10 ponašanja kod djece koja smatramo neprihvatljivim, a ona to nisu

Djeca se mogu ponašati na načine koje odrasli smatraju nevaljalim, a ta procjena često može biti veoma pogrešna. Prepoznavanje kada je neko neželjeno ponašanje kod djeteta reakcija na sredinske uslove, odnosno kad je dio razvojne faze ili imitacija nekog ponašanja, omogućava nam da na njega reagujemo blaže i sa više saosjećanja.

Slaba kontrola impulsa

Da li vam se dešavalo da kažete svom detetu: „Ne bacaj to!“, a ono ipak baci? Istraživanja ukazuju da su moždani regioni zaduženi za samokontolu potpuno nerazvijeni pri rođenju, a potpuni stepen zrelosti dostižu tek na kraju adolescencije, što objašnjava zbog čega je razvoj samokontrole toliko „dug i spor proces“ (Tarullo, Obradovic & Gunna, 2009, 31). Nedavna istraživanja otkrila su da mnogi roditelji pretpostavljaju da djeca mogu raditi mnogo stvari na ranijem uzrastu nego što njihov razvoj dozvoljava. Na primjer, 56% roditelja smatra da bi dijete mlađe od 3 godine trebalo da se odupre želji da uradi nešto nedozvoljeno, iako većina djece ne razvije ovu sposobnost sve do 3 i po – 4 godine (Zero to Three, 2016). Podsjećanje nas samih da djeca ne mogu uvijek da kontrolišu svoje impulse (zbog toga što njihov mozak još uvijek nije potpuno razvijen) može dovesti do nježnije rekacije na njihovo ponašanje.

Preplavljenost stimulusima

U jednom prijepodnevu mi stignemo da svoje dijete odvedemo u šetnju, park i kod sestre da se igra, da bismo na kraju svedočili napadu bijesa, otporu i hiperaktivnosti. Pretrpani rasporedi, preplavljenost stimulusima i iscrpljenost, obilježja su modernog porodičnog života. Istraživanja pokazuju da je 28% Amerikanaca uvijek u „žurbi“, dok je 45% izjavilo da „nema slobodnog vremena“ (Robinson, 2013). Kim Džon Pejn, autor knjige „Jednostavnost roditeljstva“ (Simplicity of Parenting), smatra da djeca doživljavaju „kumulativnu stresnu reakciju“ zbog previše aktivnosti, izbora i igračaka. Takođe, dodaje da je djeci potrebno dosta „mirnog vremena“  kako bi se napravio balans u odnosu na vrijeme kada su aktivni (Payne, 2010). Kada u dnevni raspored deteta uključimo vrijeme za odmor, za igru i vrijeme za mirovanje, njihovo ponašanje će se dramatično poboljšati.

Osnovne potrebe

Da li ste ikada osjetili nevjerovatnu ljutnju i bijes, samo zbog toga što ste gladni? Ili ste osjećali da nemate strpljenja ni za koga kada ste bili neispavani? Djeca su deset puta više osetljivija od odraslih kada su im nezadovoljene osnovne potrebe, odnosno kada su umorna, gladna, žedna ili prehlađena. Dječija sposobnost da upravljaju emocijama i ponašanjem umnogome je smanjena kada su umorna. Mnogi roditelji također primjećuju veliku promjenu u dječijem ponašanju oko pola sata prije obroka, kada ih probude u toku noći ili kada ih „hvata“ gripa. Djeca ne umiju uvijek da kažu šta im je ili da pomognu sami sebi lijekom, grickalicama, vodom ili snom kao što to rade odrasli.

Ispoljavanje snažnih osjećanja

Kao odrasli, mi smo naučili da prikrivamo i kontrolišemo svoja snažna osjećanja, često njihovim premiještanjem ili skretanjem pažnje na nešto drugo. Djeca još uvijek ne umiju to da rade. Edukator koji se bavi ranim djetinjstvom, Žanet Lansbri, autor je jedne sjajne fraze koju koristi kada djeca ispoljavaju snažna osjećanja vrštanjem, plakanjem i vikanjem. Naime, ona predlaže da roditelji „puste osjećanja da se dešavaju“  i da ne reaguju niti kažnjavaju djecu kada ispoljavaju snažne emocije.

Razvojna potreba za kretanjem

„Sjedi mirno!“, „Prestani da ganjaš svog brata oko stola!“, „Prestani da se mačuješ sa tim komadom kartona!“, „Nemoj da skačeš!“. Djeca imaju razvojnu potrebu za velikom količinom pokreta. Imaju ogromnu potrebu da provode vrijeme napolju, voze bicikl ili skuter, sastavljaju i rastavljaju stvari, puze ispod stvari, ljuljaju se, skaču i trkaju oko stvari. Umjesto da nazivamo djecu nemirnom kada su energična, bolje bi bilo da organizujemo brzi izlet do igrališta ili šetnju oko zgrade.

