8 roditeljskih zabluda o fizičkom kažnjavanju djece

Upoznajte se sa najčešćim roditeljskim zabludama o fizičkom kažnjavanju djece

1. Tjelesno kažnjavanje nije nasilje. Samo je seksualno nasilje „pravo“ nasilje.

Ne postoji malo ili veliko nasilje. Jer, ono što se vama čini malim, za dijete može da predstavlja doživotnu traumu. Nasilje je i jedan šamar, i batine. Postoje i brojni drugi oblici zanemarivanja, zlostavljanja… baš kao što nasilje može biti ne samo tjelesno ili seksualno, već i psihološko, emocionalno… 

2. Tjelesno kažnjavanje daje rezultate!

Netačno. Zbog tjelesnog kažnjavanja, dijete ima strah od bola, i ne želeći da ponovo doživi taj bol, prestaje da se ponaša na određeni način. Ali, ono nije shvatilo razlog zašto je neki postupak loš, niti je dugoročno naučilo lekciju. Tjelesno kažnjavanje, nažalost, daje drugačije rezultate: istraumiranu, nesigurnu djecu, koja imaju strah od vas i vaših reakcija, kao posljedicu nekog njihovog postupka. Tako stvarate lažni roditeljski autoritet, zasnovan na strahu i traumi.

3. Svako ima pravo da vaspitava svoju djecu kako hoće.

Netačno. Vas kao roditelja zaista treba da zanima i kako vaš komšija vaspitava svoje dijete, i to ne samo iz patriotskih razloga (jer su sva «naša» djeca budućnost zemlje), već iz vaših najsebičnijih, najličnijih razloga. Poznato je da djeca koja su žrtve nasilja, kada odrastu i sama često postaju nasilnici. Jer, drugačiji model odrastanja jednostavno ne poznaju. Možda će vaše dijete sa komšijinim djetetom sutra poželjeti da ode u kino, na ljetovanje, možda će sjediti u istoj klupi… Odnosno: nasilje koje se danas vrši nad nekim drugim djetetom, sutra može uticati i na vaše dijete. Možda će sa tim agresivcem vaša kćerka biti u braku?

4. Ja bijem samo kada dijete zasluži!

Roditelji određuju kriterijume koja su dječja ponašanja „zaslužila“ batine, a koja ne. Zaborave da je srazmer između odraslog čovjeka i malog djeteta kao između vas, odrasle osobe prosječne visine, i diva visokog četiri metra i teškog 400 kilograma. Dakle, kada vi udarate svoje dijete, to je kao da se pojavi taj ddiv i počne da udara vas. Koliko je to nepravedno i nesrazmjerno, toliko je vaša moć i snaga veća od djetetove. Razmislite: koji je to vaš postupak tako strašan da biste zaslužili da vas udara neko toliko snažniji i moćniji od vas?

5. To što ponekad udarim dijete, ne znači da će ono sutra udarati svoju djecu!

Nasilje se rađa nasiljem. Ukoliko pošaljete poruku da je nasilje prihvatljivo jer ga vi koristite, dijete će prihvatiti takav način ponašanja i prekopirati ga kao svoj model ponašanja. Druga strana mogućeg ishoda jeste da sutra ostane žrtva, kao što je i danas. Odnosno: u mnogim slučajevima, djeca koja trpe nasilje u djetinjstvu, emotivno se vezuju upravo za onog roditelja koji ih kažnjava, i tako nauče da brane nasilničko ponašanje. Kada postanu odrasle osobe, zadrže model vezivanja, i «pronađu» nekog drugog nasilnika. Grubo generalizovano rečeno: ukoliko udarate, bijete, šamarate… svoje dijete, njegove najveće šanse su da u budućnosti ili i samo postane nasilno, ili zauvjek ostane (nečija) žrtva.

6. „I mene su moji roditelji tukli, pa šta mi fali?“

Ako ste od onih koji su prošli kroz „tjelesno čeličenje“ svojih roditelja, verovatno se toga još sasvim dobro sjećate, iako ste odrasla osoba. Mnoge druge stvari ste zaboravili, ali to sigurno niste. Tužna je istina da vam, u stvari, fali. Jer, da vas roditelji nisu tukli u djetinjstvu, danas biste bili drugačija osoba. Možda biste imali više samopouzdanja, a time i izraženiji smisao za humor, veći broj prijatelja, opušteniji pristup problemima… Podrazumjeva se da biste imali drugačiji odnos prema svojim roditeljima i prema svojoj djeci.

7. Druge efikasne kazne, jednostavno, ne postoje.

Netačno. Postoje kazne kojima vi uspostavljate određeno ponašanje djeteta ali ga pritom ne povređujete i ne ponižavate. Naprimjer, kazna „time out“ (tajm aut): pošaljite dijete u njegovu sobu dok ne razmisli o svom ponašanju. To je vrijeme odmora, smirivanje strasti i za vas i za njega. Dok je ono u svojoj sobi, i vi to vrijeme iskoristite da se smirite, razmislite čime je dijete bilo isprovocirano, šta je prouzrokovalo kaznu…

Takođe, djetetu predškolskog uzrasta svaki vaš povišen glas ili vika jeste oblik kazne. Kada nešto ne uspjevate da mu objasnite, čučnite pored njega. Kada ste u istoj fizičkoj ravni, ono nije prinuđeno da sa strahom gleda u visinu, to jest u vas koji nešto vičete ili prijetite, lica izobličenog grimasom i prijetećom gestikulacijom. Ponekad je i preusmeravanje njegove pažnje dovoljno da promjeni svoje ponašanje.Koristite konstruktivne kazne, to jest povežite uzrok i posljedicu, kako bi dijete zapamtilo da određeno ponašanje ima svoju posljedicu. Naprimjer: u vašem stanu ne dozvoljavate da se igra sa loptom, ali dijete to uporno čini. Opomenite ga i kažite: «Umjesto opomene, sljedeći put ću ti oduzeti loptu», i to i učinite. Dakle: kazna je u vezi sa određenim postupkom. Samo tako, dijete će naučiti lekciju za ubuduće.

10. Batine su iz raja izašle (ili “Šipka je iz Dženneta”, op.ur.)

Za razliku od batina, „time out“ kazne, kao i konstruktivne, to jest uzročno-posljedične kazne, daju efikasne rezultate, a za dijete ne predstavljaju nasilje.  Batinama se bitno narušavaju odnosi između roditelja i djeteta, jer dijete izgrađuje osjećanje straha, raste sa velikim osećajem krivice i izrazito lošim mišljenjem o sebi (sve do viših razreda osnovne škole, djeca vjeruju da su „kriva“ čim ste vi prisiljeni da ih udarate).

Tjelesno kažnjavanje utiče na razvijanje ličnog nezadovoljstva i nesigurnosti. Ono ne samo da ugrožava djetetovo zdravlje, integritet i dostojanstvo, već ostavlja posljedice čak i kada one vidljive povrede i ožiljci prođu. Gubi se poverenje i komunikacija. Ne znam odakle su batine izašle, ali znam gdje treba da odu. Zauvijek.

Jelena Holcer, pedagog
 

Prilagođeno sa riznicazlatnihideja.wordpress.com

Akos.bA