Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Historija i tradicija > Željeznička stanica Drežnica jedinstven primjer u BiH: Sa voza do puta ili splavom ili pet kilometara pješice

Željeznička stanica Drežnica jedinstven primjer u BiH: Sa voza do puta ili splavom ili pet kilometara pješice

Željeznička stanica Drežnica smještena na sredini puta između Jablanice i Mostara, sa druge strane magistralnog puta M17, jedinstveni je primjer na prugama u BiH. Jer, svako onaj ko želi do ili sa željezničke stanice Drežnica ima samo dvije opcije: splavom preko jezera Salakovac ili pet kilometara pješačenja prugom sa sjeverne strane, od Stare Drežnice

 Željeznička stanica Drežnica smještena na sredini puta između Jablanice i Mostara, sa druge strane magistralnog puta M17, jedinstveni je primjer na prugama u Bosni i Hercegovini.

Jer, svako onaj ko želi do ili sa željezničke stanice Drežnica ima samo dvije opcije: splavom preko jezera Salakovac ili pet kilometara pješačenja prugom sa sjeverne strane, od Stare Drežnice.

Kako trenutno zbog remonta pruge koja traje na Bradini i tunelu Ivan od 5. oktobra prošle godine ne prometuju putnički vozovi, već samo teretni i to uglavnom noću, gotovo jedino prevozno sredstvo za željezničare, ali i mjesno stanovništvo je splav preko jezera Salakovac.

Splavom se prebacuje sve, od ljudi – posjetilaca, namirnica, namještaja pa čak i građevinskog materijala za obnovu ili izgradnju novih kuća. Preko jezera zaputila se i ekipa Anadolu Agency (AA).

U tačno zakazano vrijeme bili smo na obali jezera Salakovac sa dijala magistralnog puta M17, a po nas je vlastitim splavom stigao Željko Marić, inače, šef stanice Drežnica. Već ispraksiran s obzirom da gotovo svakodnevno prebacuje kolege sa obale na obalu, ali i svakoga ko zatraži njihovu pomoć za par minuta preko jezera koje na određenim mjestima dostiže dubinu i preko 60 metara, i našli smo se pred željezničkom stanicom Drežnica.

Oduševljenje željezničara i malobrojnog mjesnog stanovništva je neopisivo. Kažu, ovo je bilo prvi put da ih posjećuje jedna novinarska ekipa, jer na hiljade vozila dnevno prođe sa druge strane jezera Salakovac, magistralnim putem M17, a malo ko primijeti da tu zapravo – ima života.

– Izazov za željezničare, ali i putnika 

No, nije uvijek tako bilo. Bolje stanje je bilo kada su prometovali vozovi, bar oni od Sarajeva do Čapljine, a posebno drugačije je bilo prije rata.

”Željeznička pruga kroz ove prostore, stara ćirina pruga, prošla je 1885. godine i išla je dolinom kuda je sada jezero Salakovac. Poslije, kada je izgrađena pruga normalnog kolosijeka koja je puštena ovdje u promet 1966. godine, tada nekako izgrađen je i žičani most koji je u prvom redu koristio za željezničare, ali koristilo ga je i mjesno stanovništvo. Tako je bilo sve negdje do 1981. godine kada je punjenjem jezera Salakovac ovo mjesto odsječeno. Kada se to desilo, nastali su problemi, odnosno otežan je bio dolazak na željezničku stanicu Drežnica. No, prije rata bio je dat brod koji je mogao da prevozi 20-ak putnika. I ovdje je taj brod prometovao sa jedne strane na drugu. Poslije rata taj brod je jedostavno nestao, gubi mu se svaki trag. I od rata naovamo nije ništa urađeno po tom planu što se tiče prelaska preko vode”, priča Željko Marić, šef željezničke stanice Drežnica.

Navodi da je poslije rata željeznička stanica Drežnica otvorena tek 1997. godine.

”Od tada smo mi tu. Snalazimo se, radimo, nastojimo da održimo urednost i sigurnost željezničkog prometa na nivou”, kaže Marić.

Što se tiče položaja željezničke stanice Drežnica, dodaje da je on veoma je specifičan, odnosno da su ”jedinstven slučaj”.

