Transkripti genocida: Dokazi namjere i realizacije zločina rukovodstva srpskog naroda u BiH

“Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog praznika srpskoga poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. Napokon, došao je trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru”, zloslutne su riječi kojima je komandant Vojske Republike Srpske, ratni zločinac Ratko Mladić nagovijestio genocid u Srebrenici po ulasku u zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija (UN) 11. jula 1995. godine.

Mladićeve riječi i ubistvo više od osam hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka realizacija su planiranog udruženog zločinačkog poduhvata najavljenog i isplaniranog na sjednicama Skupštine srpskog naroda/Narodne skupštine Republike Srpske u Bosni i Hercegovini.

Stenogrami objavljeni u projektu Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari “Genocide papers” ili “Transkripti genocida”, u koje je Anadolu Agency (AA) imala uvid, jasno i bez ikakve dvojbe kroz izjave poslanika i rukovodstva Skupštine srpskog naroda u BiH/Narodne skupštine Republike Srpske pokazuju namjeru, ciljeve i metode procesa stvaranja “srpske države” na teritoriji Bosne i Hercegovine koji će ovaj prostor pretvoriti u poprište najtežih ratnih zločina od Drugog svjetskog rata na prostoru Evrope.

– Olakšan pristup –

Dokumenti su poznati odranije, ali teško pristupačni i neprilagođeni za jednostavno pretraživanje. Zahvaljujući projektu MC Srebrenica – Potočari dokumenti će biti dostupni univerzitetima, organizacijama civilnog društva, istraživačima, novinarima i zainteresovanim pojedincima koji će moći pretraživati transkripte sa sjednica.

Među njima će moći pronaći uvod za Mladićev krvavi pir u Srebrenici čak iz 1991. godine kada je Rajko Dukić otvoreno govorio o buni protiv dahija.

“Takođe treba da oročimo ili u okviru ove tačke ili u kasnijoj raspravi rok dokle ćemo voditi razgovore i pregovore sa partnerskim ili koalicionim strankama. Jer, očigledno ako se ova nadmena koalicija ne urazumi da ne mogu ovako da rade, ja sam gospodo, ubijeđen da će 21. decembar 1991. godine biti početak bune protiv dahija”, najavio je na 4. sjednici Skupštine srpskog naroda 21. decembra 1991. godine Dukić ono što je Mladić realizovao četiri godine kasnije u Srebrenici.

Dukićeva izjava zabilježena je u stenogramima sjednica Skupštine srpskog naroda u BiH, odnosno takozvane Srpske Republike Bosne i Hercegovine te Republike Srpske koji predstavljaju svojevrsno svjedočanstvo genocida i dokaz planiranog udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem stvaranja etnički čistih srpskih prostora.

Na istom tragu je izjava Voje Kuprešanina na 24. sjednici iz 8. januara 1993. godine kojom se Bošnjaci dehumaniziraju, negira im se pravo na postojanje, a na koncu se poziva na njihovo “izbacivanje kao naroda”.

“Gospodo, da li je muslimanski narod uopšte narod? Narod koji je proizveden i nastao Titovom koncepcijom 1974. godine, dobija takvu jednu poziciju kao Grci u najmanju ruku. Ma čija je BiH? Ona je od pamtivijeka srpska zemlja. Tačno je da su tu Turci bili neko vreme – 500 godina. Mi smo isterali Turke, isterali smo Austrijance, isterali smo Nijemce. I opet Bosna nije srpska, već je Bosna muslimanska, nacije ili naroda koji ne postoji. Pa zar opet to nisu srpske gluposti? Pa ako sada radimo tu glupost, mi elementarnu grešku pravimo. Kao u osnovnoj školi. A idući skup srpske opštine kada bude ja predlažem da muslimanski narod izbacimo kao narod. Ni jedna evropska država, ni jedan narod u svetu ih ne bi priznao. A Bosnu trebamo ili maksimalistički. To nije maksimalistički, to je realno, to je historijski, to je srpska zemlja”, navedeno je u stenogramu izjave Voje Kuprešanina koji je u bh. entitetu nakon rata obavljao funkciju direktora Radio-televizije Republike Srpske, dok je za svoje “zasluge” nagrađen Ordenom Nemanjića.

– Na Palama Jugoslavija –

Dukićevi i Kuprešaninovi govori, uz brojne druge, nedvojbeno pokazuju da je destruktivna nakana otvoreno razrađivana i proklamovana aktima, izjavama i djelovanjem učesnika Skupštine srpskog naroda u BiH, tadašnjeg političkog i vojnog rukovodstva bosanskih Srba.

Skupština 21. decembra 1991. godine donosi Odluku da se pristupi formiranju Republike Srpske Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice u sastavu države Jugoslavije kao i o priznavanju Republike Srpske Krajine. Usvajanjem Deklaracije o proglašenju Republike srpskog naroda BiH 9. januara 1992. godine proglašena je Republika srpskog naroda Bosne i Hercegovine kao federalna jedinica u sastavu savezne države Jugoslavije.

Radovan Karadžić je tada slavodobitno poručio kako “nema toga ko će uvesti dalje od Kozje ćuprije (most nadomak Sarajeva) nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Na Palama to je Jugoslavija”.

Na februarskoj sjednici 1992. raspravljano je o nacrtu ustava, himni i simbolima kada Vojislav Maksimović poručuje da “mi ovdje stvaramo srpsku državu, na srpskoj zemlji i mi imamo pravo na srpsku himnu, na svoju zastavu i na svoj osnovni i jedini simbol, a to je krst s četiri S”.

Karadžić već na sljedećoj sjednici jasno govori o nakanama srpskog rukovodstva.

“Težnje srpskog naroda su veoma jake i srpski narod se neće smiriti dok ne dospije u ono što je imao za vrijeme Nemanjića: svoju državu”, rekao je Karadžić.

– Osvajanje teritorija –

Tadašnji predsjedavajući Skupštine, kasnije Haški osuđenik na 20 godina zatvora zbog zločina nad nesrpskim stanovništvom u BiH, Momčilo Krajišnik je govorio o sudbonosnim odlukama za srpski narod.

“Mi, gospodo, imamo dva pravca: jedan, da se politički borimo, da maksimalno postignemo u ovo današnje vrijeme kao prvoj etapi ili da prekinemo razgovore i da idemo u ono što smo vjekovima radili: da silom osvajamo svoje teritorije”, bio je jasan Krajišnik.

Skupština je na 16. sjednici 12. maja 1992. godine usvojila jedan od presudnih dokumenata, Odluku o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, prema kojoj su prioriteti srpskog naroda u BiH sadržani u šest tačaka. Tokom diskusije o ciljevima, poslanicima se obratio Ratko Mladić koji je jasno rekao šta namjere rukovodstva znače na terenu.

“Ljudi i narodi nisu piljci niti ključevi u džepu pa ćemo ih premjestiti tamo amo. To je lako reći, a teško ostvariti… Prema tome mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je ljudi genocid”, jasan je bio Mladić koji je kasnije dao maksimum kako bi ostvario ciljeve zacrtane na Skupštini.

O genocidu koji je uslijedio u Srebrenici na sjednicama Skupštine dozirano je govorio Karadžić. U augustu 1995. godine Karadžić konstatuje “da smo Srebrenicu uzeli i ušli u nju kada je bio Morion, nas bi bombardovali, ali znate kako, tepih bombama, spržili bi nas, došao je trenutak, ja sam direktivu broj sedam i to sigurno da se uzme i Teočak i Srebrenica, Žepa i Goražde, sve je to potpisano i išli smo snažno u to”.

“Vi ste sami u telegramu opisali po prvi put sam se čudio zašto Tolimir (bivši pomoćnik Ratka Mladića za bezbjednost i obavještajne poslove u Glavnom štabu Vojske Republike Srpske) ovako fino poštuje predsjednika Republike, izvještavate kako je predsjednik Republike veoma zadovolјan, ohrabruje vojsku da nastavi, dok mi lјudi nisu rekli, pa čoveče on tebe hoće da umiješa da slučajno ne bi ti rekao da ti nisi za to, ja sam za sve naše odluke i ja stojim iza njih, i snimlјene su Vrhovne komande i sve u njima stoji i usmeno i pismeno sam naredio da se ide na Žepu i na Srebrenicu”, rekao je Karadžić.

– Potvrda liderstva u zločinima –

U oktobru iste godine Karadžić se ponovo vraća na pitanje Srebrenice gdje potvrđuje svoju glavnokomandujuću ulogu u počinjenom genocidu.

“Ja sam kao vrhovni komandant stao iza plana za Žepu i Srebrenicu, za Srebrenicu uglavnom, Žepa se podrazumijevala. Gospodo mi bismo izgubili rat da postoji Žepa sa 90 hilјada naoružanih muslimana izgubili bismo rat. Lično sam nadgledao plan bez znanja General-štaba, ne ni krijući nego slučajno nailazeći generala Krstića i savjetovao mu da pravo ide u grad i da proglasi pad Srebrenice, a poslije ćemo se juriti za Turcima po šumama, odobrio sam i bliži zadatak i radikalni zadatak i ne kajem se za to”, izjavio je Karadžić.

Predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić je pravosnažno osuđen na kaznu doživotnog zatvora pred Žalbenim vijećem Haškog tribunala zbog genocida, zločina protiv čovječnosti, za etničko čišćenje Muslimana i Hrvata u BiH, za višegodišnje teroriziranje Sarajeva i za uzimanje pripadnika UN-a za taoce.

Komandant Vojske Republike Srpske Ratko Mladić je 22. novembra 2017. godine prvostepenom presudom osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida i zločina protiv čovječnosti.

Potpredsjednica Republike Srpske od 1992. do 1996. godine Biljana Plavšić je 16. decembra 2002. sklopila nagodbu s Tribunalom i priznala tačku za zločine protiv čovječnosti za krivicu za progon muslimana i Hrvata u 37 opština u Bosni i Hercegovini u vrijeme rata 1992. godine i izrazila kajanje u zamjenu za odbacivanje sedam ostalih tačaka optužnice, uključujući i dvije za genocid te osuđena na 11 godina zatvora, a na slobodu je puštena nakon što je izdržala dvije trećine kazne.

Radoslavu Brđaninu, srpskom političkom rukovodiocu u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini,​​​​​​​ je Haški tribunal izrekao kaznu za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u trajanju od 30 godina zatvora.

Većina od 77 poslanika prvog saziva Skupštine već godinama nije politički aktivna, a neki od njih više nisu među živima. Među poslanicima je bio i današnji predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik.

MC Srebrenica – Potočari će objavom zbirke stenograma dati ogroman doprinos daljnjem istraživanju geneze i realizacije ratnih zločina i genocida i rasvjetljavanju svih procesa koji su rezultirali najmasovnijim i najbrutalnijim zločinima na evropskom tlu još od vremena nacističke Njemačke.

Platforma će u narednom periodu biti dostupna i online, a cilj je dodatno proširiti u budućnosti, kroz uključivanje novih stenograma, odluka i dokumenata različitih relevantnih institucija povezanih s planiranjem i organizovanjem genocidne operacije i drugih ratnih zločina u vremenu rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine.

Akos.ba