Znam ko sam: Nit sam Srbin niti Hrvat
Ja svagdje, pa evo i ovdje, velim da niti sam Srbin niti Hrvat te da neću niti jednu, a niti drugu propagandu uvlačiti u našu zemlju. A niti predviđam za naše interese kakve opasnosti a niti potrebe da moramo u kojekakve veze i pakte stupati.
Kad bi uistinu prijetila kakva opasnost interesima našega islamskog naroda u ovim pokrajinama, imamo ići našem vladaru, koji nam je svojom carskom riječi sva naša prava zajamčio. Zar da tražimo spas u Zagrebu, odnosno u Hrvatskoj, koja ni sama sebi pomoći ne može, nego ječi pod teškim ugarskim jarmom.
“Bosna Bošnjacima, narodnost bosanska i jezik bosanski” — moja su lozinka.
Neću da se povlačim za onim neiskusnim mladićima kojima su Hrvati učitelji u Beču i Zagrebu ulili hrvatstvo, kao i za svima kojima su Srbi učitelji ulili u glavu srpstvo te ni za njihovim — uslijed toga nastalim komešanjem; tako da jedni ističu hrvatstvo, a drugi srpstvo (…)
Kad bi bili naši mladići malo pomislili da se u Hrvatskoj naziva službeni jezik hrvatski, u Srbiji srpski, u Mađarskoj mađarski, u Turskoj turski, u Bugarskoj bugarski, i tako u svi državama i slobodnim pokrajinama, pa zašto da se i u Bosni ne bi smjelo govoriti bosanski.
Osim toga, kad bi naši mladići proputovali svoju domovinu i proučili osjećaje svoga naroda, te kad bi vidjeli koliko je uz srce našeg naroda, prirasla istina da Bošnjak može biti samo Bošnjak, i da govori samo bosanski, uvjeren sam da im ne bi nikad ni na um palo osjećati se kakvim tuđinom, odnosno Hrvatom ili Srbom, tako kao ni meni.
Vasif-beg Bišćević, “Hrvatski dnevnik, 7. lipnja 1911.
Izvor: A. Isaković, “O nacionaliziranju Muslimana”, Globus, Zagreb, 1990.
Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza
