Edhem Mulabdić – vrsni poznavalac ljudi i vremena

UREĐIVAČKO I KNJIŽEVNO DJELOVANJE EDHEMA MULABDIĆA U BEHARU OD 1900.-1906.

Piše: Ajka Tiro Srebreniković

BEHAR (Zagreb), god. IX, 2000, br. 50

 Austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine 1878. godine, došlo je do temeljnih promjena, kako u političkom tako i u ekonomskom smislu. Tursku je vlast zamijenila austrougarska. Feudalni društveno-ekonomski sustav, zamijenila je kapitalistička ekonomija. U duhovnom smislu to je vrijeme u kome se osjeća nesnalaženje i pometnja među bosanskim muslimanima, Bošnjaci su oduvijek bili svjesni svoga postojanja i samobitnosti, unatoč bliskim vezama sa Istokom. Imali su svijet o (bosanskom) jeziku, svojoj Bosni. Na bosanskom jeziku ostaše napisane povelje, pisma, darovnice…, ali i titraji duše što ih u simfoniju povijesti znalački utkaše njeni sinovi. Koristili su materinski i onda kada su staru bosančicu zamijenili prilagođenim arapskim pismom.

Suvremene teorije za pismo vele da je ono samo ”tehički izum”, ”nužnost”, ili kako veli poetičar Derida da je to ”sredstvo izraza koje je u najboljem slučaju nevažno za misao što je izražava”.1). Na toj ”nužnosti” ili ”tehničkom izumu”, arabici, Bošnjaci su ispisivali svoje misli sve do 1878. godine, pa i nakon nje. Nove vlasti mijenjaju i navike u pisanju. Do tada, od 90 % pismenih, po novom aršinu postaje- nepismeno. Nastalo je vrijeme ”omorine koja se osjećala u zraku, svijet se laćao posla preko volje”.2)

Edhem Mulabdić je u trenu okupacije pohađao četvrti razred ruždije. Dolazak austrougarske vlasti, kao i većina njegovih sunarodnjaka, doživio je tragično, kao kataklizmu i veliku nesreću. (…) Edhem Mulabdić je vrlo brzo naučio pisati latinicu, posredstvom školskog prijatelja Emina Arapčića. U Maglaju, Mulabdić je s nekoliko prijatelja u izvanškolskim satima, kod učitelja Huga Jesenka, Ogulinca, počeo učiti njemački, ali i gramatiku materinskog jezika. U Sarajevu je upisao učiteljsku školu, 1887. Pored deset forinti koje je dobivao od svoje općine, odobrena mu je i stipendija od dvadeset forinti, pa se mogao školovati bez vidljivih problema. Kasnije će zapisati kako je već u trećoj godini školovanja ”osjećao milinu i snagu svog lijepog materinskog jezika.”5)

Krajem 19. stoljeća u BiH se osjeća, na kulturnom planu, snaža zanos: otvara se niz muslimanskih čitaonica, društava, počinju se pisati djela bosanskim jezikom najčešće latinicom, prikupljaju se narodne pjesme, priče itd; daje se značajno mjesto svemu onome što nosi predznak narodnog, bosanskog, muslimanskog. Javljaju se novi pisci kod kojih se osjeća ”književno bosanstvo”. U svim književnim, prosvjetnim, kulturnim i drugim aktivnostima, na prvo se mjesto stavlja narodni jezik. Književna djela, ali i listovi i časopisi, iz tog vremena, imaju u svojim programima za cilj očuvanje društvenog položaja i duhovnih dobara bošnjačko-muslimanskog naroda, te osiguravanje njihovog daljnjeg razvoja i opstanka.

M. Rizvić je 1900. godinu označio ”prekretnicom – etapom u okviru cjelokupnog evolutivnog književnog i duhovnog razvoja bosanskih Muslimana”.6) Te godine sazrela je ideja o pokretanju časopisa ”Behar”. Mulabdić je svoju zamisao povjerio Safvet-begu Bašagiću i Osman Nuri Hadžiću. Na prvom sastanku bilo je prisutno još dvadesetak istaknutih intelektualaca. Alija Nametak ističe kako su ”pokretanje Behara 1900. i osnivanje Gajreta 1903. godine dva epohalna djela, dva velika koraka naprijed u životu muslimanske zajednice u BiH. A u njima je Mulabdić imao snažna udjela u savladavanju zapreka i poteškoća krčenju trnovita puta i napredka svoje muslimanske zajednice”.7)

