vremenu, njegova mladalačka duša nastavila je širiti svoje granice, postajući uzorom ljudima za koje je okrilje daleke pustinje bio plod imaginacije i slika na platnu koju su samo tako mogli vidjeti i osjetiti. On, siroče, bez majke i oca, postao je inspiracije i uzor majkama i očevima daleko preko Crvenog mora i bliskoistočnih ravnica. Zaživio je kao blistava zvijezda koja noću treperi, jer i dalje ima pogleda uperenih na beskonačni svod koji traže ideal za ono što smatraju svojim općeljudskim uzorom. Ostao je oslikan umjetninama bez slika i prikaza fizičkog izgleda, jer je svojom riječju i unutrašnjom ljepotom stvarao najljepšu sliku i izgled o sebi. Njegov smijeh, šutnja i plač bili su svojina svih onih koji su se u skutu davnih priča o vremenima u kojima je djelovao, osjećali svojima. Bio je uzor jetimu, i ocu koji je prerano izgubio svog sina, i mužu kojem je prijevremeno oduzeta žena, i mladiću koji je nekoć ostao bez svega, poznajući te osjećaje bolnije nego drugi. Ponosito je stajao i bivao uzor svima nama, koji smo u njemu pronašli svaki ponaosob osjećaj povezanosti sa osobom koju nikad nismo upoznali, a opet proživjeli svaki njegov savjet. Postao je naš uzor onda kad je zaživio u svakom od nas, iako je davno otpočeo svoj počinak. Moj uzor, čovjek čija je duša plavetna poput gorskih jezera, iako je samo znala za vrući pijesak pod nogama, čovjek kojeg su opisivale njegove riječi i djela, a ne bore na licu i izgled njegovog tijela, čovjek koji je, jednom riječju, poručio poruku čitavom čovječanstvu i na kraju pripao zemlji, od koje je i postao, nikada ne prekinuvši svoju poslaničku misiju.

Sićušnog dječaka je počeo obuzimati magloviti san, kruto tlo postajalo je sve udobnije, a srebrnkasto nebo počelo se sve laganije spuštati na njega. Zvijezde su čudesno zaigrale pred njegovim zatvorenim očima, a pustinja je postala posve tiha. Dječak je u svojim snovima dosegao blještave zvijezde, a one su mu ispričale čudnovate priče, priče o dalekim morima i nepreglednim ljepotama, o mjestima u kojima sve želje bivaju ispunjene i onim posve drugačijim mjestima, gdje praznina obuzme čovjeka i njegova samoća postane jedino za šta zna pored nesnosne vrućine koja mu trajno ispuni kosti. San je požurio svoju neprekidnu igru, jer sunce je polahko izlazilo obasjavajući dječakovo lice i tjerajući ga da otvori oči koje su brzo bivale ispunjene zadovoljstvom. Tiho je ustao i poveo svoje stado sa sobom zaboravljajući san i neodoljive zvijezde. Bio je novi pustinjski dan.

Piše: Lamija Maglić, Mješovita srednja škola „Travnik“;

Pobjednički rad u kategoriji srednjih škola: Poslanik, a.s., – moj uzor