Prijatelj, dobrotvor i konzul svoga kraja

Prema Émilu Durkheimu postoji pet strukturnih elemenata društva i ljudskih zajednica. To su: morfološka baza društva; društvene institucije; društveni simboli; kolektivni ideali i vrijednosti i kolektivna svijest. Pod morfološkom bazom društva Durkheim podrazumijeva “sve ono što se odnosi na demografiju i geografiju seoskih i gradskih centara”. Dijeli morfološku bazu društva na društvenu morfologiju i društvenu fiziologiju.

Društvene grupe kao materijalne fenomene i proučavanje društva u spoljašnjoj strani proučava društvena morfologija. Konkretno da se izučava i sagledava geografska situacija naroda i njegove organizacije, brojnost stanovništva, njegova gustina naseljenosti i raspored u prostoru, a društvena fiziologija proniče i razumijeva društvo iznutra i obuhvata posebne sociologije: sociologiju religije, sociologiju etike, sociologiju saznanja, sociologiju lingvistike, sociologiju politike i međuljudskih veza i odnosa.

Za Georgesa Gurvitcha društvena morfologija za temu ima “u realitetima kao što su geografska i demografska osnova, gustina stanovništva i njegov raspored na zemlji, pokretljivost od sela ka gradu, spomenici, zgrade, crkve, kasarne, stambene zgrade, kolibe, barake, putevi, radionice, magacini i sve što čini materijalnu bazu društva”.

NA SUNČANOJ STRANI

Kada je riječ o geografiji i demografiji seoskih i gradskih centara, rukopis knjige pred nama na 140 stranica odnosi se na tri ključne imenice: Velež, Podveležje i Podvelešci. Na 87. stranici knjige Nermana Zlomužica, rođ. Husović piše: “Podveležje je smješteno na podnožju planine Velež, na njenom jugozapadnom dijelu. Nalazi se na granici srezova mostarskog i nevesinjskog. To je tipična kraška površ na prisojnoj (sunčanoj) strani Veleži. Proteže se, uglavnom u pravcu sjeverozapad-jugozapad, oko kotline Bijelog Polja, njenog odsjeka iznad Vrapčića na sjeverozapad do ceste Mostar – Nevesinje na jugoistoku. Sa sjeverozapada ograničeno je uglavnom odsjekom Veleži iznad mostarske i bjelopoljske kotline te Mostarskog polja (Bišća) nad Donjim Gnojnicama i Dračevicama do Blagaja. Granica mu je prirodna sa svih strana osim na jugozapadu, gdje je Podveležje tijesno povezano sa Vranjevićima, Kamenom, Žuljima i Rabinom do Bakračuše”.

Na ovoj površini smješteno je sedam sela Podveležja, koja čine prirodnu geografsku i etnografsku cjelinu. Podveležje je dobilo ime po planini Velež. Sama planina je ženskog roda. Narod s obje strane Veleži upotrebljava tu imenicu uvijek u ženskom rodu. Podvelešci to redovno čine u svojim “kajdama”. Sedam podveleških sela su: Podvelež, Gornje Opine, Gornje Gnojnice, Dobrč, Banjdol, Kružanj i Kokorine. Najbliže komšije su im sela: Kočina i Gnojnica, Dračevica, a prema Nevesinju: Vranjevići, Kamen, Žulja i Rabina.

Prvi puta u životu kroz ta mjesta na putu za Nevesinje i selo Hrušta prošao sam makadamskom cestom prije 53 godine, preciznije 1968, kao softa za ramazansku praksu. Od tada sam svojim žićem i bićem, a od 1999. i porodično-prijateljskim vezama skopčan sa Hercegovinom. Nezavisno od toga, u Hercegovini imam puno poznanika i prijatelja ili rođaka po duši. Ipak, u tekstu je riječ samo o Veležu, Podveležju i Podvelešcima.