Urođena i razvojna potreba da se odupiru i postanu nezavisni

Svaki topli dan prepun je svađa i rasprava u porodičnoj kući. Prvak insistira da je dovoljno toplo da nosi šorc, dok majka tvrdi da je temperatura idealana za pantalone. Model Erika Eriksona (1963) postulira da djeca od prve do treće godine pokušavaju da budu samostalna, a da predškolci pokreću inicijativu i prave svoje planove. Čak iako vam je iritantno kada dijete bere paradajz dok je još uvek zelen, siječe svoju kosu ili pravi tvrđavu od svježe oprane posteljine, imajte na umu da oni rade baš ono što bi trebalo da rade u tim godinama – pokušavaju da sprovedu sopstvene planove, da se odvoje, donose svoje odluke i postanu mali nezavisni ljudi.

Vrline i mahane

Svi mi imamo neke sposobnosti koje nas krase, ali i lahko uvedu u problem. Možda smo nevjerovatno fokusirani, ali to znači da ne možemo lahko da se prilagodimo i prelazimo s jedne stvari na drugu. Možda smo intuitivni i osjećajni, ali upijamo kao spužva tuđe negativno raspoloženje. Djeca su slična: mogu biti motivisana u školi, ali imati teškoća da podnesu poraz (na primjer, viču kada pogriješe). Mogu biti pažljiva i oprezna, ali takođe nezainteresovana za nove aktivnosti (na primjer, odbijaju da idu na trening). Mogu živjeti za trenutak, ali nisu organizovana (recimo, ostavljaju igračke svuda po podu sobe). Prepoznavanje kada je neko ponašanje kod djece zapravo suprotna strana njihove vrline – kao i kod nas – može nam pomoći da reagujemo sa više razumjevanja.

Ogromna potreba za igrom

Vaše dijete oboji i umaže svoje lice jogurtom, želi da se igrate „ganje“ baš kada vi pokušavate da mu operete zube ili oblači očeve cipele umjesto svojih kada ste u žurbi. Neka takozvana nevaljala ponašanja vašeg djeteta zapravo su, ono što Džon Gotman naziva „ponuda“ za igrom sa njima. Djeca vole da se blesave i glupiraju. Uživaju u zajedničkom smijehu i vole elemente iznenađenja, uzbuđenja i noviteta. Igra često zahtjeva dodatno vrijeme i staje na put roditeljskim planovima i vremenskim rokovima, pa je često percipirana kao otpor i nestašluk čak i kad nije. Kada roditelji uključe dosta vremena za igru u dnevni raspored, djeca nemaju potrebu da se toliko trude da ih pozovu da se igraju sa njima.

Reakcija na roditeljsko raspoloženje

Brojna istraživanja o „zaraznosti“ emocija pronašla su da je potrebna samo milisekunda da se emocije poput entuzijazma i radosti, kao i tuge, straha i ljutnje prenesu s osobe na osobu, i to vrlo često neprimjetno (Goleman, 1991, Hatfield et al., 2014). Djeca posebno „upijaju“ raspoloženje svojih roditelja. Ukoliko smo pod stresom, ometeni, utučeni ili frustrirani, djeca oponašaju ova raspoloženja. Kada smo smireni i staloženi, djeca to prihvataju.

Odgovor na nedosledne granice

Na jednoj utakmici ste kupili svom djetetu sladoled. Na slijedećoj mu kažete „Ne može, pokvariće ti večeru“, a vaše dijete počne da plače i viče. Jedne noći ste pročitali detetu pet knjiga za lahku noć, a slijedeće insistirate da imate vremena samo za jednu, dok dijete moli za još. Takođe, jedne večeri ste pitali svoje dijete: „Šta želiš za večeru?“, dok ste slijedeće večeri rekli: „Ješćemo lazanje, ne možeš da večeraš ništa drugo“. Vaše dijete će protestovati usljed nesklada. Kada su roditelji nedosljedni sa granicama, to često kod djece izaziva frustriranost i dovodi do plakanja, vikanja i svađanja. Kao i odrasli, djeca žele (i potrebno im je) da znaju šta da očekuju. Bilo koji trud oko toga da budete dosljedni svojim granicama i rutinama ozbiljno će poboljšati dječje ponašanje.

Čak iako razumjemo dječije ponašanje, i dalje je potrebno da radimo na tome. Nježno postavljanje dosljednih granica pomaže djetetu da razvije pozitivnije obrasce ponašanja. Takođe, kada uzmemo u obzir ove faktore, možemo izbeći razmišljanje o djeci kao nevaljaloj i umjesto toga shvatati njihovo ponašanje kao reakciju na situaciju, odrastanje i nošenje sa stvarima, baš kao što se dešava i kod odraslih.

Izvor: detinjarije.com

Obrada: Akos.ba