Značaj igre za cjelokupni razvoj djeteta

Djeca najveći dio svog vremena provode u igri. Igra je dugo smatrana ispunjenjem prostora do dolaska „pravih obaveza“, a ne prirodnom i osnovnom potrebom djeteta. I danas postoje mišljenja koja tvrde da se dijete igra tako dugo sve dok ne bude sposobno za nešto bolje i da ga treba što prije odvojiti od igre kao gubljenja vremena.

Takav odnos prema dječijoj igri nanosi štetu djetetu i unesrećuje njegovo djetinjstvo jer prerano uključivanje djeteta u obaveze odraslih nameće prevelike zahtjeve kojima ono ne može udovoljiti, te obaveze ga frustriraju i čine nesposobnim za sretan kasniji život.

Zbog važnosti u životu djeteta, igra je u središtu pažnje stručnjaka različitih područja. Među njima prevladava mišljenje da igru određuju proces igranja, a ne cilj koji bi trebalo postići. Cilj igre je u njoj samoj, a ne konačnom rezultatu, kao što je u radu odraslog čovjeka. Igra je motivirana iznutra, što znači da ne moramo dijete posebno stimulirati da bi imalo potrebu za igrom. Igra ima posebno značenje i specifičnu vrijednost za dijete.

Koliko igra doprinosi razvoju djeteta navest ćemo kroz nekoliko tački:

1. Igra doprinosi kognitivnom razvoju djeteta što potvrđuju i istraživanja. Dok se djeca igraju, njihov mozak stvara veliki broj veza koje postaju osnova za mnoge vještine i sposobnosti kasnije u životu. Aktivira se i proizvodnja supstanci poput dopamina i oksitocina koji potpomažu učenje i dovode do osjećaja sigurnosti i uzbuđenja pri ovladavanju svakom novom aktivnošću. Igra daje poticaj potreban da bi faktor rasta živaca poticao rast i zdravlje goleme isprepletene živčane mreže u cijelom tijelu, te proizvodnje oksitocina koji pomaže učenju, usmjerenosti i osjećaju sigurnosti. Kroz igru dijete razvija, uvećava njegove kapacitete stvarajući i održavajući splet neuronskih mreža. Kroz igru, dijete ima priliku da uvježbava već usvojene vještine i sposobnosti. Ona nudi bezbroj mogućnosti za istraživanje svojeručnim iskustvom aktivirajući i tijelo i um.

Razvija svoje kreativne sposobnosti i mišljenje predvodeći osjete u misaone reprezentacije. Mnogi psiholozi (Piaget) ukazuju na povezanost igre i razvoja mišljenja. Misao i znanje su suštinski neodvojivi od procesa igre kao procesa zahvatanja u stvarnost i djelovanja na nju. Igrajući se, dijete akumulira veliki broj informacija i predodžbi iz kojih gradi svoje mišljenje. Zbog toga se igra definiše i kao oblik istraživanja ili skupljanja informacija. Ona aktivira sve misaone funkcije i dovodi do njihovog razvoja i usavršavanja.

2. Kroz igru djeca razvijaju i socijalne kompetencije te se potiče njihova socijalizacija. Putem igre dijete stiče znanje o pravilima ponašanja, pravilima komuniciranja i sl. U igri dijete čini ono što u životu ne prihvaća baš rado kao obavezu. To se naročito odnosi na igre s pravilima gdje je dijete svjesno da ako se želi igrati zajedno s drugom djecom mora prihvatiti pravila igre, jer u suprotnom igre neće biti. Primjer za to može biti svima poznata igra „čovječe, ne ljuti se“ u kojoj dijete, ako se želi igrati, mora biti spremno prihvatiti i poraz. Tako dijete samo sebe disciplinira i stvara samokontrolu. Odnosi koji u takvim i drugim zajedničkim igrama nastaju djeluju na socijalno sazrijevanje djeteta. Ono postupno prihvata partnera u igri, komunicira s njim, rješava konfliktne situacije i tako postaje društveno biće, socijalno i emocionalno zrelo.

3. Igrajući se, dijete zadovoljava potrebu za kretanjem. Potreba za kretanjem jedna je od osnovnih bioloških potreba, jer kretanje omogućava bolju izmjenu tvari, pravilan rast i razvoj. Upravo igra svojim sadržajima stimulira dijete na bogatstvo pokreta. U igri ono skače, puže, hvata, gura, provlači se, penje se…Svima nam je poznato da dijete ne može dugo mirovati. Rad mišića koji drže tijelo u određenom mirnom položaju umara dijete, a to je upravo obrnuto od stanja koje umara odrasle ljude.

Dinamičnost je za dijete odmor i to je razlog da je djeci potrebno kretanje i česta promjena aktivnosti. Tjelesna aktivnost nije značajna samo sa stajališta fizičkog razvoja. Kretanje je predispozicija za razvoj cjelokupne ličnosti. Tjelesnom aktivnosti, naročito u igri, dijete dolazi u socijalne kontakte, nailazi na predmete u okolini, orijentira se i snalazi u prostoru, stiče razna iskustva i tako uči.

Za Akos.ba piše: Samira Žunić Velagić