Šura – intitucija dogovaranja u islamu

„Allahov Poslaniče, je li ovo mjesto koje ti je Allah odredio pa ga ne možemo ni pomjeriti naprijed ni nazad, ili je ovo pitanje mišljenja, ratne strategije i procjene?“

Prema poznatoj predaji iz sire, ovako je El-Hubab ibn Munzir upitao Poslanika ﷺ pred Bitku na Bedru.

Kada je saznao da položaj vojske nije određen Objavom, nego je riječ o ljudskoj procjeni, predložio je drugo mjesto i objasnio zašto ga smatra boljim. Poslanik ﷺ prihvatio je njegov prijedlog i vojska je promijenila položaj.

Zastanimo malo pred tim prizorom.

Nepoznat teren. Vojska iza njih. Neprijatelj ispred njih. Odluka koju treba donijeti utjecat će na položaj ljudi i tok bitke.

U takvim trenucima čovjek vrlo lahko pomisli da mu je njegovo iskustvo dovoljno. Što je položaj viši, iskušenje je još veće: početi vjerovati da vlastiti razum može obuhvatiti cijelu sliku.

A ovdje govorimo o Poslaniku ﷺ.

Pa ipak, kada je riječ o pitanju u kojem nije došla Objava, postoji prostor da se sasluša mišljenje drugoga i prihvati bolji prijedlog.

Šta onda reći za nas?

Za ljude ograničenog znanja, iskustva i procjene, koji toliko puta pogriješe čak i onda kada su potpuno uvjereni da su u pravu.

Tu se otvara važna razlika.

Postoji ono što dolazi od Allaha i pred čim vjernik odgovara poslušnošću i predanošću. Ali postoji i široko područje dunjalučkih pitanja u kojem treba razmišljati, savjetovati se, koristiti iskustva drugih i priznati sebi da neko pored nas možda vidi ono što mi ne vidimo.

Čovjek, koliko god učio i koliko god iskustva sakupio, nikada ne vidi cijelu sliku.

Nekada se nađeš pred odlukom i imaš osjećaj da raspolažeš svime što ti treba. Imaš brojeve, podatke, statistike, iskustvo i desetine savjeta. Svako oko tebe govori sa sigurnošću kao da upravo on zna jedini ispravan put.

Jedan kaže: „Slušaj razum.“

Drugi: „Slušaj iskustvo.“

Treći ti pruža knjigu od nekoliko stotina stranica i tvrdi da se odgovor nalazi u njoj.

A onda shvatiš nešto neugodno:

Tvoj razum, koliko god vrijedan bio, ipak je ograničen.

Koliko smo odluka donijeli imajući pred sobom samo pola slike? Koliko nam se puta put činio potpuno jasnim, da bismo tek godinama kasnije shvatili da je ono što tada nismo vidjeli bilo važnije od svega što smo vidjeli?

Naš razum često je poput lampe u velikoj mračnoj šumi. Osvijetli nekoliko metara ispred nas, ali ostatak šume i dalje ostaje izvan našeg pogleda.

Upravo zbog toga je zanimljivo zastati pred surom Eš-Šura – Dogovaranje.

To je sura koja mnogo govori o Allahu, Njegovoj veličini, znanju, moći, vlasti, milosti, oprostu i mudrosti.

A ipak nosi ime po jednoj vrijednosti koja je potrebna upravo ljudima: dogovaranju.

Kao da se pred nama otvara snažan kontrast. Na jednoj strani je savršeno Allahovo znanje. Na drugoj je čovjek sa svim svojim ograničenjima. Allah zna cijelu sliku. Čovjek vidi njen dio. Allahovo znanje nema granica. Čovjekovo znanje uvijek završava tamo gdje počinje ono što ne zna. Zato u istoj suri dolaze riječi:

„Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi.“ (Eš-Šura, 11)

U jednoj rečenici povučena je jasna granica između Stvoritelja i svega stvorenog. Niko Mu nije sličan, a Njemu pripadaju savršena svojstva.

Sura nas zatim iznova upoznaje s Allahovom veličinom, snagom, znanjem, milošću i blagošću prema robovima. Kao da nas, prije nego što nam govori kako ćemo živjeti i donositi odluke, uči nečemu još važnijem:

Prvo upoznaj Onoga od Kojeg primaš uputu.

Kada znaš da je Onaj Koji naređuje savršenog znanja i mudrosti, lakše Mu se potpuno pokoravaš.

A kada shvatiš koliko je tvoje vlastito znanje ograničeno, lakše ćeš saslušati drugoga. Možda upravo tu počinje prava šura.

Ne onda kada čovjek nema svoje mišljenje, već onda kada ima dovoljno poniznosti da zna da njegovo mišljenje nije cijela istina.

akos.ba