Kako se odonositi prema Kur’anu časnom? (5. dio)
Iz knjige: “KAKO SE ODNOSITI PREMA KUR’ANU ČASNOM”
Autor: dr. Jusuf el-Karadavi
Prijevod: dr. Ahmed Adilović (Elči Ibrahim-pašina medresa Travnik) i Ahmed Hatunić (Behram-beogova medresa Tuzla)
Izdavač: Elči Ibrahim-pašina medresa Travnik, 2012. godine.
Kur’an treba slijediti a ne da on slijedi nešto drugo
Onaj ko želi ispravno shvatiti ili tumačiti Kur’an treba mu prići nepristrano, bez utjecaja svojih prethodnih uvjerenja i mišljenja. On ne smije sebe nametati Kur’anu, prilagođavajući ga nasilu svojim stavovima i prohtjevima, te usmjeravajući ga tako da bude podrška uvjerenju u kojem je on odrastao, ideji koju je prihvatio, ili pravcu (mezhebu) kojeg slijedi.
Naprotiv, on u odnosu na Kur’an treba biti primalac, koji svoj život usmjerava prema kur’anskoj uputi, koji na Kur’an gleda kao na osnovu kojoj se vraća, na koju se oslanja, iz koje se crpi i čija se presuda prihvata ukoliko dođe do spora. Dakle, Kur’an je taj kojeg treba slijediti a ne da on slijedi nešto drugo, on presuđuje a ne može se njemu suditi, on je osnova a ne ogranak.
Nedopustivo je o Kur’anu suditi na osnovu citata iz knjiga ostalih vjera, koje su za njihove pripadnike svete a mi smo sigurni da su iskrivljene. Tako npr. ne mogu se riječi Uzvišenog: «O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio…» (En-Nisa’, 1), te riječi: «On je taj koji vas od jednog čovjeka stvara – a od njega je drugu njegovu stvorio da se uz nju smiri.» (El-A’raf, 189.), protumačiti da je Hava stvorena od Ademova krivog rebra, kao što stoji u Tori (Starom zavjetu). Ko god pročita Kur’an bez utjecaja te ideje, to mu neće pasti napamet.
Ta dva ajeta su poput slijedeća dva: «I jedan od dokaza Njegovih je to što vam, od vas stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost…» (Er-Rum, 21.); «Allah vam stvara žene vaše od vas[1], a od žena vaših daje vam sinove i unuke…» (En-Nahl, 72.) Iz oba ajeta razumije se da nam je Allah stvorio žene od naše vrste, da bismo se uz njih opustili i smirili, i niko iz ta dva ajeta neće razumjeti da je Allah ijednu ženu stvorio od njenog muža, tj. od njegova rebra, ili bilo kojeg dijela njegova tijela!!
Tome je slično i kazivanje o Davudu a.s. sa dvojicom parničara: «A da li je do tebe doprla vijest o parničarima kada su preko zida hrama prešli, kad su Davudu upali, pa se on njih uplašio. ‘Ne boj se’ – rekli su – ‘mi smo dvojica parničara, jedan drugom smo nažao učinili, pa nam po pravdi presudi; ne budi pristran, i na Pravi put nas uputi. Ovaj prijatelj moj ima devedeset i devet ovaca, a ja samo jednu, i on mi reče: ‘Daj ti nju meni!’ – i u prepirci me pobijedi.’ ‘Učinio ti je, doista, krivo! – reče Davud – ‘time što je tražio da tvoju ovcu doda ovcama svojim; mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugima, ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo.’ I Davud se uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se. I Mi smo mu to oprostili, i on je, doista, blizak nama i divno prebivalište ga čeka.» (Sad, 21-25.)
Onaj ko pročita ovo kazivanje ne obazirući se na to kako je ono izneseno u Tori, razumjet će samo ono što se u tim ajetima jasno i nedvosmisleno kaže, između ostalog i to da je Davudova greška bila u tome što je donio presudu protiv čovjeka na osnovu iskaza njegova parničara a da njega uopće nije saslušao.[2] A poznata je izreka: «Ako ti dođe parničar iskopanog oka, nemoj presuditi u njegovu korist dok ne dođe i drugi parničar, jer su kod njega možda iskopana oba!»
Jedan od istaknutih hanefijskih učenjaka u Pakistanu[3] jedne prilike rekao je svojim studentima i poštovaocima nešto što zaslužuje da se zabilježi i da se na njega obrati pažnja. Naime, podučavajući ih hadiskoj znanosti – a bili su hanefije – rekao im je iskreno: «Nema smetnje da se držite hanefijskog mezheba i da tražite dokaze u njegovu korist, ali dobro pazite da hadis ne proglasite hanefijskim!»
Šejh je istinu rekao. Hadis se ne smije podvoditi pod bilo koji mezheb: ni hanefijski, ni malikijski, ni šafijski, ni hanbelijski! Hadis mora biti iznad svih mezheba i oni hadis moraju slijediti a ne hadis njih.
To isto obaveza je i mora se – čak je preče – reći za Časni Kur’an. Nije dozvoljeno, ne priliči i ne može se prihvatiti da Kur’an slijedi neki fikhski mezheb, niti pravac u akaidu, niti teoriju u filozofiji, niti neodmjeren izraz (šatha) u tesavvufu.
Kur’an ne može biti hanefijski, ni šafijski, ni malikijski, ni hanbelijski, ni zahirijski, ni ibadijski, ni zejdijski, ni džaferijski. On ne može biti mu’tezilijski, ni eš’arijski, ni haridžijski, ni šiijski.
On ne može biti ni aristotelovski, ni platonovski, ni farabijevski, ni ibnsinaovski. On ne može biti ni ismailijski, ni nusajrijski, ni kadijanijski. On ne može biti ni džunejdovski, ni kušejrijski, ni kadirijski, ni nakšibendijski.
Naprotiv, Kur’an mora biti iznad svih, izvor i sud svima.
[1] U oba ajeta naveli smo doslovan prijevod, jer je Korkut svojim prijevodom: “od vrste vaše”, u stvari, već ušao u sferu tumačenja ajeta. [2] Ovaj događaj u Starom zavjetu (Druga knjiga Samuelova, gl.12) iznesen je u potpuno drukčijem svjetlu. Između ostalog, tu se navodi da je Davud (David) bogatom čovjeku izrekao smrtnu kaznu, te da taj događaj aludira na Davudov grijeh, kada je nepravedno ubio jednog čovjeka i oženio njegovu ženu, zbog čega ga je Bog kaznio smrću sina kojeg je dobio sa tom ženom. Pored toga, Bog ga kažnjava na slijedeći način: “Evo, ja ću podignuti na te zlo iz doma tvojega, i uzet ću žene tvoje na tvoje oči, i dat ću ih bližnjemu tvojemu, te će spavati sa ženama tvojim na vidiku svakomu. Jer ti si učinio tajno, ali ću ja ovo učiniti pred svijem Izraelom i svakomu na vidiku.” (prim. prev.)
[3] Radi se o Muhammedu Šefi’u, istaknutom učenjaku i muftiji Pakistana u svoje vrijeme. On je otac našeg prijatelja i stručnjaka u fikhu, Muhammeda Tekijja el-Usmanija – Allah ga pomogao.
akos.ba
