Najljepši zapisi o Sarajevu dolaze iz srca iz dubine duše, riječ vođena emocijom, utiskom koji je Sarajevo ostavilo na čovjeka. O Sarajevu su pisali i pišu mnogi, jedni i od njih su književnici bilo današnji ili koji su napustili ovaj svijet, njih možda nema, ali njihova riječ je uvijek živa.
Ivo Andrić
Nobelovac i jugoslavenski pisac koji je ostavio bogat trag u svome stvaralaštvu napisao je esej o Sarajevu i upravo taj esej spada u jedan od najboljih proznih zapisa o glavnom gradu Bosne i Hercegovine.
Samo dole, u dnu vidika, gde prestaje stari grad, i počinje slobodna ravnica, ima još trag dnevne svetlosti. U posrednom, rumenom odblesku već skrivenog sunca belasa se dim fabričkih dimnjaka i naslućuju krovovi novih naselja. Tamo novi ljudi novih naraštaja ovog starog grada zidaju i grade novo. Sporo i mučno, jer sporo i mučno se ostvaruju velike stvari, biće tamo dole u ravnici savladana prošlost, prevaziđena istorija. Ispod te na oko devičanske ravnice počivaju u bogatim naslagama tragovi preistorijskih naselja, mozaici i miljokazi rimske epohe i novac i oružje srednjovekovne Bosne, a na njoj se grade fabrike i stanovi i pomaljaju oblici novog života. Pomaljaju se sporo i mučno, ali sigurno, po neumitnim zakonima društvenog razvitka. I u koje god doba dana i sa koga god uzvišenja bacite pogled na Sarajevo, vi uvek i nehotice pomislite isto. To je grad. Grad koji i dotrajava i umire, i u isto vreme se rađa i preobražava. (15.03.1975.)
Abdulah Sidran
Savremeni bošnjački akademik, pjesnik, pisac, scenarist, rođeni Sarajlija je o svome gradu između ostalog napisao sljedeće:
“Ne može se živjeti u Sarajevu.
U Sarajevu kad Živiš, previše vremena potrošiš.
Dok tamo, dok ovamo – prođe jutro.
Dok ovo, dok ono – ode dan.
Jeste, doduše, sve to – bude među ljudima.
I bude, uglavnom, lijepa priča.
Život je kratak za Sarajevo.”
Aleksandar Hemon
Za one koji su manje informirani o Aleksandru Hemonu, on je rođen 1964. godine u Sarajevu, ali nakon što su ga ratna dešavanja zatekla dok je boravio u SAD-u, odlučio je tamo i ostati. Danas Hemon piše prozu, filmske scenarije i kolumne.
“Sarajevski svijet: pametni i papci, pohlepni i lijepi, umorni i mladi, mlađahni i mahniti, bogati i jadni, jedri i bolesni, visoki i trošni, ljuti i lavordžije, šareni i geniji, dijaspora i jalijaši, željovci i pitari, djeca i odrasli, vjerni i nevjerni, moćni i pobožni – sve u svemu, skoro četiristo hiljada gradskih atoma. I da se ne lažemo, tu nema kraja. Sarajevo se ili voli ili ne voli.”
Đorđe Balašević
Balašević je nebrojeno puta pokazao da je prijatelj Sarajeva, najbolji dokaz za to je humanitarni koncert koji je održao u prepunoj Skenderiji 1998. godine. Iako je poznat kao kantatutor i pjesnik, Balašević je autor knjiga: Dodir svile, Jedan od onih života, Tri posleratna druga, Život ide dalje, Računajte na nas.
“Znaš šta, dolazeći ovamo bio sam ispraćen iz Novog Sada, studenti su došli rano ujutru pred našu kuću, došao je pekar donio je perece za put. Došao je predsjednik grada, došli su mnogi da pošalju svoju ljubav ovamo sa nama, ima puno ljudi koji misle kao mi a koji nemaju načina da to kažu a koji su mislili na vas. Sad je to lako reći, znaš ono, ali postoje neke stvari, kao ono, možda sam mogao više pomoći, ali pjesma se ne čuje… Ja sam htio pjesmom da spasim svijet. Jedan prosječan minobacač može da zaguši sve stihove koje sam ja ikad napisao… To je tako. Ipak, ja sam rekao doći ću, oni su pitali da li se bojim, osvanuli su to jutro u štampi natpisi ‘Na Balaševića se sprema atentat u Sarajevu’. Ali, samo da vam kažem… Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim ja bih se sakrio u Sarajevo. Vidite djeco, ok, ja idem i to je zapisano i to tako mora biti… Ne bojiš se za svoj život, ne bojiš se atentata? Ja kažem, ako je to cijena da dva dana budem na nišanu nekog luđaka, oni su mogli pet godina da budu na nišanu… Eto i meni načina da bar dva dana budem Sarajlija…”
Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza
