Piše: Snježana Mulić-Softić

2. maj 1992: Mami je bio rođendan – pedeset i peti. To jutro, prvi put od sarajevskih demonstracija, pogibije Suade Dilberović (tek kasnije ćemo saznati da je sa njom poginula i Olga Sučić) otškrinula sam balkonska vrata našeg stana na Alipašinom Polju. Kuhinju je napunio miris mlade trave i behara.

Iako smo znali da ništa više nije kao prije, niti će biti, pravili smo se da je sve uredu. Tako je i moja snaha, koja se davno razvela od mog brata, po starom dobrom običaju sa njihovom kćerkicom došla mami čestitati i taj rođendan. Donijela je i cvijeće.

Iz plakara, koji je bio krcat zahvaljujući maminoj navici da kupuje fasungu kao da će sto godina biti rat, izvadila sam namirnice za rođendanski kolač. Pravila sam se luda. Ustvari, kad bolje razmislim, već sam bila luda, ali sam se samo pravila da sam normalna. Zato sam valjda onako nemilice trošila kakao, čokoladu, brašno i puter.

Opširnije na portalu Al Jazeere:

Kako je počeo rat u mojoj ulici

(Iz knjige 2. maj 1992. Bio je lijep i sunčan dan)