Kada sa geografije pređemo na demografiju, u Gornjim Opinama žive porodice Gosta i Masleša, Gornjim Gnojnicama porodice Krahan, Špago, Juklo, Puce, Isić, Hadžić-Krhan, u Dobrči porodice Marić, Ćorić, Đuliman i Puce, u Podveležju porodice Marić, Jelovac, Puce, Feriz, Pintul, Pekušić, Jašarević, Buškajilo, Nožić, Smajkić, Husnić, Fajić, Brkan, Voljevica, u Banjdolu porodice Zlomužica, Fazlić, Jelovac, Tule, Brkan i Husnić, u Kružanju porodice Maksumić, Crnalić, Voloder, Memić, Tojaga, Puce, Crnomerović i Husić i u Kokorini porodice Begović, Crnalić, Džafić, Husić, Hodžić, Mušinović, Maksumić, Marić, Omanović, Pobrić, Selmanić, Šuta, Voloder, Količić, Zuhrić, Mrndžić, Tanović, Brkljača, Brstina, Savić, Jarak i Soldo.

Dakle, u sedam sela živi 61 prezime, s tim da prezimena nekih porodica žive u dva, pa čak i u tri sela. Na samom početku rukopisa prije predgovora nalaze se okvir i generalna informacija: “Na području mjesne zajednice Podveležja u sedam naselja Gornje Opine, Dobrč, Gornje Gnojice, Podvelež, Banjdol, Kružanj i Kokorina oko 1971. godine živjelo je 3.300 stanovnika, odnosno 630 porodica. Pretežno zanimanje stanovništva ovih naselja bilo je stočarstvo i zemljoradnja sa preko 60 hiljada sitne i 3.500 krupnih grla”.

Bez obzira na to što je rukopis knjige: “Moji Podvelešci” sa elementima topike – učenje o mjestima, povijesti, povijesnih spomenika i artefakata, geografije, demografije, sociografije, sociometrije, statistike, preciznih podataka, antropologije, arheologije – posebno stećaka, etnografije i etnologije – posebno kada su u pitanju nošnja i način kulturnih odnosa i veza među ljudima, priznajem da bih u rukopis proniknuo iznutra u smislu razumijevanja i smislenog povezivanja događaja u njihovom toku i procesu, u okviru vremena i prostora, moram se pozvati na Ibn Halduna i njegovu “Mukaddimu”. Njegova fundamentalna postavka ili hipoteza glasi – sva društva na svijetu prolaze kroz dva osnovna oblika, a to su nomadi (stočari) i sjedioci. Ova dva oblika i okvira formiraju sliku svih društvenih zbivanja u povijesti.

U svakom društvu prvo se razvijaju stočarstvo, voćarstvo, povrtlarstvo, poljoprivreda, trgovina, znanost i profesije. Svaka civilizacija počinje od nomada sa planinskih visova, sela, naselja, gradova, sjedilaca i provincija, a završava državom. Mudri ljudi su pisali da na selu žive bistri, mudri, promućurni, pronicljivi, praktični i dosjetljivi ljudi bez viška mašte i da na selu nema glupih ljudi, ali ima lažova, varalica i kradljivaca kao i u gradovima. Nacionalne vođe su usud i potreba gradova i građana i nisu te vođe uzrok što su vođe, nego su rezultat i posljedica kolektivne svijesti i volje ljudi u gradovima, da ih neko vodi jer nemaju povjerenja u sebe.

KNJIGA KOJA NAS VRAĆA PAMETI

Rukopis knjige prije svega i na prvom mjestu odlikuju argumenti i dokumenti u riječi i slici, izuzetno uspješne komparacije, konstatacije, analogije i lucidna zapažanja detalja. U Predgovoru prof. dr. Arif Smajkić (amidžino ime) piše: “Knjiga Ahmeda ef. Smajkića, moga rahmetli oca, kombinacija je slikovnih i tekstualnih sadržaja o doživljajima, sjećanjima koja su ispunila njegov život od 1900. do 1995. godine”. Ovo je, ustvari, u jednoj knjizi dvostruka knjiga autora Ahmeda ef. Smajkića i istovremeno knjiga o Ahmedu ef. Smajkiću od njegovih rođaka, prijatelja, poznanika i saradnika. Ali, to je i knjiga o njegovim savremenicima, prijateljima i saradnicima kadiji Beširu ef. Pintulu (1900 – 1992), Džiho (Muje) Halilu, Fajić h. Aliji (1907 – 1987), Fazlić Muji, Gosto Ibrahimu ef, Husnić Muji, zvanom Brki, Isić Ibrahimu ef, Jelovac Ahmedu ef, Kebo Hasanu ef, Krhan-Hadžić Muminagi, Krhan Halilu ef, Marić Mrndžić Muradu ef, Memić Osmanu ef, Maksumić Omeru, Pekušić Halilu, Ramić Mustafi, Trnovac Omeru, Tule Halilu ef, Voljevica Hamidu i Zlomužica Aliji ef.

Dvojica od ovih suvremenika Pintul i Jelovac rođeni su 1900. godine, trojica: Gosto, Marić i Memić 1899. godine. O tim ljudima pisana su svjedočanstva, u rukopisu knjige ostavili su njihovi saradnici, prijatelji, poznanici, komšije i ljudi koji poznaju i priznaju vrijednosti. Za čovjeka pod čijim imenom se štampa knjiga, Ahmeda ef. Smajkića, akademik Fazlija Alikalić će 25. aprila 1995. godine, u povodu smrti Ahmeda ef. napisati: “Ahmed ef. Smajkić je rođen u Podveležju, na kraškoj visoravni pod Velež planinom, gdje stoluju i smjenjuju se žega, suša i nesmiljena bura. To je grupacija muslimanskih sela nadomak Mostara, jednim krajem oslonjena na Mostar (Dobrč je, može se reći, mahala Mostara), drugim (Kokorina) dopire skoro do Nevesinja. Tegobe života u Podveležju Ahmed ef. je zapamtio kroz svoje djetinjstvo i mladost. Svejedno, otac ga je poslao u Mostar, gdje je završio poznatu Koski Mehmed-pašinu medresu i stekao zvanje muallima. To je bilo mnogo i vrlo rijetko u to gluho doba. Vratio se u svoj kraj i u njemu na dužnosti proveo pola života. Ahmed ef. je u prosvjetnom i društveno-političkom životu Podveležja ispisao najbolje stranice života. Ne znam čovjeka iz Podveležja koji je više učinio i više zaslužio za unapređenje svoga kraja. S Mostarom, u kojem je uvijek imao brojne prijatelje i poznanike, muslimane i nemuslimane, bio je tijesno i životno povezan. Dugo je bez prekida bio istaknuti član Sreskog vakufskog povjerenstva, zajedno sa Husagom Čišićem, Dervom Grebom, kadijom Beširom ef. Pintulom i drugim. Poslije Drugog svjetskog rata preselio se sa porodicom u Mostar. U Narodnooslobodilačkoj borbi (1941 – 1945) preko Podveležja su vodili skoro svi izlasci partizanskih boraca i mnoge najpovjerljivije veze Mostara sa partizanskim jedinicama u šumi. Efendija Smajkić se u teško nezaboravno vrijeme također angažovao na brojnim zadacima i zaslužio neosporno društveno priznanje. Poslije oslobođenja (1945) bio je jedno vrijeme u funkciji potpredsjednika, a poslije načelnik za prosvjetu Sreskog NO Mostar. Nikada nije zaboravio ni svoju profesionalnu dužnost. Bio je imam u džamijama, najprije u Podveležju, a zatim u Gnojnicama, i na kraju u Mostaru. U proteklim decenijama poslije Drugog svjetskog rata, Podveležje se počelo mijenjati (škole, stanovi, putevi, zaposlenje itd) nabolje. Iz kraja u kome do rata nije bilo ni osnovne škole (1946. prva otvorena) i školovali su se i izrasli mnogi domaći ljekari, profesori, pravnici, doktori nauka. U svim uspjesima i napretku cijelog kraja, ne bi bilo teško prepoznati i dio nesebičnog rada i nastojanja i Ahmeda Smajkića. Time se on još za života upisao u nezaboravne prijatelje i dobrotvore svoga kraja. Pamtit će ga po dobru neosporno i Mostar i Mostarci. Živio je časno i ovaj svijet napustio sa svjetlom na obrazu i vjerom u srcu”.