”Mi to ovdje ne gledamo kao neki problem, gledamo kao izazov. Često dolazimo pješice iz Stare Drežnice, a to je nekih 4,8 kilometara. Kada je lijepo vrijeme koristimo se prevoznim sredstvom preko vode. Nekada za prevoz koristimo željeznicu, u zavisnosti šta naiđe i šta ima zadržavanje tu u Drežnici. Bitno je da ljudi imaju volju, da cijene svoj posao, poštuju svoju firmu. Nema problema kada se hoće sve se može riješiti. Jeste nam otežano, ali nije nemoguće. Jeste da smo jedinstven slučaj. Ali i taj poziv željezničara je jedinstven, ne znate šta vas sve može da dočeka, nije neki monoton posao, nije jednostavan posao. Pogotovo izazovan je kada se radi gdje je nepristupačno, kao što je Drežnica”, istiće Marić.

Šef stanice Drežnica kaže da susreću ljude raznih profila i profesija, te da najčešće imaju kontakte sa ribarima, lovcima, planinarima.

”Nikada nije dosadno, bude teških situacija, ali prebrode se”, kaže Marić.

Na željezničkoj stanici Drežnica je osam uposlenih. Neki od željezničara trenutno se nalaze na zamjenama u Mostaru i stanici Mostar teretnoj.

”Svaku noć tu dežura otpravnik vozova. Kada se kaže da je neko sam, to ovako, možda malo teško izgleda. Ali, sve su to zdravi i sposobni momci, spremni da prihvate izazove i sa njima nema problema. Ja redovno dolazim svaki dan na posao ili preko vode ili pješice i po potrebi dođem i noću. Čujemo se, a u slučaju bilo kakvih problema kontaktiramo policijsku stanicu u Bijelom Polju sa kojom imamo izuzetnu saradnju, kao i sa Službom za zaštitu u Mostaru. Momci su spremni da nam priskoče u pomoć. Imamo dobru saradnju i sa svim službama na Željeznicama FBiH. Ti odnosi su korektni, pomažu nam, a isto je tako i sa mjesnim stanovništvom. Nemamo ni sa kim problema”, navodi Marić.

Bilo je, kaže Marić, veoma teških trenutaka kao onaj u vrijeme velikih snjegova 2012. godine koji su zahvatili i Hercegovinu.

”Izdvojio bih taj slučaj iz 2012. godine prilikom velikih padavina snijega u veljači. Kolega Blaženko Raič koji je ovdje bio službujući na poslu ostao je zarobljen, nije mu se moglo pristupiti, pošto je visina snijega bila preko jedan metar. Željeznički promet je bio u prekidu, drum je bio u prekidu i spasilačke službe nisu mogle dalje od Bijelog Polja sa južne i sa sjevera od Jablanice. Kolega Raič je radio tri dana i dvije noći bez prekida. Mi smo to dočekali spremno. Imali smo zalihe hrane, zalihe vode, tako da je kolega još mogao da bude tu. Čim su se vremenske prilike smirile došli smo do njega tu dizel lokomotivom i sve je prošlo sretno”, navodi Marić.

No, sjeća se šef stanice Drežnica i sretnih trenutaka. tako je prije dvije – tri godine završen remont pruge na toj dionici, nije bilo povrijeđenih.

”Nije bilo ozlijeđenih. Sve je prošlo zadovoljavajuće”, ističe Marić.

– Voz znači spas 

Kada prometuju vozovi na stanici Drežnica često se desi da izađu i turisti te da tek tada utvrde da se dalje ne može. No, osim tih bude i drugih slučajeva u kojim se često traži pomoć željezničara za pomoć u prebacivanju preko jezera.

”To se često dešava. Sada trenutno ne prometuju putnički vlakovi na relaciji Sarajevo – Čapljina, međutim prilikom prometa pošto smo mi negdje na sredini puta između Mostara i Jablanice zbog raznih dešavanja, kvarova desi se da tu putnički vlak stoji, pa onda mi kome se žuri i kome je hitno prebacimo ga po mogućnosti na magistralu da bi nastavio dalje put”, priča šef stanice Drežnica.

