Žene koje su predugo bile jake

U mnogim našim domovima, ljubav se mjeri šutnjom, a poštovanje strahom.
Muškarci uče da kontrola znači snagu, a žene da trpljenje znači ljubav.
Tako nastaju generacije u kojima su žene nosile sve:  djecu i muževe i roditelje i tuđe greške; dok su istovremeno nestajale iz vlastitog života.

Naše majke i nane vjerovale su da mir u kući vrijedi više od mira u duši.
Čuvale su porodice tako što su gasile sebe.
Umorne od svađa, šutjele su.
Preplašene od osude, trpjele su.
Vjerovale su da se vrijednost žene mjeri u tome koliko može podnijeti, a ne koliko je voljena.

Ali tu šutnju tijelo ne zaboravlja.
Godine potiskivanja pretvaraju se u tjeskobu, nesanicu, bolove, u bolesti koje nose imena, ali često imaju isti uzrok – neizgovoreni bol.

Kćerke tih žena danas nose novu borbu

Odrasle smo uz tišinu koja nas je oblikovala.
Uz očeve koji nisu znali pokazati osjećanja i majke koje su učile da sve praštaju.
Naučene smo da budemo odgovorne, obrazovane, korisne.
Da sve razumijemo, ali da sebe nikada ne pitamo: a ko mene razumije?

Zato danas mnoge žene hodaju svijetom umorne, ali nasmijane.
U brakovima bez topline, ali s punim kalendarima obaveza.
Na poslu precizne i pouzdane, kod kuće tihe i iscrpljene.
Sve rade „ispravno“, ali iznutra nose osjećaj da im fali život.

To nije slabost nego posljedica.
Jer kad odrastaš među emocionalno nepismenim ljudima, ne naučiš kako da voliš, nego kako da preživljavaš.
I zato se često udajemo za tihe muškarce koji ne viču, ali kažnjavaju šutnjom.
Za one koji izgledaju sigurni, ali su nesposobni za bliskost.
I dok čekamo da nas primijete, pretvaramo se u svoje majke; jake, ali usamljene.

Vrijeme je da prekinemo taj krug

Ne moraš postati ono što te odgojilo.
Nisi dužna da ponavljaš tuđu sudbinu.
Tvoja vrijednost nije u tome koliko izdržiš, nego koliko istine uneseš u svoj život.

Biti nježna prema sebi nije slabost.
To je najdublji čin snage.
Snaga nije više trpjeti, nego znati kad je dosta.
Snaga nije spasiti druge, nego spasiti (prvo) sebe.
Snaga nije u tišini, nego u hrabrosti da kažeš: “Boli me.”, “Neću” i mnoge druge neprihvatljive riječi.

Kad žena prizna da joj je teško, ona ne gubi dostojanstvo nego ga konačno vraća.
Kad odluči da ne ponovi obrazac koji je poznat, ona ne ruši porodicu, ona stvara novu vrstu ljubavi.
Ona koja ne guši. Ona koja grli i diše.

Za svaku ženu koja se prepoznaje

Ako ti je teško, ako živiš s čovjekom koji te ne vidi, ako si umorna od tišine, znaj da nisi sama.
Ne moraš odmah mijenjati sve. Dovoljno je da svako jutro kažeš sebi:

Danas ne moram nikome dokazivati koliko vrijedim. Jer vrijedim i bez da to neko vidi i prizna. Danas ću biti blaga prvo prema sebi, saosjećajna, svjesna da mogu bolje, ali da je već dovoljno dobro i ovo šta radim.

Biram mir, u sebi i oko sebe.

Od tog trenutka tvoj život se mijenja.
Polako, ali sigurno.
Jer svaka žena koja odluči da ne naslijedi šutnju svojih majki, već da nauči govoriti i osjećati, 
već je promijenila budućnost svojih kćerki.

akos.ba