TANTRUMI – Ispadi bijesa kod djece

Scena iz prodavnice

U prodavnici ste i dijete je baš sada poželjelo čokoladicu. Vi baš i ne odobravate njegovu želju i tu kreće ispad bijesa. Zvukovi koje dijete proizvodi odjekuju na sve strane, ljudi se okreću, dijete se baca po podu, ruši stvari s polica, a vi se crvenite… Je li vam scena poznata?

Ne brinite, prizor je to s kojim se rijetko koji roditelj nije susreo, barem jednom. Možda kao roditelj, a možda i u mnogo komotnijoj ulozi slučajnog kupca ili prolaznika.

Dječji ispadi bijesa, poznati i kao tantrumi, mogu se manifestirati kroz vrištanje, plakanje, udaranje, bacanje po podu, bacanje stvari i hvatanje zraka. Jednako se događaju kod djevojčica i kod dječaka, a najčešće u dobi od jedne do tri godine. Okidači za tantrume mogu biti različiti, a najčešće je to neispunjavanje neke djetetove želje. Iza tantruma, odnosno dječjeg ispada bijesa, mogu se skrivati mnogi drugi uzroci, primjerice glad, umor, stres ili previše podražaja. Iako ponekad posebni uzroci nisu potrebni. Kod neke će se djece pojavljivati češće i intenzivnije, dok će se kod nekih pojaviti vrlo rijetko ili nikad.

Roditelji često u potrazi za nekom razlogom ili uzrokom tantruma krive sebe i kroz glavu im prolaze mnoga pitanja. Jesmo li razmazili svoje dijete i previše mu dopuštali? Jesmo li nešto trebali napraviti drugačije? Jesmo li trebali više poraditi na disciplini i poslušnosti? Susjedov mali Marko sluša sve što mu kažu, divno dijete, a ovaj naš samo vrišti….

Jednostavan odgovor ovdje stane u tri riječi: ne krivite sebe.
Ispadi bijesa su normalan i čest dio razvoja. Pojavljuju se čak i kod djece s blagom naravi. Nemaju veze s odgojem, poslušnošću ili karakterom. Pokušajte ih promatrati kao neku sasvim normalnu stvar.

Ipak, vrlo je važno razumjeti što se zapravo događa. Djeca u toj dobi još nemaju razvijen sistem suzdržavanja i kontrole, a počinju se emocionalno i socijalno razvijati te riječima ne mogu iskazati svoje osjećaje koji su u tim trenutcima vrlo intenzivni. Nemaju dovoljno širok vokabular kako bi riječima iskazali svoje potrebe i želje, stoga je ispad bijesa, iz njihove perspektive, jedini način kako uopće mogu pokazati da su nezadovoljni. Također shvaćaju da takvim ponašanjem mogu utjecati na ljude i događaje oko sebe i na taj način pokušavaju promijeniti ili shvatiti situaciju u kojoj su se našli. Kod djeteta u toj dobi javlja se potreba za sve većom samostalnošću, ono želi osjetiti sve veću kontrolu i neovisnost nad okolinom, a kada shvati da ne može sve biti baš onako kako ono želi, javlja se ispad bijesa.

Kako izaći na kraj s izljevima bijesa?

Vrlo je važno ostati smiren i strpljivo pokušati izbjeći vlastitu nervoznu reakciju zbog situacije. Koliko god je ponekad teško, ne treba zaboraviti kako smo mi ti koji možemo kontrolirati svoje emocije i tako utjecati na našu i djetetovu okolinu. Ukoliko se i mi sami počnemo ljutiti, dijete će to osjetiti, što će dodatno pogoršati situaciju. Ne smijemo zaboraviti da nam je cilj naučiti dijete kako da svoje nezadovoljstvo izražava na prihvatljive načine. Zapitajte se koliko bi vaša ljutita reakcija uz dizanje glasa doprinijela tom cilju? Naše se dijete oslanja na nas u svakoj situaciji. Ukoliko mu pokažemo da i mi u kriznim situacijama ne znamo drugačije rješavati problem nego ljutnjom, dijete će uvidjeti da je i njegovo ponašanje u redu. Ono u tim trenucima treba stabilnu osobu koja mu može pomoći. Rečenice poput: „Znam da te ovo razljutilo“ ili „Razumijem zašto si tužan“, povezuju nas s djetetom, dok njemu daju osjećaj sigurnosti. Dječji izljev bijesa nije trenutak za moraliziranje, objašnjavanje, niti postavljanje pitanja djetetu.

Roditelji često misle da je djetetu u tom trenutku potreban zagrljaj, međutim, djeca često izbjegavaju fizički kontakt u trenutku ispada bijesa. Potrebno je ostati u blizini djeteta i ne udaljavati se, jer time djetetu dajemo osjećaj sigurnosti, a naša im je prisutnost vrlo važna. Kada prođe prva navala bijesa, djetetu ponudimo zagrljaj i utjehu. Tada najčešće dolazi do plača, ponekad i osjećaja krivnje zbog onog što je učinilo.