Kaže, najčešće zovu ribari i lovci interesiriuaju se kada će proći putnički vozovi.

”Žele malo da se bave sportom, međutim i mjesno stanovništvo koje nije u nekom velikom, značajnom broju prisutno, ali dolaze, interesiraju se. Nadamo se da će ti putnički vlakovi brzo krenuti, jer nama bi isto olakšali ovdje posao. Trenutno se teretni saobraćaj odvija tokom noći. Zavisi od radova u tunelu Ivan, ali svaku noć prođe 10-12 vlakova”, priča šef željezničke stanice Drežnica.

Sa stanovnicima Drežnice koji žive uz prugu obišli smo područje, kuće u kojim žive. Kažu do prije godinu-dvije nisu imali ni električne energije, nakon rata. Taman kada je to riješeno, stali su vozovi za jug zbog remonta pruge.

”Ne meni nego čitavom selu, voz nedostaje puno. Mi smo mrtvi bez voza. Puhne vjetar i ne možemo preći preko jezera. U selu je samo jedan čamac i jedna tenda i ko god dođe prebacuje se na taj način. Otpravnici također, imaju problema. U selo bi izlazio narod stalno bi se ovdje bilo, živjelo, radilo. Ali, nedostaje nam voz. Ne možemo bez voza nikako”, priča za AA Ivan Čarapina.

Trenutno je u Drežnici, sa druge strane jezera, naspram magistralnog puta M17 nastanjeno 17 žitelja.

”Nekog zaboli nešto moraš zvati narod da pomogne, a prije voz i teretni i svaki drugi bi se zaustavili u slučaju nečega. Nedavno je čovjeka ujela zmija, hiljade problema dok je došao u Mostar. Jezik mu bio otekao. Još pet minuta da je bilo umro bi čovjek. Zovnuli smo čovjeka koji je došao sa splavom prebacio nas, pa u auto i do Mostara u Hitnu pomoć”, navodi Čarapina.

Kaže kako im željezničari pomažu puno.

”Da nije Željke i ovih ljudi bilo bi još hiljade problema. Što prije treba da voz pođe, jer mi smo mrtvi bez voza. Vezani smo za voz čitav život. I dan danas smo. Prije rata voz je bio svaka dva sata u oba smijera. I sada je ovo, dok je prometovao voz, dobro bilo. Imali smo dva puta voz, ali sada nema ništa”, navodi Čarapina.

– Otpravnik pješak 

Otpravnik vozova u željezničkoj stanici Drežnica Haris Mešić, s obzirom da na posao dolazi iz Jablanice, do radnog mjesta često dolazi pješačeći pet kilometara od Stare Drežnice. Kaže da je na jednom čak i u novembru na pruzi ubio zmiju – poskoka.

”Mnogi misle da je lako, ali ovdje je veliki izazov. Prvo doći i otići odavde. Moje kolege kada rade noćnu odu na vrijeme, a ja produžim čekajući prevoz po tri – četiri sata. Od kuće pođem rano, a dođem kasno. Prebacujemo se teretnim vozovima, ali ako kasno idu idemo pješice od Stare Drežnice ili splavom”, veli Mešić.

Kaže, kada je kiša, u Drežnici ne da pada, nego lije, a uz sve to puše bura.

”Ne možeš normalno ni hodati kada pada i puše. Preko jezera se tada ne može preći. To su valovi i tada je teško”, ističe Mešić.

Iako neki misle da je lako, kaže, posao otpravnika vozova je zahtjevan. Čak i kada nema vozova, otpravnik dva puta dnevno vrši pregled skretnica.

”Kod nas ljudi misle radiš, sjediš, pišeš, javljaš se na telefon, ali nije to samo to. Pogotovo su noćne teške. Moraš biti pribran. Moraš doći odmoran i naspavan jer upravljaš saobraćajem. Ljudski životi su u pitanju. Šteta je velika ako se nešto desi, da pogrešno okreneš skretnicu. To su teške nesreće. Danas smo imali dva teretna voza jedan za sjever, jedan za jug, a po noći je to po 7-8 duplih vozova, teških, koje po dvije mašine vuku do Jablanice. Gore se jedna skida i dodaje potisak do Konjica. To je kada je remont pruge. Inače, zna biti i jednostavnih 10-12, što zavisi od treta kako ga ima u luci u Pločama”, priča Mešić.

