Neprocjenjiva biserja naših moći: Ko nas je slagao da ne možemo

Piše: Elvir MUSIĆ

Bošnjak Mehmed-paša Sokolović kao veliki vezir služio je trojicu velikih osmanskih sultana,  bivajući za vrijeme nekih od njih i, kako to Bašagić mudro primjećuje, vladar iz sjene, odnosno padišah-i manevi. Bosanskohercegovačke gore list Ahmed-paša Džezar porazio je velikog Napoleona, a Bošnjak Husref-paša Sokolović, sa svim ovlastima od osmanskog sultana lično, potpisivao je mirovni sporazum s Irancima.

Bošnjak Derviš-paša Bajezidagić, neformalni član sultanskog vijeća, sokolar i savjetnik Murata III, također je bitno utjecao na brojne političke i društvene procese u Osmanskom carstvu, a Bošnjak Arif Hikmet, kao jedan od najmlađih pjesnika u Stambolu, utemeljio je Društvo pjesnika koje je okupljalo u tom trenutku najpoznatije osmanske pjesnike.

Elizabeta Kotromanić, u poljskoj historiografiji poznata i kao Elizabeta Bošnjačka, ugarsko-hrvatska i poljska kraljica, vladala je najmoćnijim evropskim carstvom svoga vremena, a Bošnjakinja Habiba Stočević u 19. stoljeću svojim pjesmama ukrasila je književnost pisanu osmanskim jezikom.

Bošnjak Muhamed Nerkesija, sultanski vojni hroničar, postavio je standarde epistolarne književnosti na osmanskom turskom jeziku. Bošnjak Ahmed Sudi iz Sudića kod Čajniča, profesor stambolskih viših škola, osmanskoj čitalačkoj publici je predstavio, protumačio i približio velikane perzijske klasične književnosti poput Hafiza, Sa’dija i Mevlane, a za Abdullaha Bošnjaka, poznatijeg kao Šarih al Fusus (Tumač Fususa) postoji tvrdnja da je svojim tumačenjima spasio od zaborava samog glasovitog Šejhu-l Ekbera, Ibn al Arebija.

Bošnjaka Nesuha Matrakčiju nazivaju i osmanskim Da Vinčijem, najbriljantnijim naučnim genijem Osmanskog carstva po kojem će biti imenovan sljedeći univerzitet koji bude osnovan u Republici Turskoj.

Prof. dr. Taipa Okića danas u Turskoj mnogi smatraju preporoditeljem islamskih nauka u Republici Turskoj, rahmetli Ahmeda Smajlovića arapski svijet i danas ubraja među najutjecajnije muslimanske intelektualce 20. stoljeća, a predsjednika Aliju Izetbegovića na Istoku slave kao Kralja mudrosti.

Spomenuti i mnogi drugi istaknuti Bošnjaci upravljali su carstvima, naučnim, političkim, vojnim, diplomatskim, administrativnim i književnim procesima i tokovima ili su ih svojim djelovanjem oblikovali i doprinosili njihovu značaju zahvaljujući svojoj inteligencijskoj briljantnosti, ali i hrabrosti, upornosti i samopouzdanju, koje imaju samo oni koji znaju da su veliki i da mogu više, da mogu sve i da mogu svja.

Pogledajte samo vijesti iz dijaspore u današnje vrijeme, svako malo izviri neki novi doktor nauka nevjerovatnih dostignuća, neki novi menadžer, industrijalac, sportaš, političar, inovator, neki novi odličnik kojim se ponosimo. Zašto se, onda, uvjeravamo da smo narod od kojega nema gorega, da sve što je loše među nama ne postoji niđe na svijetu nego baš ovdje u Bosni?

Srebreničke majke našle su načine da se nose sa svojom pregolemom boli, iako ona nikada nije posve utihnula i ne može utihnuti. Pa kako onda mi ne možemo nadići svoje podjele? Možemo li to učiniti barem u Srebrenici ili Prijedoru, ponad Potočara i Tomašice?

Ako naš povratnik u nekoj zabiti tzv. Republike Srpske može zanoćiti s mišlju da će onaj neko ko mu živi tik uz žilu kucavicu ponovo vojničkom čizmom kucati na vrata, sa željom da ga nema, možemo li mi, u ime tih hrabrih ljudi, pokazati minimum sloge u Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Bihaću, Zenici…? Ako znamo da našem povratniku neko i dalje želi jezik iščupati iz tijela i iz udžbenika, da ga niječe nakon što je nad njim izvršio najgore ratne zločine, etničko čišćenje i genocid, a da on opstaje, da se bori i ne posustaje, otkud nama pravo da se kukavički prepuštamo sudbini?!

Naš vojnik se preko minskih polja i sniježnih bregova popeo na Vlašić, osvajao neosvojivo, odbranio neodbranjivo, a naši generali se po sudovima moraju braniti od nepravde i čine to, bez obzira ne sve gorčine, dostojanstveno. U ime tog nesalomljivog duha, možemo li mi danas učiniti iskrene iskorake prema zajedništvu?

Stotinu i kusur godina Bošnjaci su na ivici, koračaju po političkoj sirat-ćupriji, sa sličnim nedoumicama i sa sličnim izazovima. Pa se ne treba čuditi da u današnjem parlamentu svjedočimo gotovo istim prepirkama koje smo prolazili 1915. godine u Bosanskom saboru. Isti takmaci, iste dvojbe, iste prijetnje, ista igra u drugom vremenskom kontekstu. Ništa se nije promijenilo i ništa se neće promijeniti, uvriježilo se reći, a počesto ova konstatacija završi u defetističkom prepuštanju onome što nam je servirano, u neaktivnosti, u statičnosti i srca i umova. Jedini problem je ako se u svemu tome što se ciklički ponavlja kroz historiju ne promijenimo mi. Na to nemamo pravo.

Imamo pravo posrtati i griješiti, po stotinu puta, ali nemamo pravo odustajati. Ni od sebe, ni od svoje zemlje. Po stotinu puta su nas ubijali, ponižavali, predviđali nam neizbježne propasti, potcjenjivali su nas, a mi smo se po stotinu puta uzdizali – opstajući. U ime toga što smo već dokazali, nemamo pravo reći da bolje nije moguće.

Jesmo li mi danas iole slični svojim slavnim precima – tom biserju neprocjenjive vrijednosti – i da li smo spremni učiniti korak dalje i shvatiti da možemo sve i da su nas u posljednjih stotinu godina samo lagali da ne možemo. Na iskraju, ko nas je to lagao i uvjeravao da ne možemo i da nismo kadri? Mnogi. Uključujući i nas same. Treba nam kritički duh, kažu neki, prepustili smo se samoviktimizaciji i romantizmu. Naš kritički duh, umjesto da nas samoopominje, najčešće završi u samonijekanju, autošovinizmu i, na koncu, samodestrukciji.

Vrijeme je da se upoznamo i shvatimo kako je vrijeme da odbacimo sve te laži, zablude i varke o vlastitoj nemoći.

Mi možemo i mi hoćemo.

Piše: Elvir Musić

Stav.ba