Nikako ne govorimo djetetu da je ono zbog nečega krivo, ne rugamo mu se, ne smijemo, ne oponašamo ga, niti mu govorimo da se ponaša poput male bebe i sl. Takvim reakcijama dijete možemo povrijediti, zbuniti i frustrirati. Poruke upućene djetetu u tom trenutku trebaju biti ohrabrujuće i podržavajuće. To ne znači da dijete trebamo nagraditi popuštanjem nakon ispada bijesa i kupiti mu čokoladu ili što želi. Time šaljemo poruku da je bijes učinkovit i da će njime dobiti sve što želi, što može voditi u sasvim nove probleme. Trebamo ostati dosljedni postavljenim granicama.

Dijete u ispadu bijesa može ozlijediti sebe ili druge, bacati stvari, udarati, gristi, čupati… U tom slučaju potrebno je nježno primiti dijete uz objašnjenje da takvo ponašanje nije sigurno i to ne možemo dopustiti. Ako se nalazite na mjestu prepunom podražaja koji pogoršavaju situaciju, odvedite dijete na tiho i sigurno mjesto. Nikada nemojte biti grubi, uzvraćati udarac, gurati ga ili tresti da „dođe k sebi“. Primjena sile šalje poruku djetetu da je fizičko kažnjavanje prihvatljiv način za rješavanje problema, a to ne želite, niti je ovo ispravan put u odgoju.

Možemo li uticati na ispade bijesa kod djeteta?

Ispade bijesa najbolje je pokušati izbjeći u situacijama u kojima je to moguće. To ćemo najbolje znati ukoliko shvatimo koji je uzrok i koja je opcija uklanjanja uzroka prihvatljiva. Neki savjeti koji mogu pomoći u otklanjanju najčešćih uzroka su:

– Držite ujednačeni ritam djetetovih dnevnih aktivnosti (jelo/odmor/spavanje/igra).

– Pokušajte smanjiti podražaja iz okoline ukoliko djetetu smeta buka, jaka svjetlost ili gužva.

– Izbjegavajte odlaske u kupovine ili gužve ako je dijete umorno ili gladno.

– Predmete koje dijete ne smije dirati smjestite na mjestu koje nije dostupno, niti vidljivo ukoliko je moguće, kako ti predmeti ne bi postali predmetom ispada bijesa.

– Budite dosljedni u postavljanju jasnih granica i pridržavanju istih.

– Neka igračke i zadaci budu prilagođeni dječjoj dobi i mogućnostima.

– Omogućite djetetu manji izbor, primjerice: hoće li obući crvenu ili plavu majicu, želi li sok od naranče ili jabuke? Neka ima kontrolu nad malim stvarima.

– Birajte bitke, pažljivo poslušajte i razmotrite dječji zahtjev. Možda on ipak nije pretjeran i moguće se prilagoditi na obostrano zadovoljstvo.

– Upotrijebite humor i pretvorite obavljanje radnji koje djetetu nisu najmilije u igru, zabavu ili malo natjecanje. Nasmijte dijete, promijenite ton glasa, otpjevajte mu nešto što mu želite reći.

– Potičite dijete na verbalizaciju osjećaja, ono razumije puno više riječi nego što ih je u stanju izreći. Ovdje nam od velike pomoći mogu biti slikovnice, čitanje priča i imenovanje vlastitih osjećaja.

– Ne povisujte ton na dijete, nastojte ostati smireni i dosljedni.

– Ne nudite djetetu nagrade kako bi izbjegli ispad bijesa („Ako se smiriš, kupit ću ti to“), jer time šaljete poruku djetetu da nakon vikanja, plakanja ili udaranja slijedi nagrada te time opravdavate njegovo ponašanje.

– Potičite pozitivno ponašanje pohvalom ili zagrljajem, recite djetetu da ste ponosni na njega kada učini nešto što ste od njega tražili.

Kada se trebamo zabrinuti i zatražiti pomoć stručne osobe?

Ukoliko ispadi bijesa postanu sve češći, jači i dulji, prilikom ispada bijesa dijete ozljeđuje sebe ili druge, dijete ima negativne emocije prema svemu što ga okružuje. Ukoliko se vi osjećate loše, niste sigurni reagirate li ispravno ili ako jednostavno trebate podršku, potražite pomoć stručne osobe, psihologa ili pedijatra.

Dječji ispadi bijesa sami po sebi nisu razlog za zabrinutost i normalan su dio razvoja. Kako će dijete odrastati, upoznavati sebe i svijet oko sebe, naučit će izraziti svoje osjećaje na društveno prihvatljiv način i ispadi bijesa će bit sve rjeđi.(mojedijete.com)

akos.ba