Kod nane Fate Orlović: Lekcija o ponosu, dostojanstvu i borbi za svoje
Iako protivno mome principu, bio sam sa sekretarom Jusufom u posjeti kod nane Fate Orlović. Zapravo, smatrao sam da mnogobrojne posjete koje su bile prije nego što se nana Fata izborila za pravdu, više koriste onima koji su je posjećivali nego samoj Nani u borbi za pravdu. Pravno joj nisu mogli ništa pomoći, osim da joj daju moralnu podršku i da dokažu svoju “brigu” i svoj “patriotizam” preko njenih leđa. Međutim, kao predsjednik OO manifestacije “Žena, porodica i zajednica” dobio sam zadaću da joj uručim plaketu i skromnu novčanu hediju koje se dodjeljuju za izuzetan društveni angažman žene Bošnjakinje.
Uvijek kažem da u životu nikad ništa nije slučajno, i zaista nije jer sad mi je drago da sam bio kod nane Fate. Zašto? Evo pišem: U petak, 19.11.2021. godine, došli smo oko 11:10 pred kuću nane Fate. Zvonimo, nakon 5 minuta Nana nam otvara vrata. Ulazimo i penjemo se uz stepenice, a Nana za nama, na rukama i nogama. Pitam da joj pomognem, odbija i kaže:”Dok imalo mogu sama, ne želim.” Ulazimo u sobu, sjedamo i slušamo. Nana priča pola sata, mi slušamo. Prekida nas poziv iz Konjica. Neko zove i priča sa nanom Fatom, mi sjedimo i to slušamo 10 minuta. A šta je nama, između ostalog, kazala nana Fata?
-“Ne volim, zalut’o nam narod. Ne volim, zavidan nam narod. Ne volim, ode nam omladina. Ne poštuje se omladina. Ne volim ovo. Ne znaju oni, žao mi omladine. Ode nam pamet. Nudili su mi da ne budem ovdje, da ne živim, da odem, ali ja sam odbila. Ja hoću da ovdje živim i da ovdje umrem. Imam svega, hranu i lijekove. Iziđem dole i popijem kafu, ne slušam šta drugi pričaju. Odem doktoru i vratim se. Odem kod kćerke i vratim se. Imam zlatnu djecu, sedmero njih i unučad. Nema ih niko na svjetu bolje. Da mi ih Allah poživi.” Svoga rahmetli Šaćira spomenula je nekoliko puta. -“Dođu mi mnogi, a najviše Cerić (reis Cerić), uvijek svrati.” Jednom je došao i kaže:”Ideš na hadž, sve je spremno, samo trebaš da ideš.” Kažem mu ja:”Nemoj zamjeriti, ali neću. Ovdje je moj hadž! Vodi ti svoju Azru.” I tako je i bilo. Pričala nam je kako su joj nudili pare, i Srbi, i Bošnjaci da crkva ostane, ponavljala je. Kada sam to rekla javno, rekli su mi da nisam pri sebi, da zaboravljam. Ljutim se na njih, i nisam pristala. Govorila je nana Fata i o trenutnoj situaciji, i to vrlo pametno, razborito i razumno:”Ovi naši, ne mogu se dozvati (pameti)”, kaže nana Fata. Pitam je:”Je li ti dosadilo da se s tobom svi slikaju? Mogu li ja, radi uručenja plakete?” -“Može, samo više ne idem na televizije i ne pričam, tako mi je rekao advokat.”
Uslikali smo se. Izrekli dovu. 12:00 sati, vrijeme je džume namaza, mi odlazimo, nana Fata se zahvaljuje i blagosilja. Nana Fata ostaje u svojoj kući, na svojoj zemlji, sama, ponosna, prkosna i dostojanstvena. Drago mi je da smo je posjetili. Ne usput, niti na dan kolektivne dženaze 11. jula u Srebrenici. Nego baš sada kada mnogi koji su je posjećivali, nakon što je izvoljevala pobjedu i doživjela pravdu, više je ne posjećuju. Otiđite i vi i samo je saslušajte i poslušajte.
Ne treba nani Fati ništa – ima ona zlatnu djecu koja joj hizmete. Da je Bog dragi poživi, kao i njenu djecu.
Treba nama – da naučimo od nane Fate šta je ponos, šta je dostojanstvo i šta je borba za svoje.
Piše: Zehrudin Hadžić
Akos.ba
