Može li ljubav biti zatvor za onoga koji voli?

  „Nemojte nikada voljeti onoga koji je zaboravio Allaha. Jer ako je mogao Njega zaboraviti, zaboravit će i vas.“

Kada je Sara upoznala Ahmeda, odmah je znala. Da on je sve ono o čemu je maštala. Susret s njim je za nju bio poput svitanja novog dana. Njegova toplina je otopila hladnoću koja je ispunjavala njeno srce. Ali uskoro je taj osjećaj prerastao u nešto više. I prije nego što je uspjela da shvati šta se desilo, Sara je postala zatvorenikom. Postala je zatočenicom vlastite želje i žudnje. Kud god bi pogledala, Sara bi vidjela samo njega. Njen najveći životni strah nije bio od smrti, već da izgubi Ahmeda. On je bio sve ono što je ona osjećala, i bez njega, njen život nije imao smisla. Sama pomisao da ostane bez njega, toliko je boljela kao da joj je duša odvajala od tijela. Njeno srce je bilo ispunjeno s njegovim likom, i niko joj od njega nije bio bliži. Postao joj je poput krvi koja teče njenim venama.

Sara je mislila da je zaljubljena

Mnogo toga je u životu prošla. Otac ju je napustio kad je bila adolescent, od kuće je pobjegla kad je imala 16 godina. Borila se je i s ovisnošću o drogi i alkoholu. Čak je neko vrijeme provela i u zatvoru. Ali sav taj bol koji je nekad preživjela nije se mogao porediti s ovim zatvorom koji je sama sačinila. Sara je postala zatočenicom vlastitih strasti i želja. To je vrsta zatočeništva, o kojoj je Allah, dž.š., u Svojoj Knjizi kaže: „Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na Pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite?“ Kur’an, sura El-Džasije, ajet 23.

Agonija Sarine „ljubavi“ spram Ahmeda je bila gora nego patnja svih njenih prijašnjih iskušenja zajedno. Njena „ljubav“ ju je proždirala živu, ali nikad nije njeno srce smirila. Poput žednog čovjeka u pustinji, koji uzalud traži oazu, tako je i Sara uzalud tragala za smirajem. Ali joj je najveći bol osjetila kad je Ahmeda postavila na mjesto koje u srcu samo Bogu pripada.

Njena priča je tako potresna, jer prikazuje realno istinu našeg postojanja. Kao ljudska bića, mi na ovaj svijet dolazimo u fitri – čistoj prirodi. Duša čovjekova prirodno teži ka jednoći Boga i ostvarenju te istine u životu. Stoga, nema te nesreće, nema tog gubitka, nema toga što se može usporediti s bolom koji osjetimo kada u našim srcima ili životima nekome damo prednost nad dragim Bogom. Ukoliko duša i srce vole, odani su, ili se pokoravaju nekome stvorenju kao što bi trebali Bogu; tad ih stavljamo u poziciju u kojoj, po svojoj prirodi, nisu stvoreni. Kako bismo vidjeli stvarnost ove istine, dovoljno je da pogledamo šta se desi osobi kada srce zavoli nekoga više nego Allaha.

16 jula 2010., mladić u Indiji je izvršio samoubistvo. Razlog? Ostavila ga je djevojka. (Ovakvi slučajevi su zabilježeni i u BiH-a, nažalost. Prim. prevodioca).

22. jula 2010., u Indiji 40-godišnja žena je počinila samoubistvo polivši svoje tijelo benzinom i zapalivši se. Kao razlog samoubistva, navodi se da je ta žena neuspješno pokušavala da zatrudni  u toku svog braka koji je trajao 19 godina.

Većina ljudi suosjeća s bolom ovih ljudi, i većina bi se osjetila slomljeno u sličnim životnim prilikama. Ali nešto je jako pogrešno ako je cilj naših života samo da imamo dijete ili da budemo s nekom osobom. Ako uzmemo nešto tako prolazno i kratkotrajno za centar naših života, sigurno ćemo se, prije ili kasnije, u životu slomiti. Taj prolazni objekat koji je smisao našeg postojanja će  SIGURNO – povrijediti nas, napustiti nas, ili preseliti na ahiret. I čim se to desi, mi ćemo se slomiti. Naša srca i duše to neće moći podnijeti.