Upravo o takvom Ahmedu ef. kao svjedoku vremena svoje sjećanje u dva teksta piše njegov bratić i dugogodišnji mostarski muftija Seid ef. Smajkić u ovoj knjizi. Kao što s pravom za Ahmeda ef. Smajkića akademik Fazlija Alikalić piše i svjedoči: “Efendiju Smajkića sam poznavao skoro šezdeset godina i imao priliku da iz bližeg pratim njegov rad. Bio je nepisani ‘konzul’ Podveležja i Podveležaca. Njegovi problemi su bili problemi Podveležja i njegovih ljudi: paša i ispaša stoke na merama i planinskim pašnjacima, obrazovanje djece i omladine, zdravlje naroda, zapošljavanje”, za kadiju Bešira Pintula i stogodišnjaka iz istog sela bili su slični izazovi u Makedoniji. Kao izuzetno hrabar, energičan i principijelan čovjek borio se protiv svake vrste diskriminacije, otimačine vakufske zemlje, bespravnog i nepotrebnog rušenja džamija, protiv predrasuda, neznanja, zatucanosti, protiv zabrana obrazovanja i školovanja muslimana i zalagao se za otvaranje mekteba. Tako je u Makedoniji otvorio više od 20 mekteba.

Kako piše Izudin Pintul: “Bešir ef. se u Beogradu energično zalagao za vjerska, kulturna i etnička prava muslimana u Makedoniji”. Organizirao je narod i bio je na njegovom čelu u sprječavanju rušenja vjerskih objekata. U toku Drugog svjetskog rata agituje i poziva narod na borbu protiv fašizma i prihvatanje NOR-a. Osuđuje zločine nad Srbima i Jevrejima i potpisuje Mostarsku rezoluciju. Čuva dokumentaciju, posebno sudsku arhivu i gruntovačku dokumentaciju. Pravi registar svih knjiga Karađoz-begove biblioteke i sve knjige slaže u 11 sanduka i prosljeđuje u Gazi Husrev-begovu biblioteku 22. marta 1950. godine. Kao što su sva četverica Ahmed ef. sinova završila fakultete: Abdurahman, inžinjer agronomije, Esad, inžinjer ageonomije, Safet, doktor profesor pedagogije, i dr. Arif, profesor porodične i socijalne medicine, tako je i sve četvero Bešir ef. djece steklo fakultetske diplome: sinovi Izudin, doktor i specijalista urologije, Seid, inžinjer arhitekture, kćerke Sadeta, diplomirani pravnik, i Selma, profesorica jezika i književnosti. Za Hamida Voljevicu, Fazlija Alikalfić, dr. Safet Mujić, Dervo Grebo, Tvrtko Kanaet i Lovro Dojmi su znali reći: “Bio je i svjetski i seoski čovjek”.

O Marić Mrndžić Murad-hodži prof. dr. Gordana Muzaferija je zapisala: “Plemenitim ljudima, koji su me naučili da svi putevi vode u vlastitu kuću i da nije sve na prodaju”. Dobro je podsjetiti posebno one koji se postavljaju kao gospodari i jedini vlasnici antifašizma iako nisu branili ni Bosnu od 1992. do 1996. godine da su tri sina Kebe Hasan ef. i to Muhammed, Mujesir i Munib zajedno sa ocem bili hrabri i istinski borci NOB-a i da je Muhammed u aprilu 1945. godine položio život za slobodu i odbranu zemlje. Kako zapaža i zapisuje muftija Smajkić na str. 65: “Spomenuta imena rodoljuba i antifašista iz krila Islamske zajednice po neselektivnom uzroku odaju zanimljivu strukturu nosilaca antifašističkog otpora našeg naroda. Dvojica uglednih imama (Hasan Kebo i Ahmed Smajkić), jedan kadija (Bešir Pintul), jedan muftija (hafiz Omer ef. Džabić), jedan učeni muderris, gradonačelnik Mostara i budući reis (Ibrahim ef. Fejić)”.

POUKA I PORUKA RUKOPISA KNJIGE

Ljudskoj svijesti i pameti teško je shvatiti, a kamoli objasniti kako su ljudi stoljećima živjeli i preživljavali u selima Podveležja kada nije bilo ni škola, ni cesta, ni industrije, ni privrede sa malo simbolične poljoprivrede i voćarstva. To je kraški kraj kamena, suša, nesmiljenih bura, pun škrapa i vrtača dubine do pet i promjera između 30 i 50 metara. U čitavom Podveležju nema stalnih potoka i živih izvora. Glavni izvori i vode su nekoliko bunara od kojih su samo neki imali žicu žive vode, a većina nema i u njih se skuplja voda preko zime i za vrijeme kiša. To su dobro poznate čatrnje u Hercegovini. Sljedeći izvor vode bio je led koji se na konjima donosio sa Veleža iz vrtača vađen i topljen. Kako je bilo i koliko je teško bilo napajati toliko brojnu stoku sa toliko malo vode? Haldun piše da su sve ljudske zajednice prošle kroz nomade i sjedioce.