1. svibnja 1900. izlazi ”Behar” koji će ”izlaziti dva puta mjesečno”, kao ”list za pouku i zabavu”, više porodični nego strogo književni. Prvim mu je urednikom Safvet-beg Bašagić. Namjena ”Behara” i suradnja u njemu, pokrenuta je interesima muslimanskog naroda. Očekivati suradnju samo od muslimana, značilo je isključiti mogućnost da dođe do eventualnih nesporazuma; moglo se desiti da se koji suradnik ogriješi o osjećaje muslimana, koji su ”jako osjetljivi kad im se dirne u kakav narodni običaj, a kamoli u vjerski propis”. Prvi brojevi ”Behara” su imali više folklornih i romantičnih elemenata, dok su kasniji dobivali osobinu modernog časopisa s povećim brojem autora. ”Behar” nije imao samo prosvjetno-kulturni značaj, bio je više od toga: bio je simbol, nosio bit i samobitnost duhovnog izražaja bošnjačkih muslimana. Od njegove pojave se počinje govoriti o modernoj ”etapi duhovnog razvoja jednog naroda”. U malo vremena ”Behar” je naišao na dobar odziv čitatelja.

Edhem Mulabdić je bio prvorazredni intelektualac: među prvima je shvatio neminovnost smjene jednog društveno-političkog uređenje drugim, nužnost učenja zapadnog pisma, uloge čitatelja, ali i robnonovčanih odnosa koje sa sobom donosi vrijeme kapitalizma. Novčana sredstva za list prikupljana pretplatom i malim donacijama ”imućnijih muslimana” (mjesečno davali od 3 do 5 forinti), te tako mu osigurali život godinu dana. Među dobrotvorima je bio i Ademaga Mešić iz Tešnja, koji je sam preuzeo izdržavanje lista.

”Behar” je bio tematski rubriciran:

1. Rubrika o islamu i rasprave iz povijesti islama; rubriku vodio Osman Nuri Hadžić. 2. Rubriku ”za zabavu i pouku” vodio Safvet-beg Bašagić 3. Rubriku beletristike i feljtona uređivao Edhem Mulabdić

Uz uredničke poslove, Mulabdić je vodio upravu i administraciju časopisa. Nakon godinu dana, Bašagić je napustio uredništvo, imenujući Mulabdića novim glavnim urednikom. U ”Beharu” iz 1902., Bašagić objašnjava ”Čitateljima i prijateljima Behara” smjenu urednika: ”…danas moram zdravlja radi prisloniti pero i predati uredništvo Behara u ruke mome dobrom prijatelju i drugu Edhemu ef. Mulabdiću. Mislim da Behar nijesam mogao predati u bolje ruke a uvjere sam, da će to štovani čitatelji uviditi… Mada je svaki početak težak, ipak je Behar kroz godinu dana stekao lijep glas u domovini i izvan nje i pokazao da ima u BiH priličan broj muslimana koji znaju i umiju perom baratati; odbijati svaki napadaj na islam…Behar će i ubuduće vršiti svoju zadaću i nastojati da zdrave pouke i birane zabave pruža svojim čitateljima, da donosi vijesti o svakom kulturnom pokretu širokog islamskog svijeta i da bude dobar tumač između istoka i zapada”.

Mulabdićevim preuzimanjem ”Behara”, koncepcija lista ostaje neizmijenjena. I dalje ostaje ”list za pouku i zabavu”. Za poučne članke i dalje je ”dežurni” O.N. Hadžić. U njima se javljaju suradnici ne samo iz BiH, nego i iz inozemstva. Neke od tema iz toga kruga naslovljene su: ”Glavni događaji iz islamske prošlosti”, ”Islamske dužnosti”, ”Post i zdravstvene koristi od njega”, ”Kratka povijest islama”, ”Islamska kultura”, ”Arapski jezik na našim gimnazijama”, ”Naša nastava”, ”Odgoj djeteta”, ”Nekoliko riječi roditeljima”, ”Čitanje knjiga”, ”Naše zdravlje”, ”Duhan i pušenje”, ”Njegovanje kože, zdravlje i ljepota”. Iz navedenih naslova vidljiva je problematika iz povijesti, religije, pedagogije, medicine…

Zabavni dio uređuje i često ispisuje sam Mulabdić, uz povremenu ili stalnu suradnju Muse Ćazima Ćatića, Saliha Demirovića, Abdulaha Hilmiua, Abdurezaka Bjelevca, Ibrahima Dautovića, Halida Šarana…Rubriku je podijelio na manje tematske cjeline:

– pripovijetke i crtice; prijevodi pripovijedaka i crtica s turskog, njemačkog, arapskog i perzijskog jezika. – drame i prijevodi drama – narodne umotvorine s malim pričama, dosjetkama, aforizmima, pitalicama…

U rubrici ”Listak” date su kraće informacije o kulturnim događajima u BiH i u inozemstvu; u sklopu rubrike izlaze osvrti na tek izišla književna i povijesna djela, te umjetnosti…ali i vrlo kratke obavijest o aktualnim društveno-političkim događajima. Pored uređivačkih poslova u ”Beharu” od 1901. do 1. svibnja 1906., Mulabdić se bavio i spisateljskim radom. Pored islamskih filozofa i pjesnika na Mulabdića je, još u đačkim danima, snažno djelovao Šenoin romantizam, Kumičićev naturalizam i snažna dikcija, Tomićeva blagost izlaganja. Slijedili su Đalski i Kozarac. Nakon što je upoznao svijet djela tih autora, sam je Mulabdić zaključio kako će ”jednog dana jednostavno sjesti i pisati.” Način izraza, jezik, sadržaj, te cjelokpna struktura književnog djela je ipak ono što je samo njegovo. U Mulabdićevom književnom stvaralaštvu obitavaju stari i novi svjetovi. To su proze što za problematiku uzimaju tursko i austrougarsko vrijeme. Stvaralaštvo u kojem se govori o starom vremenu, vremenu osmanlijske vladavine, Mulabdić je sam označio kao ”pripovijetke iz prošlosti”. Novo vrijeme, došlo austrougarskom okupacijom, predstavlja i dolazak novih oblika života. Mulabdić je obzirom na problematiku i dužinu proznim bavljenjem, sam klasificirao svoje prozno stvaralaštvo ovako:

– povijesti i pripovijetke, kada se radilo o dužim prozama;- crticom ili crtom označio je novelu; – slika je prikaz određenog događaja u njegovom službenom obliku

Te Mulabdićeve prozne vrste su objavljivane i u ”Beharu”. Supstancija sadržaja Mulabdićevog djela jest Bosna: njena povijest, ljudi, običaji. U pripovijetkama ”iz života” od 1895. do 1907., Mulabdić ispisuje promjene u društveno-ekonomskim odnosima, smjenu klasa-propadanje zemljoposjednika, dolazak građanske klase koja će polako, zahvaljujući obrazovanju i prosvjećivanju svojih sinova, zauzimati vodeća mjesta u društvu. (…) Početno stvaralaštvo Edhema Mulabdića je nosilo oznaku angažiranosti: naum da svoje sunarodnjake uvede na najbezbolniji način u novo vrijeme, nove društveno-ekonomske i kulturne odnose. Ta i slična problematika je predočena u noveli ”Dva trgovca” (Behar 1/1900-1901, 7, 103-107). Pouzdani pripovjedač je kroničar i on je vrsni poznavalac ljudi i vremena o kojem nas želi ”izvjestiti”. To je sretni spoj neknjiževnog i književnoumjetničkog svijeta. (…)

”Bijela medžidija” (Behar br. 1, /1900-1901, 1, 4-6); priču je Mulabdić označio uspomenom. Priča počinje uvodnicom: prizivanjem slika i prijatelja iz djetinjstva u sjećanje. ”Bijela medžidija” je duboko emotivno obojena. Elegični osjećaji, s početka priče, kroz dalji će tok biti izmijenjeni, dobivat će gorki okus života, sagrađenog na čistoj realnosti. (…) Crticu ”Ihtijar Sejfo” Mulabdić je objavio u Beharu 2/1901-1902, 2, 20-2, a ”Prvi ezan” u Beharu 4/1903-1904, 20, 308-309. U ”putositnici”, ”Na Ilidžu” (Behar, 5/1904-1905, 11, 163-165), vrlo reduciranim sredstvima opisan je dio putovanja vlakom. Pripovjedač to prijevozno sredstvo naziva ”crnom aždahom”, a drugi put ga zove ”crnom nemani”. Ti pojmovi su obitavali u svijetu narodne predaje. U ovoj priči, kao i u pripovijeci ”Novo vrijeme” (Behar, 1903) osjeća se humor i blaga ironija. Narod je sve novotarije, što dođoše sa Švabom, u novom vremenu: vlak, telefon, plug…, nazivao ”šejtanskim poslima”. (…)

Pored tih proznih vrsta Mulabdić je još u ”Beharu” od 1900. do 1906. godine objavio i sljedeće prozne vrste:

”Šehiti”.-Behar, 1/1900-1901, 3, 39-42. ”Kućni rahatluk”. Crtica.- Behar, 1/1900-1901, 8, 119-122. ”Zekonja”. Crtica.- Behar, 2/1901-1902, 2, 20-21. ”Bunbar”. Crtica.- Behar, 2/1901-1902, 14, 212-214. ”Jedna rotacija”. Crtica.- Behar, 5/1904-1905, 11, 163-165.

U Mulabdićevim prozama susreli su se prošlost i sadašnjost, staro i novo vrijeme. Austrougarska vlast je bila sudbinski određena njegovom narodu, njegovim likovima. ”Uzete u cjelini, ove proze predstavljaju jedinstvenu epopeju i dramu prelamanja bića jednog naroda u smjeni dvaju života i plimi novog vremena, kada stare duhovne i životne vrijednosti još traju, ali tančaju i slabe pod nadolaskom novih duhovnih i društvenih oblika”. Mulabdić je sakupljao i objavljivao narodne umotvorine, aforizme, dosjetke i poslovice, ne samo s naših prostora, nego je prevodio i objavljivao s jezika istočnih zemalja, te s njemačkog. Ti jednostavni oblici su zbog svoje gnomične sadržine i vrijednosti ulazili u narod te u određenim životnim prilikama se koristile kao opće dobro, ili kao opće iskustvo. U ”Beharu” se objavljivani u rubrici ”Aforizmi”. Porijeklo im je različito: od narodnih anonimnih autora pa sve do aforizama čije je autore Mulabdić navodio. Primjerice: J.Paul, Swift, Napoleon III, Goehe. (…)

U ”Beharima” od 1900. do 1906., objavljivane su zagonetke i odgonetke.

Mulabdić je pisao i objavljivao članke i putopise. Članci su imali obrazovno-odgojni karakter; u današnjem smislu govorili su o predškolskom i školskom odgoju. Neki od naslova su: ”Naša djeca prije mekteba”, ”Učitelj narodu”…Mogu se izdvojiti i članci na temu zdravlja. Mulabdićevo cjelokupno književno djelo najviše pripada romantizmu, iako je zamjetna i osobina realističkog prikazivanja. Živio i stvarao u vremenu kada je moderno ozračje već bilo toliko jako da mu se ni zakašnjeli romantik nije mogao usprotiviti. Alija Nametak je za Mulabdića rekao da je bio pravi demokrat, te socijalni i narodni vođa. Njegovo djelo uvijek nosi i didaktički iskaz, a ta osobina je najviše izražena u dramskom stvaralaštvu koje je nastajalo najviše iz potreba kulturnih društava.

”Behar” je šest godina izlazio pod Mulabdićevim uredništvom. Krajem šeste godine, Mulabdić je morao napustiti mjesto urednika časopisa. Njegovo mjesto preuzima Džemaludin Čaušević. Pod novim uredništvom ”Behar” je doživio promjenu koncepcije, pa je nakon godinu dana, od muslimanskog časopisa za pouku i zabavu, postao vjersko-poučni list. Nakon toga ”Beharu” se opet nastoji dati onaj karakter i sadržaj kakav je imao do 1906. Zbog raznih eksperimenata i nepotrebnog liječenja, ”Behar” je prestao izlaziti 1911. godine.

LITERATURA

1. J.Culler, O dekonstrukciji, Zagreb, 1991. 2. E. Mulabdić, Iz autobiografije, ”Novi Behar”, 4/1930-31, 21, 306-307 3. Isto 4. E. Mulabdić, Izabrana djela, Svjetlost, Sarajevo, 1974, str 11 8. Isto, str. 233. 9. Isto, str.56. 5. Članak Iz autobiografije 6. M.Rizvić, Bosanskohercegovačke književne studije, V.Masleša, Sarajevo, 1980. 7. A.Nametak, Predgovor, Zeleno busenje, E.Mulabdić, Matica hrvatska, 1944. str.22.

(Skraćena verzija teksta)

akos.ba