Ova istina se spominje u Kur’anu, gdje Allah kaže:

„O ljudi, evo jednog primjera, pa ga poslušajte: “Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate ne mogu nikako ni mušicu stvoriti, makar se radi nje sakupili. A ako bi im mušica nešto ugrabila, oni to ne bi mogli od nje izbaviti; nejak je i onaj koji se klanja, a i onaj kome se klanja!” Kur’an, sura El-Hadždž, ajet 73.

Ovaj ajet nosi veoma duboku poruku. Svaki put kad tragamo, tražimo ili predamo srce nečemu slabome (a slabo je sve, osim Allaha), tad i mi postajemo slabi i lomljivi. Čak i da ostvarimo to za čim tragamo, to nikad neće biti dovoljno. Uskoro ćemo morati još nešto dodatno tražiti. I nikad nećemo ostvariti istinsko zadovoljstvo i mir. A mi danas živimo u vremenu kada se uvijek  traži nešto bolje i novije. Moderno vrijeme nas uči da se vaš mobilni, vaše auto, vaš kompjuter, vaša supruga, vaš muž, uvijek mogu zamijeniti za bolji i noviji model.

Ali postoji i sloboda, nasuprot tom ropstvu. Kada srce zavoli Allaha Koji je Vječan, Živ i Jak, srce stekne oslonac. Nesalomljiv.

„U vjeru nema prisiljavanja – Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje i zna.“ Kur’an, sura El-Bekare, ajet 256.

Kada vaš oslonac u životu bude jak, i vi postajete jaki, i s tom snagom dobijate i istinsku slobodu. To je sloboda o kojoj je Ibn Tejmijje, rhm., nekoć rekao: „A kako mi mogu nauditi moji neprijatelji? U mojim grudima i srcu leži moj Džennet i bašča u njemu. Ako ja putujem, putuju i oni sa mnom i nikada me ne napuštaju. Ako me bace u tamnicu, pa to je meni osama sa mojim Gospodarem. Ako me ubiju, to je moj šehadet. A ako me protjeraju, to je moja hidžra!”

Ibn Tejmijje je ovim riječima opisao srce vjernika. Srce vjernika koje je slobodno. To je srce oslobođeno okova služenja ovom svijetu i svemu na njemu. To je srce koje shvata da je istinska tragedija pripisivanje Allahu druga u bilo čemu. To je srce koje zna da je pravo ropstvo kada Allaha u srcu, zamijenimo s nekim drugim. Bilo da su to strasti, želje, nefs, imetak, supružnik, posao, djeca, ili ljubav spram nas samih. Čemu god od prethodno navedenih stvari damo prednost nad dragim Bogom, ona će nas porobiti i zarobiti. I ta bol će biti dublja, veća i dugotrajnija od svake boli koju smo ikad osjetili.

Zbog toga je dova Junusa, a.s., tako bitna. Kada je Junus, a.s., bio zarobljen u utrobi kita, imao je samo jedan izlaz: povratak Allahu, potvrda Njegova jednoće i svoje ljudske slabosti: „La ilahe illa Ente, Subhaneke, Inni kuntu mine-z-zalimin. Nema nikoga da je dostojan da se obožava mimo Tebe. Slavljen neka Si. Ja sam sebi, doista, nasilje učinio.“

Mnogi među nama su, poput Junusa, a.s., zarobljeni unutar svojih strasti i želja. Postali smo robovi samima sebi. A to duhovno ropstvo je posljedica zatrovanja naših srca; srce se mora na prvom mjestu vezati za Allaha Jedinoga. Taj zatvor u koji smo sami sebe stavili je gori i bolniji od ovosvjetskih zatvora; dunjalučki zatvori oduzimaju samo ono prolazno i nesavršeno, a duhovni zatvor nam oduzima ono konačno, vječno i savršeno – Allaha i naš odnos s Njim.

Autor: Yasmin Mogahed

Prijevod i obrada: Nedim Botić

akos.ba