Mešić bi, kaže, volio da se što prije uspostavi putnički promet od Sarajeva do Mostara i dalje prema jugu do Čapljine.

”Nama posebno ovdje nedostaje. Mi smo dolazili sa tim vozom na smjenu i vraćali se kući. Sada nam nedostaje. Što se tiče željezničkih radnika Drežnicu je najviše pogodilo to što nema voza, ali i putnike, studente. Bilo je dosta ljudi koji su se vozili, turista, pogotovo ljeti. Kada uđeš u voz ne znaš kojim se jezikom priča više. Ljudi su buili stekli naviku da se voze. Ovdje ne prodajemo putničke karte, jer nemamo blagajnu. Ali najčešći putnici su ribari, lovci. Dešavalo se da oni kampuju ispod stanice, pa kada je nevrijeme zovnemo ih gore kod nas da ne kisnu dok sve to ne prođe”, navodi Mešić.

Bude, veli, zahtjeva da se neko prebaci sa jedne na drugu stranu. Izađe se, veli Mešić, u susret, i ako kod njih niko nema na splavu onda zovnu ljude sa druge strane da se neko preveze. Uglavno, priča, Mešić, snađu se.

O svojim izazovima radeći na željezničkoj stanici Drežnica otpravnik vozova Haris Mešić kaže:

”Najteži je doći na posao. Moraš se prebacivati kako znaš. Autobusom idem od Jablanice do Stare Drežnice, poslije pješice, splavom. Ali, 2012. godine je bilo teško. Bila je pruga blokirana na Ćopima, nije se moglo proći, tri -četiri dizelke su probijale snijeg. Da ne povjeruješ”, kaže Mešić.

– Bura, zmije i vuk 

Ranije su česti posjetioci stanice Drežnica bile i zmije, ali i vuk.

”Jesu. Bile su zmije ranije. Sada ih malo manje ima. Kada smo tek ušli u stanicu bile su česte. Pukotine smo sredili, i sada ih nema. Prije se dešavalo da nam uđe u stanicu u neka doba noći. Po danu nisu. I one hodaju po noći”, priča Haris.

Dok je splavom sa jedne na drugu stranu prebacivao rodbinu i prijatelje koji su mu stigli u posjetu za upravljačem smo našli Andriju Velicu.

”Ovo je jedino sredstvo što se tiče vode. Samo ovim putem se može. Kada je bura i kada je vjetar onda ništa. Kada je mirno možeš i preveslati. Ali, čim vjetar puhne ništa. Možemo ovo koristiti do mjesec još najduže. Kada bura krene nema šanse”, priča Velica.

Svaki dan se susreće sa zahtjevima da nekoga prebaci sa jedne na drugu stranu obale.

”To nam je svakodnevnica. Pomažemo jedni drugima. Sve moramo prevući. Splav nam je jedino prevozno sredstvo”, priča Mešić.

Nada se što hitnijoj uspostavi željezničkog saobraćaja od Sarajeva do Mostara i dalje prema jugu.

”Zimi sve bi nam to bilo, taj voz. Željeznica je jedino zimi prevozno sredstvo. Jer, u 11. i 12. mjesecu nema teorije da se pređe voda. Ovdje je čistina, sve nosi. Dešavalo nam se da se pada sa splava, spašavali smo ljude. Nekada bura bude da baca splav. To se ne može opisati kako puše i baca, a moraš preći”, kaže Velica.

Jedini spas za stanovnike tog dijela Drežnice bila bi, veli, ili voz ili put. Ili most, ali, kaže Velica, to neće nikada biti.

”Da postoji bolja komunikacija dolazio bi svako. Žene i djeca ne smiju zimi. Ne smijem svoje dijete prevesti, a kamoli nekoga drugog. Da ima bolji pristup non stop bi se dolazilo i tu živjelo”, poručio je Velica.

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top