Egoizam kroz prizmu psihilogije i islama

Kada čujemo ili pročitamo riječ „egoizam“ u većini situacija pomislimo na egoizam sa negativnim konotacijama. Činimo dovu Bogu dragom da nas od toga spasi.

Međutim, da li je egoizam nužno negativno svojstvo čovjeka koje nikako ne želimo primijetiti kod sebe ili drugih? Odgovor ćemo pronaći u sljedećih nekoliko redaka.

Naš cilj je da pojam egoizam sagledamo prvobitno kroz psihologiju kao nauku, a zatim razmotrimo njegovu povezanost sa tradicionalnim islamskim izvorima. U sociološkim rječnicima naći ćemo da je egoizam karakteristika koja neminovno postoji u svakom ljudskom biću, što nužno ne znači da ima i lošu funkciju u čovjekovom djelovanju. Kada govorimo sa stajališta Islama, moramo voditi računa o smjernicama na koje nas islamski izvori upućuju na mjestima gdje se govori o egoizmu kao osobini čovjeka iz skupine ahlaki zemime (loša svojstva), o kojoj bi trebali povesti računa na način da je upregnemo i vodimo u ispravnom smjeru, ne odstupajući od normi ponašanja koje Vjera preporučuje.

Da bismo dokazali opravdanost ovog zaključka, obrazložit ćemo sociološku i psihološku definiciju egoizma. Zatim ćemo egoizam predstaviti na onaj način kako ga to opisuje Kur’an i hadis. Povezujući ovakva stanovišta o pojmu egoizma, uvidjet ćemo koje su to različitosti, ali i sličnosti njegovog poimanja u okviru determinisanih granica.

Obzirom na to da ćemo u okviru eseja izložiti diferencijaciju tumačenja pojma egoizma sa gledišta psihologije kao nauke i islama, to će predstavljati razliku između ovog eseja i drugih istraživanja koja su se, uglavnom, bavila egoizmom sa aspekta psihologije ili sociologije. Dat ćemo relevantne dokaze u vidu kur’anskih ajeta i Poslanikovih, s.a.v.s., hadisa u elaboriranju naših navoda.

Sociolozi će reći da egoizam predstavlja sebičnost i samoljubivost, odnosno ono što je oprečno altruizmu kao potpunoj nesebičnosti. Psiholozi, naime, ovaj pojam definišu kao karakteristično ponašanje, usredsređeno na sopstvene interese i koristi bez osjećaja za druge. Takvo ponašanje nazivaju egoističnim ponašanjem. U slučaju da se takvo ponašanje javlja kod pojedinca u relativno postojanom obliku, može se govoriti o egoizmu kao o crti ličnosti ili osobini. Međutim, u okvakvom okarakterisavanju osobe kao egoistične skriva se zamka. Ona se ogleda u tome što ustvari niko ne može da bude apsolutni egoista ili apsolutni altruista. Na takvoj isključivosti principa, nijedna osoba ne bi mogla opstati. Ulazak u interakciju sa drugima jeste nužnost života i, po automatizmu, relativizira određenje egoizma ili altruizma kao apsolutno. Ako prihvatimo da je ljudska priroda na ultimativan način egoistična (ili altruistična), onda bi bilo kakvo istraživanje o ovom fenomenu bilo suvišno. Nadalje, egoizam se shvata i kao antidruštveno ponašanje, tj. shvatanje da je samointeres osnov motivacije ili moralnosti. Različite psihološke teorije poput psihoanalize ili teorije potkrepljenja u osnovi tvrde da je cjelokupno ili gotovo cjelokupno čovjekovo ponašanje egoistično. Nerijetko u društvu možemo primijetiti izjednačavanje pojma egoizam sa sebičnosti. Pri tome se aludira na to da osoba koja je egoistična iz svega teži da dobije dobitak samo za sebe.

