Prioritet interesa zajednice nad interesima pojedinca

Pojedinac sam ne može živjeti i po svojoj prirodi je društveno biće ili društvena životinja, kako kažu novatori. Čovjek je malehan sam po sebi, velik po svojoj zajednici, i ne samo to, nego je sam po sebi ništavan i samo u zajednici bivstvuje.

Otuda je obaveza prema zajednici ili ummetu važnija od obaveze prema pojedincu.

Zato ulema, u situaciji kada dođe do protuslovlja između dž1hada koji je na stupnju farzi-kifaje i dobročinstva prema roditeljima, daje prednost dobročinstvu prema roditeljima, kao što to potvrđuju i vjerodostojni hadisi koje smo spomenuli. Ali, kada džihad bude farzi-kifaje, kao u slučaju neprijateljskog napada na muslimansku zemlju, tada je farz za sve stanovnike te zemlje da krenu u njenu odbranu. I ako se neki očevi ili majke zbog svojih osjećanja supros­tave odlasku djece u ovakav odbrambeni džihad, na njihovo suprotstavljanje ulema se i ne obazire.

Tačno je da je dobročinstvo prema njima farzi-ajn kao što je, u toj situaciji, i džihad farzi-ajn, međutim, ovdje se džihad vodi za očuvanje čitavog ummeta kome pripadaju i sami roditelji. Ako padne mjesto ili budu uništeni njegovi žitelji sa njima će biti uništeni i ti roditelji. I tako je u tom slučaju džihad u interesu svih.

Nekada se za takav džihad kaže da je on Allahovo pravo dok je dobročinstvo pravo roditelja, a pravo Uzvišenog Allaha je preče od prava Njegovih stvorenja.

I ovo potvrduje prethodnu tvrdnju jer se riječima „Allahovo pravo“ često misli na pravo ummeta i zajednice. Ovo je zato što se korist, koja se krije iza tih propisa, ne vraća Allahu, nego se, od početka do kraja, vraća isključivo Njegovim robovima.

Shodno ovom pravilu davanja prednosti zajednici nad jedinkom Imam El-Gazali, a i neka druga ulema, dozvoljavaju otvaranje vatre na muslimane koje neprijatelj postavi kao živiti štit (tj. stavi ih ispred svoje vojske kako bi se njima zaštitili). Ovo važi uz određene uvjete iako se nedvojbeno zna da je čuvanje muslimanskih života obaveza i da njihovu krv nije dozvoljeno prolijevati osim u opravdanom slučaju. Kako je, onda, El-Gazali mogao odobriti otvaranje vatre na nevine i muslimane koji se nalaze u nevjerničkoj vojsci?

To su, radi očuvanja džemata i ummeta od propasti, odobrili i mnogi drugi jer se za jedinku može naći zamjena, a za čitavu zajedni­cu nema zamjene.

Islamski su pravnici rekli: Ako se neprijatelji sakriju iza grupe muslimana, kao npr. u situaciji kada se oni zateknu u roblju kod njih pa ih oni stave pred muslimansku vojsku kako bi se njima zaštitili, a ostavljanje te neprijateljske vojske bude predstavljalo opasnost za islamski ummet, dopušta se ratovanje protiv njih i po cijenu pogibije tih muslimana koji se nalaze u njihovim rukama, iako su oni nedužni. Neophodnost odbrane čitavog ummeta zahtijeva da se žrtvuju ti pojedinci zbog bojazni da se sjeme islama ne bi zatrlo i da nevjerstvo ne bi trijumfovalo, a te osobe nagrade čekaju kod Allaha.“[26]

Zato imam El-Gazali kaže da su riječi onoga ko ovo nazove „za­branjenim prolijevanjem“ krvi neprihvatljive, jer njegovo nečinjenje znači prolijevanje nevine krvi muslimana čiji se ni broj ne zna. A znamo da Šerijat daje prednost cjelini nad dijelom i da je očuvanje sljedbenika islama od napada nevjernika važnije od čuvanja krvi pojedinih muslimana. To se jasno i neoborivo da razumjeti iz samih ciljeva Šerijata.[27]

Ovo je, kao što smo vidjeli, građeno na fikhul-muvazenat (fikhu odmjeravanja).

Isto tako, kada ratni uvjeti iziskuju nametanje dodatnih dažbina za imućne i bogate radi pokretanja džihada, podrške vojsci, izgradnje utvrđenja i drugih ratnih potreba, Šerijat to potvrđuje i stavlja u obavezu, kao što to ističu poznavaoci islamskog prava, iako se od mnogih njih u normalnim okolnostima ne traži ništa osim zekata. Imam El-Gazali to dokazuje riječima: „Znamo da u situaciji kada se mora izabrati jedno od dva zla ili jedna od dvije štete Šerijat teži otklanjanju goreg zla i veće štete. Tako je ono što izdvaja svaki obveznik od dodatnih poreza sitnica u odnosu na opasnost koja ga može zadesiti u slučaju da interes islama (tj. njegova domovina) ostane bez snage koja održava poredak i otklanja izvor zla.“[28]

Tako je i s oslobadanjem zarobljenih muslimana i njihovim izbavljanjem od ponižavajućeg robovanja nevjernicima, bez obzira koliko to koštalo. Imam Malik kaže: „Obaveza svih je izbavljenje njihovih zarobljenika, pa kada bi u tome potrošili sve svoje imetke.“[29]

To je zato što je čast tih zarobljenika istovremeno i čast čitavog islamskog ummeta, a čast ummeta je iznad ličnog ugleda i imetka pojedinaca.

Poglavlje iz knjige: RAZUMIJEVANJE PRIORITETA,

Autor: dr. Jusuf El-Karadavi,

Izdavač: Bemust i AKOS  2000. godine

akos.ba