Podvelešci, mada su po mnogim odlikama bili sjedioci – imali su kuće i stalna boravišta po osnovnom zanimanju i životnom izvoru prihoda – stočarstvu; jedan broj članova porodice u toku godine juni-septembar sa stadima je živio izvan svojih naselja koja su bila udaljena tri dana sporog hoda. Tamo su odlazili sa svojom stokom, na planine Bjelašnicu, Visočicu i Grušču. Naravno, oni nisu nomadi jer nomadi nemaju privatne, osim lične imovine, nemaju kuća i stalnih boravišta, žive u šatorima i u stalnom su pokretu, a Podvelešci imaju i svoja naselja, i svoje kuće, i svoju privatnu stoku, i imovinu, i svoje označene i poznate pašnjake, i kolibe na koje su plaćali porez u doba Austro-Ugarske i Kraljevine Jugoslavije. Ima nešto drugo, iznutra, a to je što povezuje nomade i Podvelešce.
Prema Haldunu, asabija je specifična vrsta veza i odnosa među ljudima, utemeljena na krvnom srodstvu ili nečemu što je slično tome, kao što su surovi uvjeti života u pustinji i planinama i ista životna i egzistencijalna sudbina. Asabija je oblik društvene veze s naročito ispoljenom solidarnošću i privlačnošću zajednice. Gubitak jednog člana je gubitak za čitavu zajednicu. Član grupe osjeća stid ukoliko je saplemenik izvrgnut teškoćama i on želi da ga brani od neprijatelja. U tom osjećanju i ponašanju, kod nomada utemeljenom na asabiji, a kod Podveležaca i na islamu je garancija opstanka zajednice.

Kao što nomadi brane, hrane i brinu se sami za sebe, tako su Podvelešci od početka oktobra 1941. formirali Narodnooslobodilački odbor, sa osnovnim strateškim ciljevima da se spase životi i imovina svih ljudi od četnika i ustaša, da se omladina odvraća od mobilizacije u domobrane i ustaše, da se pomaže NOP-u i da se spašavaju Srbi i Jevreji. Tako su svi putevi iz Mostara u partizane i slobodu vodili preko Podveležja, a preko zapadne Hercegovine malo koji. Primjer organizacije života i odbrane u toku Drugog svjetskog rata u Podveležju, odbrane Žepe i Breze od 1992. do 1996. godine i kako su primani, dočekivani i zbrinjavani partizani i pripadnici Armije BiH, pogotovu ranjenici, može se navesti u svakom leksikonu o totalnom odbrambenom ratu od totalne agresije.

Kada je u pitanju demografija u BiH, nema manjeg grada, u procentualnom smislu, od Stoca, sa više iškolovanih i ostvarenih pojedinaca, a od seoskih naselja to su Podveležje i Žepa. Četverica braće Smajkića Ahmed, Arif, Smail i Derviš u ona vremena bili su imami, a Dervišov sin Seid postao je mostarski muftija. Ahmedova dva sina su univerzitetski profesori, a dvojica sa fakultetskim diplomama.

Tu je i porodica Jelovac, počevši od Ahmeda ef. Jelovca, preko fakultetlija, braće Selima, Osmana i Ramiza i njihovih rođaka braće Enesa, Hamdije i Asima Jelovca. Tu su i mnoge druge uspješne i školovane porodice: Omanovići, Memići, Zlomužice, Pobrići, Marići, Puce, Đulimani, Voljevice, Voloderi, Maksumići i Isići. Što se tiče Žepljaka, nema do kojeg znanja, diplome i titule do sada nisu stigli. Toplo i iskreno preporučujem da se knjiga Ahmeda Smajkića “Moji Podvelešci” štampa.

Piše: Mustafa Spahić