Svako razmatranje moralnih pitanja, sugerira, barem implicitno, neku vrstu načelnog normiranja i opredjeljenja, odnosno razvrstavanja onoga što treba shvatiti kao dobro (i njemu težiti) i onoga što treba shvatiti kao zlo u moralnom smislu. Tako je i refleksija problema egoizma nerazdvojiva od pitanja šta čovjek treba činiti, odnosno šta je to ispravno djelovanje. Samoljublje, umišljenost, oholost, samodopadanje su neki od termina koji se navode u kur’anskim ajetima i pravorijecima Muhammeda, s.a.v.s. U vezi s tim, Muhammed, s.a.v.s, kaže: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, da ne griješite pobojao bih se za vas nečeg što je gore i teže od griješenja. To je samoljublje i egoizam.“ Ovdje Muhammed, s.a.v.s., upozorava ljude na ono što je teže čak i od grijeha, a to je gubljenje iz vida da je čovjek po svojoj prirodi slab i da su ljudska srca prevrtljiva. Allah, dž.š., u Kur’anu kaže: „…a čovjek je stvoren kao nejako biće“ (Sura En-Nisa, 28., Prijevod: Besim Korkut)

Kada insan ovu tvrdnju argumentovanu Kur’anom i sunnetom izgubi iz vida i potisne iz svoje svijesti, javlja se egoizam.

Kako vlastiti egoizam staviti pod kontrolu?

Osjećanje egoizma nemoguće je najednoć suzbiti, nego se to čini postepeno. Svakom muslimanu, rekli bismo, dovoljno je predstaviti argumete izvedene iz primarnih izvora Islama – Kur’ana i Sunneta, da bi razmislio o svom stanju duše. Ukoliko kod sebe otkrije, detektuje, ružne osobine, vjernik će raditi na njihovom otklanjaju i stavljanju pod kontrolu.

Stoga ćemo navesti nekoliko kur’anskih ajeta kako bismo kod sebe osvijestili (ne)prisutnost egoizma i stavili ga pod kontrolu.

Allah, dž.š., u nekoliko kur’anskih ajeta kori uzdizanje čovjeka iznad drugih ljudi, oholost, egoizam, hvalisavost. Kaže Uzvišeni, dž.š.: „Odvratit ću od dokaza Mojih one koji se budu bez ikakva osnova na Zemlji oholili.“ (Sura El-‘Araf, 146.)

U drugom ajetu, u suri Lukman, Allah, dž.š., implicitno daje čovjeku savjete kako da se ponaša u svom životu: „I ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.“ U tumačenju ovog ajeta, mufesiri navode da se ovdje misli na ljude koji iz oholosti okreću lice svoje od drugih ljudi.

Da bismo od sebe otklonili osobine koje se navode u skupini ahlaki zemime potrebno je da poduzmemo određene korake koji vode ka tome. Recimo, musliman ne smije svoje dobro djelo smatrati velikim niti preuzimati zasluge za njega. Naša djela samo su proizvod Allahove, dž.š., milosti prema nama i On je Onaj koji nam je osvijetlio put ka Njegovom obožavanju. Stoga smo dužni da radimo na odgajanju svoje duše i otklanjaju bilo kakvog oblika egoizma koji nas vodi ka oholosti i stranputici.

Na kraju ćemo navesti i nekoliko savjeta koje psihološki stručnjaci daju pri suočavanju sa ovim problemom. Oni preporučju da se to rješava u četiri faze. Prva faza podrazumijeva okretajne ka drugom, slušanje njegovih problema. Potrebno je razmišljati o tome šta možemo učiniti za druge. Druga faza je prestanak upotrebe zamjenice „ja“ u svakodnevnoj komunikaciji. Važno je prestati nametati svoja mišljenja i iskustva drugima i istinski se zainteresirati za ono što se događa ljudima sa kojima komuniciramo. Treća faza je ono što sve pokreće u svijetu, to je ljubav. Ali, kada kažemo ljubav mislimo na ljubav prema drugima, a ne samo prema sebi. Na kraju, od suštinske važnosti je biti zahvalan i zadovoljan sa onim što imamo. To je ono što je najteže, ali i Kur’an i sunnet Muhammeda, a.s., nam to preporučuju. U suri Ibrahim, Allah, dž.š., kaže: „Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati.“ Muhammed, a.s., klanjao je noću tako dugo da bi mu stopala popucala. Upitan je zašto to radi, kad mu je sve oprošteno. Rekao je: „Zar da ne budem Allahov zahvalni rob!?“

Dakle, psihologija i Islam kompatibilni su u stajalištu da je egoizam osobina koju smo dužni reducirati i otkloniti ukoliko je kod sebe uočmo, a savjeti i metode navedeni u tekstu mogu nam pomoći u tome.

Za Akos.ba piše: Dželila Ibrahimspahić